Iako je izmjena francuskog ustava važan potez francuskih vlasti i snažnija garancija francuskim građankama da im se davno stečena reproduktivna prava neće tako lako oduzeti, neki su od medija, uključujući i domaće, propustili naznačiti da Francuska nije prva država koja je pravo na prekid trudnoće odlučila zaštititi ustavom. Dio je medija bio precizniji, ili pošteniji, pa je naznačio da je Francuska prva država čiji će Ustav eksplicitno jamčiti pravo na pobačaj.

Nedavnim glasanjem odobreno je uvođenje u članak 34. Ustava rečenice: “Zakon utvrđuje uvjete pod kojima se ostvaruje sloboda zajamčena ženama da pribjegnu dobrovoljnom prekidu trudnoće”.

I sama je vlada na svojim internetskim stranicama slavodobitno istaknula da je riječ o povijesnom iskoraku, ali nije pribjegla pomalo obmanjujućoj formulaciji koju su mahom koristili mediji. Naznačila je da je time Francuska postala prva zemlja u svijetu koja je u svojem najvišem aktu “eksplicitno spomenula koncept dobrovoljnog prekida trudnoće”.

Jugoslavija i “slobodno odlučivanje o rađanju”

Država koja je Francusku preduhitrila 50 godina ranije i ustavom zagarantirala pravo na prekid trudnoće danas više ne postoji, ali nasljeđe tog dijela njenog zakonodavstva prisutno je u zakonodavstvima njenih nasljednica. Radi se o Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji koja je nakon Drugog svjetskog rata prošla put od dekriminalizacije do dopuštanja pobačaja da bi 1974. godine prekid trudnoće zaštitila ustavom. Zanimljiva je i činjenica da je Jugoslavija pravo na pobačaj zaštitila ustavom godinu dana prije nego što ga je Francuska legalizirala.

U nekim se izvorima spominje da je 1974. godine “Jugoslavija postala treća država u kojoj je pravo na abortus bilo omogućeno Ustavom” (1, 2), međutim, nismo uspjeli identificirati na koje se druge dvije države ta formulacija odnosi. Potraga za informacijama o zaštiti pobačaja ustavima nije jednostavna jer pravo na pobačaj ne mora nužno sadržavati formulaciju koja izričito sadrži baš tu terminologiju. Može se raditi o “planiranju obitelji” ili “odlučivanju o broju djece” ili, kao što je to bilo u Jugoslaviji, “odlučivanju o rađanju djece”.

Vida Tomšič, sekretarka Narodne skupštine FNRJ i predsjednica AFŽ-a Jugoslavije, u knjizi Žena u razvoju socijalističke samoupravne Jugoslavije (1981.), pisala je kako je u Jugoslaviji odnos prema liberalizaciji pobačaja bio “u početku restriktivan”, iako je pobačaj bio prihvaćen kao jedna od metoda planiranja porodice. “Smatralo se da bi potpuna legalizacija pobačaja u uslovima nerazvijenosti zdravstvene službe i manje-više niske higijenske kulture još više ugrožavala ženino zdravlje i smanjivala njen interes za prevenciju. Tako je umjetni prekid trudnoće bio postupno liberaliziran, uz istovremena nastojanja da se proširi prevencija začeća kao glavna metoda odlučivanja”, piše u njenoj knjizi.

Prema 191. članku Ustava iz 1974. godine, “pravo je čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece”, a to se pravo “može ograničiti samo radi zaštite zdravlja”.

Taj članak nema, poput onog francuskog, izričito navedeno da se radi o pravu na pobačaj, ali se, unatoč manje preciznoj formulaciji, de facto na to odnosio. Čak su postojale ideje da formulacija bude preciznija.

Nevenka Petrić, članica nekadašnjeg jugoslavenskog Saveta za planiranje porodice, u knjizi “Čovjekove slobode, rađanje, samoupravljanje” (1981.) pisala je kako je jedan od prijedloga tog članka glasio: “Radi ostvarivanja slobode ličnosti žene, obezbeđuje se pravo žene na prekid trudnoće. Ovo pravo se može ograničiti samo u interesu zaštite života i zdravlja žene”. Međutim, taj prijedlog nije prošao.

