Dom tequille i tacosa, mjesto na kojem svaku noć legne i probudi se više 20 milijuna ljudi, utočište nekadašnjih plemena Maya i dom brojnih piramida iza kojih je do danas skrivena tajanstvena povijest. Sve je to Meksiko – most između sjeverne i južne Amerike.

Lokalci kažu kako je u povijesti bio okružen vodom te da su plemena od Bogova dobila znak za pronalazak mjesta na kojem će ugledati simbol orla, zmije i kaktusa i da na njemu naprave grad. Upravo je Meksiko bio jedini tada slobodan otok, a zato i danas na njihovoj zastavi možete vidjeti orla koji u kljunu nosi zmiju i stoji na kaktusu. Dovoljno to govori o tome koliko štuju svoju povijest i tradiciju.

Kroz dvadeset dana…
Krenimo od samog početka. Kako to u posljednje vrijeme obično biva, sva putovanja po svijetu vrte se preko novog istanbulskog aerodroma. Tako je naše putovanje trajalo skoro više od jednog cijelog dana, s obzirom na to da smo iz Dubrovnika krenuli avionom u Zagreb, iz Zagreba smo letjeli za Istanbul gdje smo nekoliko sati čekali let, nakon čega smo direktnom linijom odletjeli u Ciudad de Mexico. Istom smo linijom išli i povratno. Kroz skoro 20 dana letjeli smo i unutarnjim letovima za Guadalajaru, a potom i u Cancun. Njihovi nacionalni letovi stvarno nisu skupi, pa ako se već odlučite na ovu destinaciju preporučam da obiđete cijelu državu.

Imajte na umu da je vremenska razlika između Hrvatske i Meksika čak sedam sati pa je zapravo najbolji savjet za razbijanje jet lega (nakon 20 sati putovanja dolazite po danu) obilazak grada odmah po dolasku te neizostavna tequilla. Napominjem kako smo na ovo putovanje išli s organiziranom privatnom grupom od 20 ljudi, što preporučam svima prvenstveno zbog stupnja sigurnosti, ali najviše zbog funkcionalnosti. Puno je toga što trebate vidjeti, a grupa vam osigurava unaprijed dogovorene kombije, transfere, unutarnje letove, vožnje po gradu te snalaženje do lokaliteta bez puno muke. A često se nađete iznenađeni jer otkrijete nešto čemu se niste nadali.

Puno je toga vrijedno spomena u Meksiku, ali u nastavku ću istaknuti tek nekoliko lokaliteta koji će mi ostati u trajnom sjećanju, a koje prilikom posjeta ovoj državi nikako ne smijete preskočiti, dok vam prema kraju otkrivam nešto tamniju stranu ove zemlje o kojoj se zapravo malo govori. Vi odlučite koja je prevagnula.

CHICHEN ITZA
Jedno od fascinantnijih mjesta koje smo ikada posjetili svakako je Chichen Itza. Jedno od sedam svjetskih čuda modernog doba. U ovoj su piramidi Maye vidjele centar svega, od arhitekture, astronomije, akustike i svega što im je bilo potrebno. Njena je arhitektura okrenuta prema solsticiju i ekvinociju, a svako lice četverostrane piramide ima stubište s devedeset i jednim skalinom, koje sa jednim zajedničkim na vrhu pravi njih 365 koji simboliziraju broj dana u godini.

Meksička vlada je sredinom 1930. platila iskopavanje ove piramide i nakon nekoliko lažnih nalaza otkriveno je stubište ispod sjeverne strane, te je pronađen još jedan hram ukopan ispod sadašnjeg. Unutar njegove odaje bio je ljudski kip i prijestolje u obliku jaguara, obojeno crveno s mrljama od žada čije značenje do danas nije otkriveno. Kako bi zaštitili kip jaguara ovdje su postavljena vrata i ograda, te je turistima bilo omogućeno popeti se do njega, sve do 2006. kada je došlo do smrtnog slučaja, a pronađene su i urezotine posjetitelja. Tada je piramida zatvorena za sve osim za arheologe.

