Još od malih nogu naše najmlađe sugrađane učimo kako otpad nije smeće jer sve one silne stvari koje planiramo odbaciti zato što nam više ne trebaju, mogu se ponovno iskoristiti ili reciklirati. Zna to dobro i naša sugrađanka gospođa Marita Kisić Kamić koja je prije tri godine počela od plastičnih boca, odnosno plastičnog otpada stvarati prava mala umjetnička djela! Napravila je tako zavidnu kolekciju ukrasnog plastičnog cvijeća raznih kolura i veličina, ukrase za kosu, ali i ženski nakit. Sve je, posebno nam je istaknula, namijenjeno ženama!

Od otpada do ukrasa i nakita
Sa svojom će nadasve maštovitom i originalnom kolekcijom predmeta učinjenih od plastičnih boca upoznati i svoje sugrađane na izložbi 16. travnja koja ima humanitarni karakter. No, sve to radi, priča nam gospođa Marita, jer je htjela da na taj način priča, koju je započela s pokojnim suprugom Feliksom dobije svoj kraj te da ova izložba bude u sjećanje na njega.
—Poslije ovega priča će biti završena – dodaje nam kratko. A kako je i kad sve počelo?, pitali smo.
—Ja sam to neđe viđela te sam se nase dvije, tri godine odlučila u tome okušati. Kako mi je suprug imao radionu, počela sam ga gnjaviti da mi nabavi pištolj, lemilo… A kako je on izvrsno crtao, onda mi je skicirao prve skice cvjetova flomasterom na tim botijama, čašama… Zapravo skupljala sam svu tu plastiku koja bi inače završila u smeću i od toga činila cvjetove, ukrase za kosu, rajfove, nakit… Sve kako bih taj otpad nekako iskoristila. Međutim, onda se dogodio nemili događaj i s tim sam prestala, a ostalo je obećanje da ću tu našu priču završiti – prisjetila se gospođa Marita, kojoj je suprug preminuo prije godinu dana. U njoj je tinjala želja da njihovu priču završi izložbom, a u tome su je poduprle te u realizaciji pomogle njene ‘Kružice’.

Za žene Sigurne kuće
—Na Fjumi smo imali kongres i sjedale smo jednu večer u jednome kafiću. Počela sam nešto pripovijedati i rekla da bih voljela završiti tu priču i napraviti izložbu. One su se ‘žive pomamile’ i odmah pitale kako mogu pomoći. Uz njihovu sam pomoć i uz pomoć Županijske komore Dubrovnik i predsjednice Nikoline Trojić uspjela, evo doći do tega da stvarno napravim tu izložbu i da ljudi sve ovo vide – rekla nam je te napomenula kako je izložba humanitarnog karaktera, a sve donacije koje se skupe na njoj namijenjene su ženama u županijskoj Sigurnoj kući.
—Moja je zamisao da to doniramo ne na način da idemo kupovati namještaj, djeci igračke ili nešto drugo, nego da se ti novci doniraju baš ženama, da žene kupu nešto sebi. Malo piture, lak od nokata, sjenilo. Da se one uljepšaju i sebi nešto priušte. Kako imam par kolegica koje imadu frizerske salone, one će dati bonove da se te mlade dame urede i srede. Dakle, sve što se prikupi na izložbi ići će isključivo tim ženama u temu kontekstu. To je moj cilj – objašnjavam na dalje gospođa Marita.

Radionice za djecu
Nije mogla ne zahvaliti se ovom prigodom zamjenici gradonačelnika Jelki Tepšić koja je, govori nam, jedina prepoznala njen rad. Htjela ju je uključiti u radionice na kojima bi se djeci pokazalo kako se od onoga što bi inače završilo u smeću mogu napraviti predivne stvari.
—Ona me je nase tri godine željela uključiti u Dubrovački zimski festival na način da sam trebala odraditi nekoliko radionica s djecom upravo u kontekstu da nije sve smeće, nego da od tega možemo nešto lijepo načiniti. Međutim, muž mi je obolio i to mi se nije ostvarilo. Zahvaljujem joj se jer je stvarno prepoznala da to nešto vrijedi, da taj moj rad nešto vrijedi, samim tim što plastika neće završiti u kantu od smeća – ističe gospođa Marita. Vratili smo je na trenutak na onu njenu rečenicu kako će nakon izložbe ova priča biti završena. Znači li to, pitali smo, kako više neće raditi predivne i vesele ukrase od plastike.
—Neću više raditi izložbu. To je sjećanje, ali ću se drage volje odazvati ako za to bude zainteresirana neka institucija, naučiti ovo djecu, kao što sam i moje unuke naučila da to rade. Lijepili su, bilo je i suza i plača, ali su naučili i danas mi skupljaju slamčice, boce različiti boja… – objašnjava nam.

Ništa se ne baca
Posebno ističe kako su ovi njeni ukrasi dugotrajnijeg vijeka, a sve i ako koji dio pukne, lako se popravi ili doda neki novi detalj.
—Rajfove koje sam napravila nosi moja unuka. Kad mi reče da je nešto puklo ili se odlijepilo, ja to lijepo ponovno zalijepim te se rajf i dalje može koristiti. Ništa se ne baca, to mi je u konačnici i bio cilj – dodaje nam. Pitali smo je i kako dolazi na ideju. —Počnem raditi, zavrčati, okrećati, pa nekad ispadne dobro, nekad ne pa popravljam, lijepim… Evo, jutros sam pošla oblikovati nešto sasvim drugo, a na kraju je izašao nekakav škamp mi se para (smijeh) pa sam mu prilijepila pipke i stavila dva oka… – objašnjava nam, a na pitanje koliko joj vremena oduzme primjerice jedan cvijet, kaže da je s većim cvjetovima puno lakše jer male mora raditi i pincetom pa je to dosta kompliciranije.
—Neđe mi treba uru, neđe po’ ure, sve ovisi hoću li ga poslije bojati ili neću, hoću li upotrijebiti pištolj s patronama u boji ili neću… – dodaje. Pokazala nam je i zanimljive graste za cvijeće koje je napravila od plastičnih bidona.
—Kad načinite grastu od jednog starog bidona, on može durati koliko god hoćete, vječno što se reče – zaključila je. Nadamo se kako će vas ovaj tekst inspirirati i potaknuti za posjet izložbi koja se, dakle, održava 16. travnja 2024. u Hotelu Lero s početkom u 19 sati, tim više što će sav novac biti doniran ženama iz Sigurne kuće.

Objavljeno u tiskanom izdanju 10. travnja 2024.