Prije točno 21 godinu pokušan je atentat na bivšeg srpskog premijera Zorana Đinđića. Napad je izveden kamionom na autocesti Beograd-Zagreb, u blizini današnje Štark Arene. Đinđić je tada u koloni štićenih vozila trebao otputovati u službeni posjet Banjoj Luci. No, to putovanje od nekoliko sati nije dobro počelo.

Naime, u koloni koju su činila tri tamna automobila obilježena “rotirkama”, Đinđić je sjedio u prvom vozilu. Kod Štark Arene, u 9.15 sati tog 21. veljače 2003. godine, kamion marke Mercedes austrijskih registracija je iz zaustavne trake naglo skrenuo u pretjecajnu, prepriječivši put Đinđićevoj koloni. Tragedija je izbjegnuta spretnom reakcijom vozača, a zanimljivo je da je vozač kamiona nastavio voziti usporedno s kolonom. Na kraju su se iz kolone izvukla dva vozila, kamion je zaustavljen, a osoblje iz pratnje je uhitilo vozača. Đinđić je na kraju otputovao u Banju Luku, a po njegovoj reakciji čini se da u prvi mah nije bio svjestan što se dogodilo.

“Ne može me jedan kamion spriječiti da dođem u Banju Luku. Mislim da je to bio nesavjesni vozač koji uči voziti po autocesti, a kako smo mi impulzivan narod, ljudi često na svoju štetu rade neke stvari i on, umjesto da u svom dvorištu vježba vožnju, to je radio na autocesti. Mislim da bi bilo pretjerano to smatrati činom ugrožavanja moje sigurnosti. To su normalne životne situacije, mi smo jedna mediteranska zemlja, gdje se ljudi malo komotnije ponašaju, a to ima i dobre i loše strane”, ustvrdio je Đinđić.

‘Oprostite, nisam htio’

No, dok je on boravio u susjednoj zemlji, ispostavilo se kako je za upravljačem kamiona bio Dejan Milenković Bagzi, stari policijski znanac, koji je iz surčinskog prešao u zemunski klan, o čemu će biti više riječi u nastavku teksta. On je policiji tvrdio da je nekoliko dana ranije kupio kamion na sajmu automobila u Bubanj Potoku da bi ga koristio za prijevoz robe u diskont koji je glasio na njegovu suprugu.

“Prvo sam vidio nekoliko vozila tamne boje koja su prošla s moje lijeve strane. Nastavio sam voziti, ali mi je put pedeset metara dalje prepriječio zatamnjeni Audi. Prešao sam u zaustavnu traku i zaustavio teretno vozilo. Iz Audija su odmah istrčala dvojica mladića u civilu naoružana automatima Heckler. Ja sam izašao iz kamiona, a jedan od mladića me je pitao: ‘Jesi li lud? Hoćeš da ubiješ premijera, da ideš sto godina na robiju?’ Samo sam kratko rekao: ‘Oprostite, nisam htio’”, pravdao se Bagzi.

Čvrsto se držao svoje priče, što je na kraju rezultiralo time da je kažnjen samo za posjedovanje lažnih dokumenata, jer papiri kamiona nisu bili valjani. Dobio je osam dana pritvora, no pušten je ranije zahvaljujući žalbi koju je uložio njegov odvjetnik. Tog je dana do večeri Đinđić promijenio mišljenje i nesavjesni vozač koji uči voziti na autocesti postao je ozbiljna prijetnja.

“Ukoliko budu nađeni dokazi da je to zaista bio pokušaj atentata, onda to govori o potpunoj opsesiji tih ljudi koji koriste te metode misleći da se ovdje ništa nije promijenilo i da mogu raditi ono što su radili u prethodnom režimu”, poručio je Đinđić u smiraj tog dana.

‘DONIO JE DOKUMENTE OZNAČENE DRŽAVNOM TAJNOM’ Poznati novinar otkrio detalje tajnog susreta s ubijenim premijerom Srbije: ‘Rekao mi je – čitaj!’

Druga opomena

Ispostavilo se da je to bila druga od tri opomene tadašnjem srpskom premijeru. Atentatori su uspjeli u svom naumu iz četvrtog pokušaja. Kobnog 12. ožujka 2003. godine, Zoran Đinđić je pogođen metkom u prsa dok je u dvorištu Savezne skupštine oko 12.25 sati izlazio iz automobila. Trebalo mu je nešto više vremena nego inače, jer je bio na štaka zbog ozljede noge koju je zadobio nekoliko dana prije. Drugi metak pogodio je njegova tjelohranitelja. Brzom reakcijom ostalih prebačen je u službenom vozilu u bolnicu, gdje je, unatoč naporima liječnika, preminuo sat vremena poslije.

Ovaj atentat digao je sve službe na noge. Proglašeno je izvanredno stanje, a istražitelji su vrlo brzo utvrdili kako iza napada stoji zemunski klan, kriminalna organizacija koja se ugavnom bavila organiziranim kriminalom te švercom droge i oružja. Pokrenuta je policijska akcija “Sablja”. U njoj je uhićeno 11.665 osoba, a među njima je bilo visokih politički i vojnih dužnosnika, sudaca, pa čak i estradnih zvijezda. Među njima je bila i Svetlana Ražnatović Ceca, udovica pokojnog Željka Ražnatovića Arkana.

Njoj je žandarmerija upala u kuću i pronašla 21 pištolj i revolver različite marke i kalibra, tri sanduka streljiva kalibra 7,62 milimetra (5000 komada); vojno policijsku opremu (kompase, laserski daljinomjer, nišanski teleobjektiv, veliki broj lisica, samostrel s 20 strijela, dvije “fantomke” s prorezom za oči i usta, prigušivač za Scorpione i Hecklere, uređaje za noćno mjerenje i promatranje, nekoliko torbi streljiva za pištolje i revolvere, 21 pendrek, nekoliko sanduka vojno-policijske opreme i registarske pločice vukovarskih oznaka.