I Slovenija još Ustavom štiti pravo na prekid trudnoće

Pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece iz Ustava SFRJ bilo je utvrđeno i u svim republičkim i pokrajinskim ustavima i odgovarajućim zakonima. “Republički i pokrajinski zakoni utvrđuju prije svega zdravstvene mjere za ostvarivanje ovog novog čovjekovog prava. Pobačaj je svuda moguć na zahtjev trudnice, ali samo do deset tjedana trudnoće. Poslije deset tjedana propisan je poseban postupak. Pored toga, dvije republike (Hrvatska i Slovenija) reguliraju i dostupnost kontracepcije, sterilizaciju, liječenje neplodnosti i umjetnu oplodnju”, pisala je Tomšič u svojoj knjizi.

Čak i da se podatak da je jugoslavenski ustav jamčio pravo na pobačaj prije Francuske zanemari zbog toga što ta država više ne postoji, ostaje činjenica da trenutni ustav Slovenije ima odredbu koja se odnosi na pobačaj. Na vijest o uvođenju pobačaja u ustav Francuske reagirao je i Ženski lobi Slovenije, obrazlaganjem povijesnih činjenica: “Ustavno načelo iz 1974. godine o pravu na slobodno odlučivanje o rađanju djece postalo je osnova za donošenje odgovarajućeg zakonodavstva 1977. godine u Sloveniji. Zakon o zdravstvenim mjerama predstavlja jedan od najliberalnijih zakona, ne samo u Jugoslaviji, nego i u Europi i svijetu, kada je riječ o ostvarivanju prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Zakon je potvrđen i u članku 55. novog slovenskog ustava iz 1991. godine”.

U tom članku slovenskog ustava stoji da je odlučivanje o rođenju djece slobodno te da “država pruža mogućnosti za ostvarivanje te slobode i stvara uvjete koji omogućuju roditeljima da odlučuju o rađanju svoje djece”.

Iako u Sloveniji postoje glasovi (a prenose ih mediji bliski slovenskoj desnici) koji nude drugačiju interpretaciju ove ustavne odredbe, trenutna vlada ne negira da se članak 55. slovenskog ustava odnosi upravo na pobačaj. Kada je u listopadu prošle godine u Ljubljani održana manifestacija Hod za život koju su predvodili protivnici prava na pobačaj, Ministarstvo rada, obitelji, socijalne skrbi i jednakih mogućnosti oglasilo se priopćenjem u kojemu je naglasilo da je pravo na prekid trudnoće civilizacijski doseg te da je u toj zemlji ono zajamčeno Ustavom.

“U Ministarstvu čvrsto stojimo na strani prava na pobačaj. Pravo na pobačaj nije samo pravo na medicinski zahvat, već je u svojoj biti pravo na samoodređenje, na tjelesnu autonomiju i na mogućnost odlučivanja o vlastitoj budućnosti. To je pravo za koje su se žene borile desetljećima. Pravo i pristup sigurnom prekidu trudnoće civilizacijsko je dostignuće koje mnogim ženama omogućuje izbor u jednoj od ključnih životnih odluka i zajamčeno je Ustavom u Republici Sloveniji, člankom 55. Riječ je o postignuću koje prvenstveno priznaje slobodu, autonomiju, integritet i dostojanstvo svake žene. U svijetu u kojem se žene još uvijek bore za ravnopravnost, imperativ je braniti i očuvati ta prava”, stoji u priopćenju Ministarstva.

Unatoč tome, slovenske aktivistice ističu da se praksa izvođenja tog zahvata također može unaprijediti. Prošle je godine Inštitut 8. marec upozorio na činjenicu da obvezno zdravstveno osiguranje pokriva samo 80 posto umjetnih prekida trudnoće te da zbog toga nije zajamčeno ustavno pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece.

Srbija također u svom Ustavu (2006.) ima odredbe slične onima iz Ustava SFRJ: “Svako ima pravo da slobodno odluči o rađanju dece. Republika Srbija podstiče roditelje da se odluče na rađanje dece i pomaže im u tome”, stoji u 63. članku Ustava Republike Srbije. Međutim, i pravni stručnjaci ističu i da ta formulacija može u nekom trenutku postati problem. Pravnica Sofija Mandić rekla je za BBC kako se činjenica da “svatko” ima pravo da slobodno odluči o rađanju djece trenutno tumači da to pravo ima žena, ali da u nekim drugim prilikama postoji opasnost da se formulacija protumači na drugačiji način.