Najzanimljiviji dio priče vezan je upravo za sjeverno stubište koje su smatrali svetim putem do vrha. A pri zalasku sunca, samo za vrijeme ekvinocija, sunčeve zrake stvaraju fascinantan prizor na rubu kamenog stubišta. Nazubljena linija od sedam trokuta daje prizor dugog repa zmije koji vodi na dno do njezine kamene glave čije je ime ‘Kukulkan’. To nažalost s obzirom na doba godine nismo mogli vidjeti, ali je priča zasigurno ostala urezana u nama.

CENOTE
Ako ste ikada gledali filmove u kojima ljudi skaču kroz malene rupe i propadaju u čaroban svijet prirode, skrivena žarko plava jezera poviše kojih vise lijane i iznad kojih svjetlost igra posebnu igru, takve su se scene vrlo vjerojatno snimale na ovim mjestima.

S obzirom da u ovom kraju nema previše rijeka, veliku važnost za Meksikance još su daleko u povijesti imale ‘Cenote’. One na prvu izgledaju kao bunari, u sebi nose slatku, pitku vodu i Maye su ih smatrale svetima, pa su u njih čak i prinosile ljudske žrtve tijekom obreda.

Poluotok Yucatan prepun je upravo ovih udubina kojih ima na tisuće, no točan broj je teško odrediti, jer su neke skrivene duboko u džungli. Naravno, ima onih koje se smatraju popularnim turističkim atrakcijama, pa ćete za takve, osim plaćanja, morati čak i podulje čekati red na ulazu. Nama su ipak bile draže ove posebnije koje smo uspjeli iskoristili kao privatne.

U skoro svakoj cenoti morate nositi pojaseve za spašavanje i lokalce ne interesira što znate plivati. Iako je u nekoliko njih voda doslovno do koljena. Negdje se TIP ipak mora zaraditi. No, nakon nešto duže vožnje otkrili smo i jednu cenotu sa skakaonicom visokom deset metara i to bez obveze nošenja sigurnosnog prsluka. Već možete pretpostaviti da su djeca s mora tu provela sljedećih nekoliko sati. Sve u svemu: serendipity.

TEQUILLA
Po našem subjektivnom dojmu, ovo je najpozitivniji i najljepši dio ovog putovanja. Posjetili smo grad Tequillu (u prijevodu: rezanje kamena) jedno od jako malo mjesta u Meksiku (ali i svijetu) na kojima se doista pravi kvalitetna, izvorna tequilla koju uvozi cijeli svijet. Grad ima preko 40 tisuća stanovnika i sve su obitelji na neki način uključene u proizvodnju u tequille.

Ovako izgleda srce Meksika. Sve ono kako ste od malena zamišljali ovu zemlju to je to. Šarene kuće, stari Fordovi u destilerijama, ulični mariachi, rasplesane žene i prolaznici, pozitivan duh koji možete rezati nožem i djeca koja će vas na ulici profesionalno snimiti i fotografirati. Upravo je to Tequilla town. Ne zaboravimo i nepregledne plantaže agave iza kojih stoje zanimljive, ali i praktične priče.

Za one koji žele znati više
Piña je samo srce agave koje je ključno za proizvodnju tequille, a najteža ima čak 222 kg. Jedno od logičnih pitanja putnika bilo je može li se jednostavno u HR prenijeti mala piña i proizvoditi tequilla, ali doznali smo da je to ipak ilegalno (pa bi riječ bila o švercanju, a i ne bi uspjele preživjeti u našim uvjetima – čak je i u Mexicu malo pokrajina u kojima uspijevaju)

Zanimljivo je kako je životni vijek agave max devet i pol godina i ukoliko se tada pravi, boca gotovog proizvoda iznosi po nekoliko desetaka tisuća pesosa, dok najmlađa biljka od koje se može praviti tequilla mora biti stara barem pet godina, pa je cijena takve tequille najjeftinija – oko 300 pesosa, jer joj je i kvaliteta daleko najniža (većinom se takve prodavaju kod nas). Za jednu litru ovog pića potrebno je sedam kila agave.