Nedugo nakon atentata izabrana je nova Vlada u kojoj je funkciju potpredsjednika imao Čedomir Jovanović. On tvrdi kako je Ceca znala da se sprema atentat na Đinđića. “Ceci su rekli na parkingu ispred stadiona Obilića da će ubiti Zorana i da ona treba imati alibi, tako što će reći da su tada bili kod nje. To im je već jednom prošlo kada su ubili Batočanina. Je li se ona drugačije mogla ponašati to je druga tema. Svatko nosi svoj križ, ali ona je predstavljena kao majka Srbije”, rekao je Jovanović prije nekoliko godina.

NA DANAŠNJI DAN UBIJEN JE ĐINĐIĆ: Ubojica hladnokrvno opisao svaki detalj smaknuća! ‘Prvi metak ga je pogodio, drugi je bio potvrda’

Sprega politike i kriminala

Na kraju njena povezanost sa skupinom koja je ubila Đinđića nije utvrđena, provela je nekoliko mjeseci u pritvoru, nakon čega je puštena, iako je kod nje pronađeno streljivo za snajper Heckler & Koch koji je korišten u atentatu. Od 11.665 uhićenih, za Đinđićevo su ubojstvo osuđene 44 osobe na ukupno 378 godina zatvora. Atentator, zamjenik zapovjednika zloglasne Jedinice za specijalne operacije “Crvene beretke”, Zvezdan Jovanović osuđen je na 40 godina zatvora. Toliko je dobio i bivši zapovjednik “Crvenih beretki” Milorad Ulemek Legija. Jovanović je tvrdio da je ubio Đinđića po Legijinu nalogu, no mnogi sumnjaju da je to tako. Drže da je pravi nalogodavac još uvijek na slobodi.

“Ubojstvo Đinđića nije bilo obično ubojstvo. To je bilo kazneno djelo protiv ustavnog poretka i sigurnosti zemlje, početak puzajućeg državnog udara. Taj državni udar sigurno nisu planirali Milorad Ulemek i Dušan Spasojević (vođa zemunskog klana, ubijen dva tjedna nakon Đinđića, op.a.). Oni su bili iskorišteni za to. Atentat na Zorana Đinđića bio je dio plana da se sruši njegova Vlada i nakon što je on uspio, nije dolazilo u obzir da se procesuiraju oni koji su to zamislili”, govori beogradski odvjetnik Srđa Popović, koji je jedan od glasnih zagovornika teorije da su se Đinđićevim ubojstvom okoristili ljudi oko Vojislava Koštunice koji je kasnije preuzeo vlast u Srbiji.

Beogradski novinar Miloš Vasić, pak, tvrdi da razlog za ubojstvo Đinđića leži u njegovu obračunu s mafijom i organiziranim kriminalom. On tvrdi da je dan nakon atentata trebala započeti akcija usmjerena upravo protiv zemunskog klana i Crvenih beretki. “Deset godina kasnije, imamo izvođača radova, imamo poduzimača, ali nemamo ime investitora. Zoran Đinđić bio je okružen ekipom kriminalaca iz tajnih službi koja je bila dovoljno bezobrazna i bogata te dovoljno očajna da ga ubije u trenu. Tada je već bilo očito da se sprema velika policijska akcija i da bi ih sve digli 13. ožujka”, govori on.

Totalno drukčiji od drugih

Đinđićeva politika bila je suprotna politici koju je vodio režim Slobodana Miloševića, ali i gotovo svi nakon njegova ubojstva. S doktoratom iz Njemačke, ovaj se sveučilišni profesor aktivirao u politici 1990. godine kao jedan od osnivača Demokratske opozicije Srbije. Bio je i član prvih triju višestranačkih saziva Narodne skupštine Srbije te Vijeća republika Skupštine SR Jugoslavije. Gradonačelnikom Beograda postao je, zanimljivo, točno šest godina prije drugog pokušaja atentata, 21. veljače 1997. godine, a smijenjen je 30. rujna iste godine. Nakon spora s premijerom Mirkom Marjanovićem osuđen je na sedam mjeseci zatvora uz tri godine kušnje.

Premijerom je postao u siječnju 2001. godine. Srbiju je približio europskim integracijama, radio je na razvoju ekonomije i rješavanju bolnih pitanja iz prošlosti. Mnogima je zasmetalo to što je za njegove vladavine Milošević izručen Međunarodnom kaznenom sudu za ratne zločine u Haagu. Bio je proglašen jednim od 14 vodećih političara trećeg tisućljeća u izboru američkog magazina Time. Usporedno s politikom bavio se i filozofijom te je napisao tri knjige: “Subjektivnost i nasilje”, “Jesen dijalektike” i “Jugoslavija kao nedovršena država”. Za svoj politički i filozofski rad dobio je brojne nagrade.

Iza sebe je ostavio suprugu Ružicu, sina Luku i kći Jovanu. Zanimljiva i gotovo proročanska je bila rečenica iz njegova diplomskog rada napisanog 1974. godine: “Putevi revolucije su teški i nezgrapni, ali je put kontrarevolucije jednostavan, kao put metka u čelo”.

Objava Za ovim Srbinom žali i Hrvatska: Ubili su ga, ali dobio je upozorenje od mafije koje nije shvatio pojavila se prvi puta na Dnevno.hr.

pročitaj cijeli članak