Iako je trajao samo četiri godine (1861. – 1865.), Američki građanski rat bio je najkrvaviji sukob u povijesti te države jer je odnio oko 655.000 života. Za usporedbu, u Drugom svjetskom ratu Amerikanci su izgubili oko 405.000 ljudi, a u Vijetnamskom oko 58.000.

O sukobu Sjevera i Juga objavljeno je mnogo književnih djela, filmova i serija, no jedna se priča izdvaja jer je toliko bizarna i nevjerojatna da zaslužuje mjesto u ovoj našoj rubrici.

Rèdov Jacob Miller (1838. – 1927.), koji se borio na strani Unije, tj. Sjevera, ne samo da je preživio metak u čelo nego je izveo zapanjujući bijeg koji bi posramio i najbolje ratne filmske scenarije.

Postao legenda

Prva nevjerojatna činjenica jest ta da je Miller već bio odlikovani heroj prije sudbonosnog pucnja koji ga je pretvorio u legendu.

U dobi od 23 godine prijavio se u sjevernjačku vojsku u Logansportu u Indiani i brzo je gurnut u bitku. U brojnim okršajima s pješačkom satnijom G Illinoisa i satnijom K 9. pukovnije Indiane brzo je stekao iskustvo, a prvi se put proslavio 1863. tijekom bitke kod Vicksburga u Mississippiju, gdje su trupe Unije bile pod zapovjedništvom generala Ulyssesa S. Granta, koji je poslije postao 18. američki predsjednik.

Snage Unije izvele su niz opasnih juriša u nadi da će zauzeti grad, a jedan su izveli sami dobrovoljci, među kojima i Miller, zbog čega je primio Medalju časti od predsjednika Abrahama Lincolna. Činilo se da će pred sobom imati dugu i slavnu vojnu karijeru. Međutim, tri mjeseca nakon Vicksburga, u rujnu 1863., u Georgiji je izbila bitka kod Chickamauge koja je zauvijek promijenila njegov život.

Biolozi oduševili svijet: ‘Umjetnom oplodnjom spašavamo najugroženiju vrstu’

Glavna meta

Tijekom ofenzivnih operacija kojima je zapovijedao general-bojnik William Rosecran, napala ih je vojska Tennesseeja, kojom je zapovijedao general-bojnik Konfederacije Braxton Bragg. Konfederalci su brojčano nadmašili vojnike Unije za 5000 ljudi, a i borili su se na poznatom teritoriju. Situacija je brzo eskalirala te je došlo do krvoprolića s gotovo 4000 poginulih i još više ozlijeđenih.

U tom kaosu Miller je bio blizu svog zapovjednika satnije, kapetana McConnela, nedvojbeno glavne mete za svakog južnjačkog snajperista. I tako je metak, umjesto kapetana, pogodio redova Millera, probio mu lubanju i zaustavio se u mozgu. No nekim čudom, vojnik je preživio.

Dok je ležao oboren na tlu, obliven krvlju i s rupom na glavi, kapetan je rekao vojnicima da ništa ne može učiniti za “jadnog Millera” jer je on već mrtav. Štoviše, nakon bitke, vijest o Millerovoj smrti proslijeđena je i njegovoj obitelji.

Borba je bila razoran gubitak za Uniju, a Miller je, možda srećom, izgubio svijest dok su se njegovi suborci povlačili s bojišnice. Kad je došao k svijesti, našao se duboko unutar konfederalnog područja, odvojen od bilo koga tko bi mu mogao pomoći.

“Napokon sam se pridigao u sjedeći položaj i počeo pipati ranu. Lijevo oko visjelo mi je iz glave pa sam ga pokušao vratiti, no prvo sam morao pomaknuti zgnječenu kost unatrag, što sam i uspio. Stavio sam oko na svoje mjesto, a zatim sam bandanom povezao oko najbolje što sam mogao”, ispričao je vojnik godinama poslije.