Najveći postotak alkohola u tequilama koje se prave u meksičkim destilerijama je 35 do max 55 posto (na ovakvim mjestima ne morate pit, dovoljno je neko vrijeme samo disati). A zlatno pravilo koje vas odmah nauče – tequilla s okusom nikada neće biti tequilla nego liker. Ukratko: Tequilla za doručak. Tequilla za ručak. Pivo od tequille za večeru.

TEOTIHUACAN – Dom Bogova
Grad Teotihuacan je uspomena koja skriva tajne koje predstavljaju uspon jedne od najmoćnijih i tajnovitih civilizacija drevnog svijeta. O njemu danas znamo jako malo, njegovo je nastajanje zagonetka jer oni koji su ga izgradili prije 2 000 godina nisu ostavili traga. Ostale su samo divovske piramide koje svjedoče koliko je fascinantna i razvijena bila tadašnja civilizacija koja je nastala iz ničega i jednako tako nestala.

Legenda kaže da su grad osnovali ljudi koji su s istoka davno doplovili lađama na čelu sa svećenicima mudracima koji su slijedili božanske upute. Kad su došli, podigli su veliko religijsko središte u sjećanje na nebeski grad s Aztlána koji su bili prisiljeni napustiti.

U jednom dijelu, legenda kaže i da su se Bogovi, prije nastanka svijeta, u potpunoj tami sastajali u Teotihuacánu kako bi odabrali onoga koji će na sebe preuzeti odgovornost stvaranja dana i svjetlosti.
Azteci su, smatrajući se čuvarima njegove baštine, ostavili i njegovo ime ‘nahuatl’ koje znači – mjesto gdje se stvaraju Bogovi.

O ovoj se zagonetnoj civilizaciji, za koju se nekada mislilo da je raj na zemlji, smatra i da je vjerojatno bila izvor krvavih obreda koje su kasnije preuzela i druga carstva. U konačnici, ostala su samo kamenja kao spomenik ljudima, danas izgubljenima u vremenu.

TULUM
Ako je itko u povijesti iza sebe ostavio fascinantan trag onda su to Maye. Tako se osim bezbroj piramida koje u sebi do danas skrivaju tajanstvene priče, 128 km od Cancuna nalazi jedna jedina Playa Paraiso u gradu Tulumu na poluotoku Yucatan. S obzirom da gleda na istok, prvi je ovo mayanski grad kojeg bi svakog dana obasjalo sunce, pa ga stoljećima zovu ‘gradom veličanstvenih svitanja’. Pa ako u planu imate proživjeti najbolje prizore i izbjeći turističke gužve bilo bi idealno stići prije izlaska sunca.

Ipak, nije Tulum samo ‘lijep’. Iznad nestvarnih plaža nalaze se ostaci tvrđava i ruševine drevnog grada. Svojedobno je čak bio i jedan od najkorisnijih mayanskih gradova na obali jer se nalazio na litici od 12 metara, pa mu je to bila i prirodna zaštita luke od neprijatelja, dok ga je s druge strane štitio pet metara visok i osam metara širok zid. Pa vjerovali ili ne, upravo Tulum u prijevodu znači ‘zid’.

Ruševine, tvrđave, luka, nestvarno bijeli pijesak, toplo Karipsko more, izlasci sunca, bezbroj veličanstvenih cenota, beach barovi i klubovi, ukusne ‘palome’ (koktel sličan marghariti, ali pravi se od limunade ili soka od grejpa, tequille i mineralne), a sve uz savršene izlaske sunca. Sve ovo stane u samo jedan ‘Tulum’.

More je naravno u cijelom svijetu besplatno, no ukoliko želite maksimalno uživati u svim pogodnostima pod palmama, ulaziti u resorte i piti fina pića morat ćete izdvojiti nešto veće iznose.

