Predstavnici Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku ovog ponedjeljka u Saloči od zrcala održali su književnu večer pod nazivom Stara libra, nova vibra povodom 70. obljetnice obnove institucije u Gradu. Obljetnička godina tako je započela predstavljanjem izbora šest najuspješnijih izdanja, a dotaknuli su se djela Luka Paljetka, Aide Cvjetković, Nade Skatolini i poljske autorice Wisławe Szymborske.

– Ovdje se radi o uspješnicama našeg Ogranka, o knjigama koje su tražene od prvog dana. Ove godine je 70. obljetnica obnove našeg ogranka Matice hrvatske te iz tog razloga predstavljamo ovih šest knjiga – rekao je povjesničar umjetnosti Ivan Viđen te spomenuo dolazak Iliraca u Dubrovnik.

– Matica Hrvatska i Dubrovnik su povezani od prvih dana te znamo da je Gundulićev Osman prva tiskana knjiga Matice hrvatske. U jednoj od reorganizacija tijela je osnovan samostalni pododbor Matice Hrvatske. U djelovanju tog samostalnog pododbora najznačajniji je bio prinos 1938. godine tijekom 300. obljetnice Gundulićeve smrti – pojasnio je Viđen te nastavio o obnovi ogranka iz 1954. godine.

– U tom duhu 1954. je donesena odluka da se djelovanje decentralizira, a tada je u ovoj dvorani održana obnoviteljska sjednica na kojoj je bilo dvanaest članova radnika i deset članova suradnika. Naime, neka vas ovaj broj ne iznenadi, postupak izbora je tada bio nešto drugačiji od danas. Neki od članova koji su bili su Vesna Barbić, Rafo Bogišić, Rudi Jelić, Nada Beretić., a od ranije su tu bili Jakov Matković, Luka Ivanković, Vinko Foretić, Josip Koso, Branko Kovačević, Milan Asić, Frano Stjepović i drugi… Nakon obnove su u svibnju iste godine održane dvije sjednice Upravnog odbora i u prosincu prvi veliki javni događaj, književna večer posvećena Matošu. Uz to je prva godina provedena u planovima za tajni rad. Vrlo važna je i odluka donesena 1955. na sjednici Odbora kojom se krenulo s izradom časopisa. Časopis nazvan Dubrovnik je krenuo krajem prosinca 1955. godine s prvim brojem, a od tada se zbilo 70 godina rada. To su vam ukratko podaci za te prve godine Matice u Dubrovniku – objasnio je Ivan Viđen te riječ dao Jeleni Obradović Mojaš koja je ispričala o knjizi Nade Skatolini.

– Ova knjiga naslova Pripovijesti o Gradu jako je vrijedna. Ne bih bilo previše reći neko svoje iskustvo s gospođom Nadom Skatolini. Imala sam je sreću upoznati, a mnogi su je i ovdje poznavali. Imala sam je priliku posjetiti u njezinu stanu, dok su se uvijek naši razgovori ticali ove knjige. Ona je na lijep način pronosila svevremensku priču o Gradu, a poznato je da knjiga govori od 1920. do 1960-ih godina. Međutim, ono što je zanimljivo kad čitamo tu knjigu, u tim rečenicama može se iščitavati ritmika njezinih rečenica – rekla je Obradović Mojaš te istaknula kako je u osvrtu 2007. sve bitno izrečeno.

– Lonza je knjigu nazvala malim izdanjem, dok je Anica Kisić bila urednica i priređivačica ove knjige, fotografije su iz dvanaest zbirki, a u njoj je i precizan plan Dubrovnika. Također je knjiga opremljena i kazalom imena. Ona predstavlja šetnju povijesti Grada u kojoj je bogata urbana memorija – zaključila je Obradović Mojaš. Predstavljena je i knjiga o dubrovačkom brodovlasniku Federiku Glaviću.

