Miroslav Krleža u »Panorami pogleda, pojava i pojmova« gotovo trideset stranica posvećuje Karlu Krausu, austrijskom publicistu, dramatičaru i pjesniku nazivajući ga »svjedokom svoga vremena«, »idealistom i buntovnikom«, »prorokom austrijske propasti«, »’državnim odvjetnikom’ dvadeset i prvog stoljeća«, »’socijalistom’ bez socijalizma«, »verbalistom«, »talmudistom«, »analitikom«, »glosatorom«, »politički nenadarenim«, »imitatorom«, »opsjenarom«, »monomanom«, »poltronom«, »dosadnim prozaikom«, »zlobnikom«, »propalim glumcem«…

Kako pak čitamo u »Krležijani«, po Krležinu sudu Kraus je bio jedna od singularnih ličnosti u europskoj kulturi prvih desetljeća 20. stoljeća, osobito kao satiričar, polemičar i esejist te vrlo originalan autor. Svoj časopis Die Fackel (Baklja) objavljivao je i uređivao (1899. – 1936.) posve sam, a od 1912. do smrti bio je čak i jedini pisac tekstova. Svoju je ulogu u javnosti definirao smatrajući se društvenokritičkim »javnim tužiocem«, osobito u borbi protiv manipulacije i moralne korupcije u novinarstvu i politici.

»Premda u mnogočemu konzervativan, politički bez stranačke pripadnosti, u mnogim je svojim tekstovima bio vidovitiji i radikalniji kritičar društva, osobito ekonomskih uzroka rata, nego mnogi deklarirano lijevi pisci. Pored mnogobrojnih eseja ističu se u njegovu opusu aforizmi kao svojevrstan vrhunac njegove proze. Najopsežnije djelo ‘Posljednji dani čovječanstva’ jedan je od najosebujnijih priloga proturatnoj literaturi, montaža dokumenata i svjedočanstava o Prvom svjetskom ratu, napisano, pretežito u dramskom dijalogu, naoko objektivistički.

Krleža je o tom djelu posebno pisao u tekstu ‘Karl Kraus o ratnim stvarima i događajima’ (Hrvatska revija, 1929.). Za esej ‘Uspomeni Karla Krausa’ (‘Eppur si muove’, Zagreb, 1938.) u Napomeni tiskanoj u toj knjizi kaže da je taj tekst napisao nekoliko dana pred smrt K. Krausa. Oba eseja svjedoče da je usprkos prigovorima, neobično cijenio borbenost i duhovitost pisca koji je tada bio svojevrsno utjelovljenje pojma ‘angažirane književnosti’. Krausa i Krležu spajala je prije spoznaja da je rat, najsnažniji politički doživljaj njihove generacije, posljedica određenih manipuliranih okolnosti i da iz neizrecivih stradanja netko vuče i koristi. Nacionalni mitovi i nacionalne banke imaju štošta zajedničko, govorio je Kraus. Dvojica su pisaca srodna i po tome što su slično shvaćali svoju ulogu u društvenoj sredini. Protivnici neprovjerenih vrijednosti, etabliranih ideologema i lažnih konvencija, razvijali su i zastupali svoju retoriku kritičke negativnosti, bez ikakva oslonca u vladajućim krugovima onoga vremena.

Osjećajući u Krausu srodan duh, Krleža je, osobito u godinama nakon 1918., usvajao pojedine njegove književne postupke, dakako, samo na omeđenu tlu jer se Krausov analitičko-racionalni stil teško uklapao u Krležin afektivni izraz. Tragovi Krležine recepcije Krausovih spisa vidljivi su prije svega u polemičkim člancima (npr. ‘Moj obračun s njima’, Zagreb, 1932.), koji se služe tehnikom tipičnom za Krausa: retorikom citata, postupkom pobijanja pomoću formulacija iz protivnikova teksta. Krleža je spoznao opasnost Krausove publicistike: da se nadmoćna duhovitost spoji s nihilističkim principom, s negacijom pod svaku cijenu. Na to je upozorio u ‘Tumaču imena i pojmova’ u knjizi ‘Evropa danas’ (Zagreb, 1935.), gdje u komentaru o Krausu piše da bečki autor ‘ne priznaje na svijetu nikakvog principa’ osim ‘svog pisaćeg stola’, ali da to djelo, konzervativno u osnovnom stavu, sadržava spoznaje uvjerljivije od tvrdnji ‘raznih nazoviljevičarskih ideologa’«, navodi mrežno izdanje »Krležijane«.

Karl Kraus rođen je prije točno 150. godina, 28. travnja 1874. u Jičinu u Češkoj, a preminuo je 12. lipnja 1936. u Beču. Židovskoga podrijetla, rano se preselio u Beč. Studirao je pravo, filozofiju i germanistiku. Pisao je za različite bečke i njemačke novine, a 1899. osnovao je spomenuti časopis Die Fackel kao sredstvo vlastite beskompromisne kritike društva i izdavao ga do smrti. U više od 900 brojeva imao je uzak krug suradnika; od 1912. cijele brojeve je sam ispunjavao, aforizmima, epigramima, glosama, montažama te polemičkim esejima. Već u prvoj satiri »Demolirana književnost« (1897.) razrađuje glavne teme i raskrinkava dvoličnost lažnih moralnih veličina, površnost tiska i prevrtljiva stajališta javnosti. Kao satirički polemičar i kritičar civilizacije odigrao je značajnu ulogu u kulturnom životu nakon Prvog svjetskog rata.