Iako Meksikanci koji žive na ovom području (Tulumu i Cobi) međusobno komuniciraju na drevnom mayanskom jeziku (‘Yumbotic’ znači: hvala – toliko smo naučili), ovo je mjesto u kojem su Maye od nastanka živjele i posljednje mjesto u kojem su završile svoju priču.

KATEDRALA GOSPE OD GUADALUPE
Bazilika Gospe Guadalupske druga je najveća na svijetu, a odmah pokraj nje nalazi se stara, prvotno izgrađena manja koja se smatra najvažnijom crkvom u Meksiku i jednim od najposjećenijih svetišta u svijetu
Posvećena je upravo Gospi od Guadalupe, zaštitnici Meksika u kojoj se nalazi ikona Gospinog ukazanja, a svake godine sve više tone zbog čega možete vidjeti da je vidno nakrivljena.
Čak su je i u unutrašnjosti modificirali kako bi izdržala još nekoliko godina, što se može vidjeti u dnu oltara.

XOCHIMILCO
U prijevodu ‘Plutajuća polja cvijeća’ ili ‘Plutajući vrtovi’. Ovo je jedno od povijesnih središta Meksika i definitivno tura koju morate doživjeti. Ovo je mjesto poznato po svojim kanalima kojima ćete ploviti u šarenim gondolama koje nazivaju ‘trajineras’, a svaka ima i svoje ime. S obzirom da smo se mi vozili za vikend, moram napomenuti kako je vožnja koja inače navodno traje oko sat i pol, trajala više od dva sata zbog velikih zastoja i prevelikog broja gondola. Zanimljiva je i povijest ovog okruga. Ovi su kanali dugi 170 kilometara te su jedini ostaci isušenog jezera Texcoco na skupini otočića koje su povezivali mostovi, prvotno izgrađeni od Indijanaca. Upravo je zato Xochimilco (čitaj: Sočimilko) upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Sjevernoj Americi.

UNIVERSIDAD DE MEXICO
Meksičko sveučilište jedno je od najvećih na svijetu. Poznato je po iznimno zanimljivoj knjižnici koja je sa svih strana obložena sitnim kamenjima koja stvaraju mozaik s prikazom nastanka Meksika. Istodobno na ovom sveučilištu studira čak 340 tisuća studenata, a u njegovom sklopu se nalazi nogometni stadion na kojem smo otkrili jako nisku razinu sigurnosti. O tome pak nešto kasnije.

CHINA TOWN
Ova kineska četvrt nije ništa posebno, ali zanimljivo je kako je zapravo – najmanja na svijetu. Riječ je jednoj maloj ulici u kojoj rade svi – osim Kineza. Meksikanci vode cijeli posao, ali prodavaju kinesku robu i igračke, no čak su i restorani meksički, a i cijene su bliže onim meksičkim.

NOĆNI ŽIVOT I ZABAVA
Iako se Mexico smatra dosta nesigurnom zemljom o čemu ću detaljno u nastavku, postoji bezbroj načina na koje se možete zabaviti. Centar je zabave u Cancunu, ali i Playi del Carmen u kojoj smo bili sedam dana. Ulice su vrlo jednostavno organizirane i numerirane, pa se i bez GPS-a lako možete snaći. Sve što morate znati naći u ovom gradiću je poznata 5th avenue ‘ilitiga’ Peta avenija. Na njoj je centar shoppinga, klubova, restorana s noćnim programom, pa čak i grčki restorani u kojima možete lomiti tanjure, ali i najpoznatiji Coco Bongo show.

Za ulaznicu u Coco Bongo ćete, ovisno o željama i poziciji stola izdvojiti oko stotinjak eura (više-manje), ali pijete i jedete koliko god želite. Alkohol je neograničen, osim tequilla ‘shotova’ koje vam djevojke konobarice toče u usta i naravno naplaćuju nekoliko pesosa, plus TIP.

