Dejan Hrček rođen je 27. travnja 1972. godine u Štitaru kraj Županje. Odrastao je sa starijim sestrama Renatom i Dubravkom u školskom stanu preko puta seoske škole u kojoj su mama Marija  i otac Vladimir radili kao nastavnici. To mu je poprilično odredilo djetinjstvo koje je uglavnom provodio na školskom igralištu. Igrao je nogomet za školske timove, ali i za lokalne nogometne klubove, a bio je izvrstan u atletici, pa je tako često donosio pobjedničke medalje.

Tada baš ništa nije ukazivalo da će njegov život biti ugašen sa osam rafalnih metaka u posljednjoj bitci Tigrova na Južnom bojištu. Naime, Dejan je u međuvremenu postao veliki ratnik, a poginuo je 7. ožujka 1993. u neprijateljskom napadu na brdo Timor.

Sve je počelo u rujnu 1991. kada je Dejan krenuo u 4. razred, i kada su Vinkovci postali sve češća meta neprijateljskog topništva. Dejan to nije mogao mirno promatrati. Samo je jednoga dana svojoj sestri Dubravki koja je živjela u Zagrebu banuo na vrata s čvrstom odlukom:

Iz slavonske nošnje u uniformu

“Razumjela sam njegovu potrebu jer smo tako odgajani, biti zajedno sa svojim ljudima i odani domovini. A opet, negdje duboko sakrivena je bila i želja da ga poštedim rata. Kako Dejan nije odustajao od svoje želje da se uključi u obranu upoznala sam ga s dr. Nolom koji ga je uputio da se ode prijaviti u brigadu u Planinarski dom ‘Tomislavac’. Nakon toga potpisao je ugovor i u studenom 1991. postao pripadnikom ‘Tigrova’”.

Bio je to Dejanov početak ratnog puta koji bi prekidao kratkim posjetama sestri. Ona pamti “mirise rata” koje je njezin brat donosio sa sobom: “Nikada neću zaboraviti miris uniforme, taj kiselkasti miris baruta. I nikad neću zaboraviti tu promjenu u njemu. Naš dječak postao je iscrpljeni ratnik. Jeo je malo, spavao malo, a pogled je postao dalek i zamišljen. Nije pričao o ratu. Nije nas želio opteretiti i nije nam želio otkriti u kakvoj je opasnosti.”

Na prvoj crti obrane Novske, u Starom Grabovcu, Dejan je najprije ranjen gelerom u glavu, a u proljeće 1992. godine 1. gardijska brigada odlazi na Južno bojište. Dejan je kao pripadnik 6. bojne Tigrova sudjelovao u svim operacijama na tom bojištu – od deblokade Dubrovnika do oslobađanja Konavala. Već u prvim akcijama Dejan je ranjen u koljeno.

“Nismo mogli vjerovati da ga nema…”

I dok je većina Tigrova već prebačena na Velebit, s obzirom na to da su zadaće na jugu uspješno ostvarili, Dejan je ostao na jugu s pripadnicima novoustrojene 1. bojne. Ondje je izgubio život na brdu Timor u zaleđu Cavtata…

“Nitko od nas nije u prvi trenutak vjerovao da bi to mogla biti istina. Kada me tata nazvao i rekao da nema Deje, ja sam htjela razumjeti da je nestao pa sam panično zvala sve moguće kontakte da saznam nešto više. Ali od istine ne možeš pobjeći. U tih 2-3 sata sam shvatila da je to istina. Njegovi dečki su ga skinuli s Timora i donijeli u Dubrovačku bolnicu odakle je avionom uz vojni ispraćaj stigao u Zagreb”, ispričala je povjesničaru Borni Mariniću za Domovinski rat.

DJEČAK-RATNIK! POGINUO SA NEPUNIH 17: Josip je bio najmlađi branitelj Dubrovnika

‘Dovezen je kući 9. ožujka’

“Zajedno s još pet momaka poginulih na Maslenici dovezen je kući 9. ožujka u večernjim satima. Njegovi dečki su ga dopratili i ispričali su nam što se dogodilo. Bili su nam tada velika utjeha. Sahranjen je 10. ožujka u 15 sati na mjesnom groblju, odmah ispod središnjeg križa”, završila je tužno njegova sestra Dubravka.

Objava Malog bećara ubili su s osam metaka: ‘Tata me nazvao i rekao da nema našeg Deje’ pojavila se prvi puta na Dnevno.hr.