Veliku su ulogu odigrale zbirke eseja, kritika i polemika: »Moral i kriminal«, »Kineski zid«, »Propast svijeta djelovanjem crne magije«, »Literatura i laž«. Naglašavao je kulturnu i opću važnost borbe za jezičnu jasnoću izraza. Paradoksima i igrom riječima Kraus kritizira malograđanski tisak, suvremeni moral, snobizam, komercijalizaciju umjetnosti i strahote rata. Društvenu tematiku obrađuje i u svojim groteskno-satiričnim tragikomedijama »Igra snova« i »Nesavladivi« te u velikoj dramskoj kompoziciji »Posljednji dani čovječanstva«, proturatnom manifestu i sveobuhvatnoj panorami svijeta u Prvom svjetskom ratu. U časopisu Die Fackel od svibnja 1930. Kraus je objavio i Krležin esej o toj drami. Prema natuknici u mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije (Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«), jedan od velikih srednjoeuropskih pisaca, Kraus je i danas pouzdan humanistički barometar u političkim stranputicama.

Hrvatska nakladnička kuća Disput objavila je nekoliko djela Karla Krausa. U svojoj prvoj zbirci aforizama objavljenoj 1909. pod naslovom »Izreke i protuslovlja« Karl Kraus progovara kao polemički anatom društvenih konvencija, kritičar etabliranih ideologema i lažnih političkih vrijednosti. Osim tog društvenokritičkog i moralističkog diskursa, Kraus je zaokupljen i propitivanjem smisla umjetnosti, posebice pisanja, te općenito čovjekove egzistencije kao takve. Širinu njegova interesa i misaonog obuhvata potvrđuju već i nazivi tematskih cjelina u koje je svrstao oko 1.000 aforizama: »Žena, fantazija«, »Moral, kršćanstvo«, »Čovjek i dočovjek«, »Tisak, glupost, politika«, »Umjetnik«, »Pisanje i čitanje«, »Zemlja i ljudi«, »Ugođaji, riječi«, »Izreke i protuslovlja«. Kongenijalni prijevod Seada Muhamedagića Krausovih aforizama prvi je cjeloviti prijevod na hrvatski jezik jednog Krausovog djela.

»Pro domo et mundo« drugi je dio aforističke trilogije Karla Krausa u kojoj su objedinjeni aforizmi koje je autor u prva dva desetljeća prošlog stoljeća objavljivao u svom kultnom časopisu Die Fackel. I u ovoj svojoj drugoj knjizi aforizama (izvorno objavljenoj 1912.) Kraus nesmanjenom žestinom i britkom misaonom oštricom promišlja razne aspekte ljudskog života i društvene pojavnosti. Svaki je aforizam inspiriran konkretnim događanjem, pa se tako ovi kratki, jezgrovito sročeni tekstovi doimaju kao svojevrsna kronika jednog vremena na zalazu, uoči početka Prvoga svjetskog rata.

»Posljednji dani čovječanstva« (1922.) monumentalan je dramski kolaž o civilizacijskoj kataklizmi Prvoga svjetskog rata, antiratna drama u kojoj je Karl Kraus kritički bespoštedno dao sveobuhvatnu panoramu života austrijskog društva u doba kad su »operetni likovi igrali tragediju čovječanstva« i prikazao raspad cijele jedne epohe. Riječ je o višeslojnoj, kompleksnoj dijaloškoj kompoziciji nazvanoj »tragedija«, o golemoj, minucioznoj montaži dijaloga i dokumenata o ratnim zbivanjima i psihozama izazvanim ponajprije i ponajviše novinskom ratnohuškačkom propagandom.

Sam je autor o svome djelu zapisao: »Najnevjerojatnija djela o kojima se ovdje izvještava doista su se dogodila, samo sam slikao ono što su činili. Najnevjerojatniji razgovori koji se ovdje vode bili su doslovce izgovoreni, najzvučnije su izmišljotine citati… Moja se zasluga ne sastoji u tome da sam nešto izmislio, nego u tome da se vjeruje kako sam ja to morao izmisliti, jer se ne vjeruje da se to može doživjeti.«

Za Miroslava Krležu ova je knjiga »između proturatnih knjiga svakako najistinitija«: »Karl Kraus ostao je izoliran od bečke sredine i dosljedno razuman, on nije nasjeo nijednoj laži ratnog zbivanja. Svi najstrašniji simptomi nepatvorene stvarnosti odražavahu se u lažima dnevne štampe, i baš tu laž dnevne štampe, taj nerazmjer između tragike onih, koji umiru na ratištima, i novinarskog govora, kojim se to umiranje pretvara u dobit izvanrednog izdanja, tu laž otkrio je Karl Kraus kao najveću laž takozvanog ‘junačkog velikog vremena’… Ako se u Beču našao netko, tko je spasao intelektualnu čast toga fatalnoga grada u sveopćem ludilu, to je bio urednik Baklje…«

Kako čitamo u Istarskoj enciklopediji, Kraus je u Puli gostovao (u hotelu Riviera) 8. studenoga 1913., a u Zagrebu 1934. Njegovo pulsko predavanje imalo je zapažen odjek u pulskom njemačkom kulturnom krugu.

Objava Karl Kraus i posljednji dani čovječanstva pojavila se prvi puta na Novi list.