Tu ćete doživjeti ludnicu u pravom smislu, gledati plesače koji lete po zraku, ‘tribute’ bendove Queena, Pussycat dollsa, Michael Jacksona i mnogih drugih zvijezda. Uz to, poznati su po maskiranim točkama, pa ćete svjedočiti borbi Spidermana i Goblina, vitezovima, Bubimiru, a glavna točka je uvijek poznati ples Tine i lika Maske iz istoimenog filma.
Sve se događa na ogromnoj pozornici u zraku točno ispred vas, dok svi likovi u međuvremenu šetaju među ljudima. Show traje do tri ujutro i zabava u niti jednom trenutku ne prestaje. Sve u svemu: vrijedi svakog pesosa i ponovno bi se vratili. Zanimljiva je bila i noć Mariachija koji u jednom lokalnom restoranu u Mexicu šetaju oko stolova i sviraju poznate, stare meksičke hitove.

TAMNA STRANA MEKSIKA
Svaka medalja ima dvije strane, tako i neke zemlje, više ili manje, imaju svoju tamnu, skrivenu stranu priče. Tako i Meksiko, u pozadini čarobnih plaža, svetih bunara i svjetskih čuda ima nekoliko stvari koje morate znati ako se planirate upustiti u ovu pustolovinu. Pa idemo redom.

SIGURNOST
Na samom je vrhu ljestvice sigurnost. Sve ono što ste vidjeli u filmovima i serijama istina je. Meksiko je zemlja narkokartela i opasnih ulica. Zemlja je ovo većinski siromašnog stanovništva, naseljenog u favelama, a njihova ekonomija ovisi o ekonomiji Amerike, s obzirom da im velik broj članova obitelji živi sjeverno i šalje novac za preživljavanje. Milijuni siromašnih svojim domovima idu žičarom kojom se isključivo oni koriste, nije za turističke svrhe, a ovim ulicama ne smijete hodati upravo zbog iznimno nesigurne situacije. Zanimljivost je kako se upravo na ovom mjestu snimao posljednji nastavak kultnih Bad boys-a.
U jednom dijelu postoji čak i tzv. Train of death ili vlak smrti jer su se imigranti, u potrazi za boljim životom vješali na vrata, vozili na krovovima i pritom često ginuli. Na ulicama često stražare specijalci sa snajperima, no to nije spriječilo profesionalne džeparoše da već prvu noć, nakon nogometne utakmice našem vodiču vješto ukradu mobitel. Sve je naravno prijavljeno i policiji, mobitel je čak i lociran, no vrlo su kratko i jasno poručili kako policija u te kvartove – ‘jednostavno ne smije’. Tako da čim krene padati sunce, daleko od meksičkih ulica. Ipak, sreća u nesreći je da se broj otmica u posljednje vrijeme smanjio, jer su shvatili da bolje zarađuju od – dilanja droge.

Ipak, ovo vrijedi samo za velike gradove poput ovog glavnog. Odlaskom u Tequillu, Cancun, Playu del Carmen i druga manja mjesta osjetit ćete sigurnost. Sve dokazuju i roditelji koji čak i u večernjim satima puštaju djecu na ulicu.

NOVAC
Cijene u Mexicu jako su slične dubrovačkim, iako se do nekoliko mjeseci unazad ovo nije smatralo skupom destinacijom. U razgovoru s lokalcima i hrvatskim vodičima od kojih jedan i živi u Mexicu, doznali smo kako je takva situacija zapravo tek odnedavno. Shvatili su da od turista mogu dobro zaraditi i da nema smisla držati niske cijene.

Tako ovo putovanje definitivno uključuje nadnaravne moći cjenkanja koje si odmah po polasku uključite na najjače, jer ako osjete da ste spremni otići sami će spustiti cijenu i do 90 posto. Jako je teško naći bankomat koji neovisno o iznosu diže proviziju manju od 25 američkih dolara, ali najpovoljnije možete naći u supermarketima poput ‘Seven elevena’ kojeg ima skoro pa svaki grad i mjesto. Sve smo otkrili igrom slučaja. Samo imajte na umu da je jedan euro oko 18 meksičkih pesosa.