– Knjiga je iz 2017. godine te je doista impresivna, a radi se o preko tristo stranica, s velikim vremenom i volumenom. Uglavnom se u njoj radi o 19. stoljeću i prvoj polovici 20. stoljeća. Ovo je pripovijest o vitalnosti, borbi i napretku. Radi se o čovjeku s brojnom obitelji koji s 14 godina odlazi u Južnu Ameriku i preživljava te uspijeva u životu. Potom se obogatio i vratio u Dubrovnik sa ženom te izgradio Villu Dubravku nakon čega umire u dubokoj starosti poštovan od cijele zajednice pred Drugi svjetski rat. Ističem to jer su rijetki ljudi među nama i danas, a i onda koji su bili voljni svoj trud i muku staviti u službu zajednice. Naime, nije svrha bilo zgrtati dobit nego ulagati u zajednicu. On je veliki dobrotvor Dubrovnika i otoka Šipana. Ova knjiga je doktorska disertacija Aide Cvjetković, gdje se govori i o demografskim promjenama u 19. stoljeću, također ima i mali dodatak o Atlantskoj plovidbi. U njoj se nalaze 472 bilješke, pet tablica i 150 slikovnih priloga. Ovo djelo se čita kao i obiteljska povijest te je ovom knjigom ispravljena jedna nepravda u povijesti gdje je Federiko Glavić zaobiđen u literaturi – ispričao je Viđen te prepustio riječ autorici knjige Aidi Cvjetković.

– Kad sam odlučila da ovo bude disertacija kontaktirala sam s pokojnim Vekarićem koji mi je rekao da ne bi bilo pametno da pišem o ovome jer sam se zaljubila u njega. Nisam u njega, ali se jesam zaljubila u njegova djela. Međutim, negdje na sredini sam promislila da je Vekarić bio u pravu te mi je nakon toga doktorica Vilović rekla da sam dobro odradila temu jer sam istaknula njegove vrline i mane te sam odmah znala da je sve bilo u redu. Tri godine sam se s njime bavila, stoga sve možete pročitati. S tim u vidu bi nam postavila jedno pitanje, a to je što bi danas on rekao da dođe i da se vrati u Dubrovnik. Bio bi jako ljut jer je sve ono u što je ulagao mi više nemamo. Od tramvaja, Dubrovačke plovidbe… Zašto nije Atlantska ostavila svoje ime Dubrovačka pa nismo na Atlantiku. Nadalje, bio je vidovit toliko da je između ostalog i osnovao tvornicu Dubravku, da ne bi na drugo mjesto uložio novce, a danas ni to nemamo, dok nam je Jadranska plovidba otplovila prema Zadru, a o drugima neću ni govoriti – rekla je autorica te istaknula kako nam treba malo više Federika u ovom gradu.

Davor Mojaš dotaknuo se zbirke pjesama ‘Sretna ljubav’ poljske autorice Wislawe Szymborske.

– Najmanja i najslađa knjiga ovdje od ostalih koja je bila izdavački izazov. Format je sličan malom brevijaru. Ovo je knjižica za uspomenu s porukom, umjesto s figom u džepu, idete s knjigom u džepu. Naime, svaka knjiga ima svoju boju, a i ova spada u besprijekorne uređene knjige. U prilogu su objavljenje 42 njezine pjesme, a ono što je posebno je to da su se hrvatski čitatelji susreli s njom u časopisu Dubrovnik 1946. godine nakon što je dobila Nobelovu nagradu – ispričao je Mojaš nakon čega je spomenuo razgovor Luka Paljetka i Pera Mioča o prijevodu ovih pjesama. Dodaje kako još danas objavljuju njegove prijevode i kako mu je Mioč rekao da je i danas oduševljen ovim novih izdanjem. Završio je svoj govor te izrekao riječi same spisateljice gdje kaže kako je staromodna i da misli kako je čitanje knjiga najbolja razonoda na ovom svijetu.

Okupljenima se ponovno obratila Obradović Mojaš te rekla kako je Dubrovački ogranak Matice još davno prepoznao da knjige i velikane dubrovačke prošlosti zapravo treba njegovati od malena.

– Na to dolazi slikovnica Luka Paljetka za djecu posvećenu Marinu Držiću i kulturi knjige. Druga knjiga istog autora je Dubrovnik, moj Grad u kojoj je Luko zapisao kako je njemu Dubrovnik sve, a on njemu samo stanovnik. Naime, predstavljena je 2012. godine, na što je slikar Rudolf Pater rekao kako je Luko Paljetak zaslužio Grad kao i on njega. Nastala je knjiga koja slaže sve činjenice o Dubrovniku te je ona monografija, dnevnik, knjiga proze, rječnik i knjiga zahvalnica i tako dalje… Paljetak je rekao kako to i hoće i mora biti tako. Nastavno na to, knjiga je dostojna velike pozornosti po sadržaju i autoru, a sama je koncipirana u nekoliko poglavlja što su podnaslovi maštovite šetnje Gradom – rekla je Obradović Mojaš te dodala riječi Luka Paljetka kako Dubrovnik stoji kao grad tumač koji otkriva tajnu tvoje vlastite biti.

Foto Ivan Pozniak