No tek su tada počele prave nevolje. Prije nego što je mogao dobiti bilo kakvu liječničku pomoć, morao je stati na noge i pobjeći s bojnog polja. Koristeći se puškom kao štapom za hodanje, uspio je krišom pobjeći sa začelja borbenih linija, hodajući među neprijateljima koji bi ga najvjerojatnije bili dokrajčili. Primijetio je da je bio toliko obliven krvlju da je ona prikrila njegovu plavu odoru i spriječila južnjake da ga identificiraju kao “Jenkija”.

Hodao je kilometrima po krvavim poljima Georgije dok nije pronašao staru cestu. Glava mu je počela naticati od ozljede pa mu se zatvorilo i neozlijeđeno desno oko. Kako bi vidio dok se mučno vukao niz cestu, kapke je morao otvarati prstima. Pošto je hodao dulje nego što bi itko mogao očekivati, Miller se srušio na rub ceste i pao u nesvijest. Tada je još jednom bio čudesno spašen.

Zapanjujuće otkriće: Naši preci imali su nevjerojatnu taktiku još u ledenom dobu

Novi plan

Prolazeći cestom, dvojica sjevernjačkih stjegonoša pronašla su Millera, utovarila ga na nosila i odvela u najbližu poljsku bolnicu, gdje se malobrojna skupina liječnika i medicinskih sestara brinula o tisućama ozlijeđenih vojnika.

Nakon poduljeg čekanja u velikom šatoru s mnogo drugih ranjenika, Milleru je naposljetku pomogla medicinska sestra, koja mu je odvezala bandanu, stavila vlažnu krpu preko rane i dala mu plosku vode. Kada ga je liječnik pregledao, odbio ga je operirati objasnivši da vjerojatno neće preživjeti noć te da bi ga operacija samo izložila nepotrebnom bolu. Vratili su ga u šator, gdje je prespavao.

Sljedećeg jutra medicinska sestra došla je s popisom ranjenika koji će biti prebačeni u veću bolnicu u Chattanoogi u Tennesseeju. Nažalost, Miller se nije našao na popisu. Liječnici su smatrali da je previše ozlijeđen da bi ga se sigurno premjestilo. Uvjeravali su ga da će, ako južnjaci povrate to područje i zarobe ga, poslije biti razmijenjen. Očekivano, taj plan nije ga previše oduševio pa je odmah počeo smišljati novi.

Odlučio je da u Chattanoogu otiđe pješice, čak i ako bi ga to ubilo. “Ako treba, vući ću nogu za nogom. Medicinska sestra napunila mi je plosku vodom. Izašao sam iz šatora a da me nitko nije ni primijetio. Stao sam iza nekih kola pored ceste. Prstom sam morao otvoriti oko da bih se orijentirao na cesti. Otišao sam od grmljavine topova i pucnjave mušketa. Probijao sam se uz cestu najbolje što sam mogao. Odjednom sam glavom udario u nisku granu. Pao sam, ustao, ponovno se orijentirao i nastavio koliko sam mogao vući noge, a onda sam legao pored ceste”, ispričao je.

Nedaleko od mjesta gdje je ležao prošle su kočije koje su prevozile ranjenike u Chattanoogu. Nažalost, jedan od mnogih ranjenika bio je podlegao ranama. No njegova tragedija pokazala se srećom za Millera. Odjednom je, naime, u kočiji bilo mjesta za još jednog nesretnika.

I tako je odveden na još jedno mučno mjesto.

Mjesec se smanjuje: Stručnjaci otkrili hoće li to utjecati na život na Zemlji

Mozak pulsira

Njegovim riječima: “Ležao sam na podu sa stotinama drugih ranjenika poput svinja. Neki su buncali, neki stenjali. Podigao sam se u sjedeći položaj, uzeo plosku i smočio glavu. Tada sam čuo nekoliko vojnika iz svoje jedinice. Nisu mogli vjerovati da sam to ja jer su mislili da sam poginuo na bojištu. Ubrzo je stigla naredba da svi ranjenici koji mogu hodati krenu preko rijeke pontonskim mostom do bolnice. Trebali su nas liječiti i odvesti u Nashville. Rekao sam dečkima da ću moći prehodati toliki put ako me budu usmjeravali.”