Karticom možete plaćati na apsolutno svim mjestima, pa čak i na onim zabačenima, POS aparate imaju i ulični prodavači, a jedino gdje to nije bio slučaj bili su štandovi na povijesnim lokalitetima – očekivano. Ipak, bolje je plaćati gotovinom zbog provizije i izbjegavanja duplog tip-a koji ću spomenuti u nastavku.
Svakako je preporuka da nosite što manje gotovine, te da u mjenjačnice ne ulazite sami već u paru ili grupi, jer često se organizirane ekipe nalaze na kantunima gdje prate strance i ‘operiraju’ ukoliko im se situacija učini profitabilnom.

O cijenama i cjenkanju mogla bih govoriti danima, ali često se kaže kako su destinacija ljudi, a ne puste zgrade, pa su upravo Mexicanci i njihov nezahvalni pristup turistima i nehumano, beskrajno traženje tip-a skoro pa za disanje, uz činjenicu da su cijene skoro pa prešle hrvatske standarde, ono zbog čega im se, barem za sada, neću uskoro vratiti. Tako ćete za TIP, htjeli vi to ili ne, morati konstantno odvajati pozamašnu svotu na npr. ulasku i izlasku iz istinski nečistih WC-a, ukoliko na recepciji želite led, ili pak fen za kosu, za vozače, pratitelje u autobusima, ili kako smo ih prozvali ‘nosače vouchera’ koji ne znaju odgovoriti na niti jedno jedino pitanje, držače nepotrebnih, ali obveznih pojasa za spašavanje u cenotama koji od engleskog znaju reći samo: TIP, kao i za bilo koju drugu uslugu za koju ste inače i mislili ostaviti tip. Uz sve to vam pruže vrlo neugodan i dug pogled uz često kolutanje očima ukoliko iznos koji ste odlučili izdvojiti za njih ne smatraju dovoljnim.

Čak i kada im date famozni TIP u gotovini, očekuju da ćete im ga dati i na kartici, pa se ljudi često nađu u situaciji u kojoj pokušaju izbjeći neugodan ishod i pritom daju dupli TIP. Kad ta agonija završi, redovito slijedi pitanje: ‘a TIP za kuhinju i čistaće?!’

Na fiskaliziranim računima vam je unaprijed izračunat TIP koji bi trebali ostaviti, uz napomenu kako je 10 posto očekivano, 15 posto u redu, a 20 posto odlično. U svakom slučaju previše za ono što nude.

HIGIJENA I HRANA
U Meksiku je općenito ekstremno niska razina higijene. Kanalizacija je užasna, u wc školjku se ne smije bacati ništa, pa ni papir koji mora u smeće, voda nije za piće i mora se kupovati flaširana. Čak je na nekoliko plaža i beach barova koje smo posjetili (uz poprilično skupe ulaznice) more nepodnošljivo smrdilo po kanalizaciji iako je naoko bilo normalne plave boje. Kažu lokalci – to je do morskih trava.
Naravno, uvijek ima iznimki, pa tako u Tulumu ili pak Playi Paraiso koje sam ranije spomenula, doslovno možete naći raj na zemlji.

Hrana je uglavnom bazirana na kukuruzu, pa su i izvorne tortilje bliže okusu kartona. Kao i u ostatku svijeta možete birati od najjeftinijih do najskupljih restorana i kafića, ali namirnice su ipak u globalu iste. Tako smo kroz skoro 20 dana jeli u lokalnim meksičkim restoranima u kojima smo hranu plaćali oko 15-tak eura po glavi, pa sve do nekoliko stotina eura za skakavce, hobotnice sa žara, pečene škorpione i slične meksičke specijalitete.

