Pitagorejci su vjerovali da su principi matematike principi svega. Polazna točka ovog prilično općenitog uvjerenja bila je njihovo otkriće “zakona malih brojeva” tj. njihovo otkriće da je visina tona žice na liri jednostavno povezana s njenom duljinom. Kad se dužina skrati u omjeru 1:2 visina tona skoči za oktavu, kada se skrati u omjeru 2:3 ona skoči za kvintu, u omjeru 3:4 za četvrtinu, u omjeru 4:5 za veliku tercu itd. Ukratko, omjeri malih cijelih brojeva izvor su konsonantnosti – što manji brojevi to veća konsonantnost. Ohrabreni ovim uspjehom, pitagorejci su pokušali cijeli univerzum opisati pomoću jednostavnih harmonijskih odnosa. Od harmoničnih ili neharmoničnih rezonancija u ljudskom tijelu (koje je u koruptivnom sublunarnom području) do harmonije sfera.

Uobičajeno je svim glazbenim tradicijama (harmonijskim ili ne) da razlikuju konsonantne i disonantne intervale na ovaj način. Čini se da je to zajedničko svim ljudima, što znači da su naša razlikovanja konsonantnosti i disonantnosti urođene, a ne stečena i to potvrđuju zapadne harmonijske tradicije kao i ne zapadne neharmonijske tradicije. Zvonimir Šikić detaljno za Ideje.

Poznati matematičar Šikić: Pitagorin zakon malih brojeva – Od glazbe do fizike i natrag – Monitor.hr.