I tako se s malobrojnom skupinom suputnika uputio pješice prema cilju. Zaustavili su se na mostu koji je zauzeo dugi red topništva i pješaštva. Kada je vojska prošla, ranjenici su nastavili i zaustavili se kada su naišli na vozača satnije K koji im je dao hranu. To je bio Millerov prvi obrok u dva dana. Nekim čudom, ondje se našao i kirurg koji je isprao i previo Millerovu ranu. No putovanje još nije bilo gotovo.

Stavili su ga na kočiju koja je putovala prema Bridgeportu u Alabami. Svaka neravnina na cesti zadavala mu je jak bol u glavi. Njegovi suborci primijetili su to pa su skupa izašli iz kočije kako bi propješačili ostatak puta. Tada mu se desno oko napokon otvorilo. Možemo samo zamisliti koliko ga je to ganulo. Najzad su stigli u Bridgeport i sjeli u vlak za Nashville.

Međutim, ni ondje ga liječnici nisu htjeli operirati pa je prebačen u bolnicu u Louisvilleu u Kentuckyju. Kad ono, ni tamošnji liječnici nisu mu htjeli izvaditi metak iz glave pa je prebačen u bolnicu u New Albanyju u Indiani. Već pogađate, ni ondje ga nisu htjeli operirati.

Danima, tjednima, a na koncu i mjesecima, liječnici diljem Unije igrali su se vrućeg krumpira s vojnikom Jacobom Millerom i gnojnim metkom u njegovoj glavi. Svi su se bojali da bi ga operacija mogla usmrtiti.

Nakon devet mjeseci pakla Miller je vraćen u Logansport. Lokalni liječnici dr. Fitch i dr. Colman napokon su mu kirurški odstranili metak iz lubanje. U liječničkom izvješću spominje se i jedan naročito uznemirujući detalj. Kada su mu izvadili metak, kirurzi su vidjeli Millerov mozak kako pulsira.

Pošto se stabilizirao nakon operacije, Miller je odveden u vojnu bolnicu u Madisonu u Indiani, gdje se odmarao i oporavljao dok mu nije istekao vojni rok. Unatoč “uroti svemira” protiv njega, rèdov Jacob Miller preživio je Američki građanski rat.

Znanstveni pokus kakav nismo vidjeli: ‘Suluda bomba’ uništava sve pred sobom

Dva komada olova

Prvih sedamnaest godina nakon rata borio se s jakim tegobama iako je najveći komad metka bio uklonjen iz njegove glave. Poput mnogih veterana, teško se reintegrirao u civilni život. Bio je slijep na lijevo oko, a zbog nedostatka medicinskog znanja o estetskim operacijama, rupa od metka doživotno je ostala na njegovu čelu te ju je svakodnevno morao čistiti kako bi spriječio infekciju.

Susretao se i s epizodama oduzetosti i delirija pa je ponekad lutao bez cilja, nesvjestan onoga što se događa oko njega. Djelomičan gubitak pamćenja i halucinacije samo su zakomplicirali njegove probleme.

Tek 31 godinu nakon ranjavanja dva komada olova ispala su iz rupe na njegovoj glavi, nakon čega su se neki od najgorih navedenih simptoma napokon ublažili.

“U svojoj rani i neprekidnoj glavobolji imam svakodnevni podsjetnik na ono što sam prošao. Cijela scena urezana je u moj um. Ne osuđujem nikoga zbog svoje nesreće i patnje. Vlada je dobra prema meni i daje mi mirovinu od 40 dolara mjesečno”, zapisao je u svojim memoarima.

Jacob Miller preminuo je 12. siječnja 1927. u dobi od 88 godina, ostavljajući za sobom naslijeđe koje nikada neće biti zaboravljeno.

Objava Ovo je najhrabriji vojnik u povijesti: S metkom u glavi izveo zapanjujući bijeg pojavila se prvi puta na Dnevno.hr.

pročitaj cijeli članak