Ono što smo se kao grupa usuglasili svakako je da više nikad nećemo naručiti ništa što uključuje njihov crni umak ‘mole’ koji je najbliži okusu pijeska. Ako isti uopće ima okus. Uz to, rijetko gdje ćete naći meni na engleskom jeziku, pa ako niste vrsni poznavatelj španjolskog jezika – držite se Google prevoditelja.
Hrana generalno nije začinjena, još manje ljuta, više je bezokusna iako to, priznajte, ne očekujete kada putujete na ovu destinaciju, a na stolu vas u većini ugostiteljskih objekata dočekuju razni ljuti umaci ukoliko ih samoinicijativno želite ubaciti u jelo. Kruh se ne jede već umjesto njega poslužuju, što drugo nego – kukuruzne tortilje.

Doručak je u raznim hotelima i općenito u ovoj zemlji jako težak. Nema klasičnih narezaka na koje su Europljani navikli, već se jedu nachosi, tacosi, gulaši i razne kobasice. Srećom, nađe se maslac, kruh, jaja iz tetrapaka i kuhana kava. Sve u svemu hrana je, ako pitate nas, jedna od lošijih strana Meksika.

Tek smo nakon deset dana u Playi del Carmen u blizini hotela našli talijanski restoran ‘Salento’ u kojem su svi kuhari, konobari, a time i vlasnici Talijani. Savršene pizze, pancerote, paste s bezbroj kombinacija i umaka uz pristupačne cijene. Ostatak putovanja jeli smo upravo ovdje. Dva puta dnevno. A zanimljivo je da smo sasvim nenadano tamo sreli i dvoje Dubrovčana.

ANEGDOTA S IZLETA NA ISLA MUJERES
Događaj koji će mi do kraja života ostati urezan u sjećanje svakako je izlet iz Cancuna na otok Isla Mujeres. Iznimno je ovo duga priča pa ću u par crta dočarati sve što se izdogađalo.
Prvi pokušaj odlaska manjim privatnim katamaranom koji je trebao biti krstarenje uz all inclusive pića – završio je kao preživljavanje. Zbog velikih valova i vjetra koji su otežavali plovidbu i putnicima pravili užasne mučnine tražili smo povratak, na što su oni napravili sve da nastavimo ploviti dok situacija skoro pa nije eskalirala. Na povratku nisu htjeli vratiti novac, ali smo uspjeli dogovoriti novi izlet drugi dan.

Taj drugi dan plovidbe sve je krenulo po zlu. Unatoč najavama boljeg vremena, vjetar je pojačavao, plovidba je trajala duže od planiranog, a jedan od putnika omaškom lokalne agencije ostao je na kopnu. Umjesto da se brod vrati po njega, odlučili su ga dovesti jet skijem koji ga je, bez zaštitnog prsluka i uz krive sigurnosne upute, odbacio nekoliko metara u zrak i pri padu u more smočio putovnicu, novac, mobitel i sve osobne stvari. Ubrzo nakon njegovog povratka na brod, crni dim počeo je dimiti iz motora nasred otvorenog mora. Daleko od vidljivog kopna.

Pri dolasku na otok nije trebalo dugo čekati da lokalci prestanu poštovati dogovor. Tako nakon nepunih sat vremena više nije bilo ni dogovorenih pića, ni dijela ležaljki. Na povratku su četiri mornara i skiper pokušavali privezati jedan mali katamaran i pritom izudarali cijeli brod, no sve je na sreću završilo dobro. Ali samo za nas, jer je nekoliko dana nakon našeg povratka u Hrvatsku u nacionalnim medijima izašla vijest kako je na tom istom izletu poginulo četvero turista, dok se za njih nekoliko tragalo. Kobna organizacija lokalaca i lokalnih agencija.

Dodat ću ovome kako je to jutro nasred magistrale pukla i guma na našem kombiju, no srećom imali smo našeg Jožu koji je sve riješio dok je Meksikanac samo nadzirao.

Za kraj nemam što dodati osim izreke – tko preživi pričat će. Mi smo imali tu sreću, pa danas prepričavamo. Jednog dana možda opet.

pročitaj cijeli članak