Vukovarac Igor Korač tijekom opsade njegova grada podnio je velike obiteljske gubitke. Njegov djed Ante je 1. studenog 1991. odveden sa ekonomije Jakobovac kod Vukovara u selo Negoslavce iz kojih se nikada nije vratio, a njegov otac Ivan prošao je pakao zatočeništva u srpskim logorima.

Igor nam kaže da njegov otac nikada nije pričao o mjesecima u logoru, ali je od drugih doznao kroz kakva je mučenja prošao. Ponešto je, dijeli s nama, doznao iz knjige Zapisi iz srpskih koncentracijskih logora gdje se jedan od zatočenika prisjetio:

“Ivana Korača s Olajnice dveli su ga na ispitivanje i negdje oko 1 sat noću doveli su ga unutra. Ja sam skočio i neki Zagrepčani su skočili, dvojica njih, Jašarević Damir i ne znam koji još, mrak je bio, ne smiješ paliti svjetlo. Odnijeli smo ga na klupu u kupatilo, jer u kupatilu je gorjelo svjetlo. Kad smo ga položili on je odskakivao kao na federima od batina. Skinuli smo mu cipele, noge su buknule, ruke isto tako. Tukli su ga po rukama i nogama, tukli su ga po cijelome tijelu, ali to je najviše stradalo. Uvili smo ga u mokre ručnike, kvasili vodom i tako…

Prepoznao oca po žutoj majici, pa se javio fotografu

Igor Korač kaže kako je prije nekoliko godina vidio fotografije s razmjene u Nemetinu na kojima mu se učinilo da  vidi svog oca. “Pomislio sam da je to on jer ih je malo u to doba nosilo žute majice. Nakon nekog vremena saznao sam da je autor fotografija Dragoljub Zamurović i jednostavno nisam imao mira. Javio sam mu se, objasnio tko sam i upitao ima li možda još koju fotografiju na kojima se vide lica zarobljenika.”

Fotograf mu je, kaže, kazao kako nažalost nema takvih fotografija jer su zarobljenici cijelo vrijeme morali imari spuštene glave, no zato mu je poslao sve ostale koje je imao sa te razmjene. Dodaje i kako je fotograf bio ljubazan, te da mu je taj ustupak napravio bez ikakvih propitkivanja i problema.

Kako je Dragoljub Zamurović doživio ovu razmjenu i zašto je ljudski reagirao prema nesretnom Vukovarcu, najbolje se može doznati iz njegovog osvrta objavljenog na društvenoj mreži. U Sarvašu je, opisao je,  postrojeno dvadesetak autobusa u kojima sede hrvatski zarobljenici.

Fotograf: “Zaprepastilo me ponašanje prema zarobljenicima”

“Imam ideju da uđem u jedan od autobusa i širokim objektivom snimim fotografiju enterijera sa grupom zarobljenika koji su prisiljeni da drže glave među nogama. Povremeno su prisiljavani da dižu ruku sa raširena tri prsta i pevaju ‘Ko to kaže, ko to laže Srbija je mala’ , ali svuda na vratima su vojnici koji ne dozvoljavaju ulaz. Slučajno naletim na jednog ruskog vojnika i iz razgovora saznam da je iz grada Kazanja na Volgi, a kako sam upravo završio snimanje tog grada za foto-monografiju, lepo se ispričamo i on mi krišom da signal da mogu da uđem u autobus. Zaprepastilo me je grubo ponašanje vojnika prema zarobljenicima. U jednom trenutku vojnici su izašli iz autobusa i ja nisam izdržao, a da ne kažem zarobljenicima koji su i dalje držali spuštene glave da ti vojnici koji su ih maltretirali ne predstavljaju Srbe, već ljudski talog i zamolio ih da zbog toga ne omrznu ceo srpski rod.”

Iznenada je kolona autobusa krenula ka Nemetinu i Dobrilo je neplanirano prešao na hrvatski teritorij: “Primetio sam da je ponašanje hrvatskih vojnika bilo je potpuno drugačije: uredno obučeni, uglađeno su se ponašali prema srpskim zatvorenicima. Ipak, jedan vojnik je uz smešak upitao zatvorenika: ‘Što je Mile, što šepaš’ Jučer nisam primijetio da ti nešto nedostaje.’ Ovaj mu je odgovorio: ‘Znaš ti dobro. Celu noć ste nas tukli u podrumu.’ Tako sam saznao sličnost i razliku, i jedni i drugi su prebijali zarobljenike, Srbi usred dana pred novinarima, a Hrvati noću u podrumima.”

Objava Vukovarac tražio slike zatočenog oca: Javio se srpskom fotografu i dogodilo se čudo pojavila se prvi puta na Dnevno.hr.