Hrvatska čeka izmjene Zakona

Za razliku od Slovenije i Srbije, Ustav Republike Hrvatske iz 1990. godine briše odredbu o slobodnom odlučivanju o rađanju, međutim, još uvijek je na snazi Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, donesen 1978. u bivšoj državi. Prema njemu, prekid trudnoće je medicinski zahvat i može se ostvariti deset tjedana od začeća, a nakon toga po odobrenju komisije.

Ustavni sud je, podsjetimo, u svojoj odluci iz 2017. godine u bitnome potvrdio kako je sada važeći zakon koji omogućuje pobačaj na zahtjev žene u skladu s Ustavom, ali je od zakonodavca zatražio njegovo “osuvremenjivanje” i za to dao rok od dvije godine koji još uvijek nije ispoštovan.

U međuvremenu, to se pravo u praksi srozava i uočen je trend korištenja priziva savjesti među ginekolozima, dok konzervativne inicijative i protivnici pobačaja postaju prisutniji u javnim raspravama. Kako su domaći mediji izvijestili 2022. godine, od 29 javnih bolnica u Hrvatskoj koje s HZZO-om imaju ugovorenu uslugu prekida trudnoće na zahtjev, u šest nijedan ginekolog to ne želi raditi jer ima priziv savjesti. Od ukupno 359 bolničkih ginekologa u Hrvatskoj, zakonski reguliran i legalan zahvat prekida trudnoće na zahtjev žene do desetog tjedna u javnim bolnicama pristaje raditi 164 ginekologa, a 195 ih to odbija. Uz priziv savjesti, na dostupnost pobačaja utječu i cijene. Prosječna cijena kirurškog zahvata iznosi tristotinjak eura, dok je prosječna cijena medikamentoznog nešto manja.

Najistaknutiji primjer nedostupnosti pobačaja u Hrvatskoj postao je onaj Mirele Čavajde, trudnice kojoj je hrvatski zdravstveni sustav odbio pružiti zakonom zajamčenu medicinsku uslugu prekida trudnoće. Čavajda je prekid trudnoće zatražila jer je utvrđeno da plod ima tumor na mozgu zbog kojega će, kako su joj rekli liječnici, ili umrijeti ili živjeti težak život. Zbog teškoća s kojima se suočila unutar našeg zdravstva, odlučila je da će taj zahvat napraviti u susjednoj Sloveniji. Ona je, međutim, samo jedna od mnogih hrvatskih građanki koje taj medicinski zahvat obavljaju u inozemstvu.

Zašto je važno da pravo na pobačaj jamči ustav?

Zbog zabrinutosti oko dostupnosti pobačaja u praksi, ali i potrebe da se reproduktivna ženska prava ojačaju i zakonodavstvom, u Hrvatskoj su se također pojavile ideje da se pravo na prekid trudnoće uvede u Ustav. Iza njih stoje aktivistički kolektivi koji se zalažu za pravo izbora, dostupan i besplatan pobačaj, ali i dio saborske oporbe. Lijeva i liberalna opozicija 2022. godine zagovarala je referendum kojim će zatražiti da se pravo na pobačaj uvrsti u Ustav.

Takva je akcija potaknuta američkim primjerom iz 2022. godine, kada je tamošnji Vrhovni sud ukinuo ustavno jamstvo za pravo na pobačaj. Nakon što je srušena poznata presuda u slučaju “Roe v. Wade“, koja je 1973. godine priznala građankama SAD-a pravo na pobačaj do 24. tjedna trudnoće, pojavila se bojazan da će se i kod nas desnica i konzervativci snažnije mobilizirati oko ukidanja tog prava.

Odluka Vrhovnog suda SAD-a iz 2022. također je aktiviste u Francuskoj potaknula da pritisnu vlast na izmjene Ustava kojim bi jasno zaštitilo pravo žene na prekid trudnoće. I sama se francuska vlada u objašnjenju izmjena Ustava osvrnula na taj slučaj: “Nažalost, ovaj događaj nije izoliran — u mnogim zemljama, pa i u Europi, postoje idejne struje koje nastoje pod svaku cijenu omesti slobodu žena da, ako to žele, prekinu trudnoću”.