50. OBLJETNICA MATURE UČENIKA ‘UGOSTITELJSKE’ Zanat su ‘pekli’ na praksi, ne u školskim klupama

dulist - prije 3 mjeseca - link

Učenici Ugostiteljske škole upravo ovu subotu slave 50. obljetnicu mature. Njih 80-ak okupilo se u Zatonu u taverni Arka te i prisjećaju se svih onih lijepih trenutaka koji ih vežu kroz sve te godine. Prisjetit će se tijekom večeri, vjerujemo, i te 1971. kada su napustili klupe Ugositeljske škole i krenuli se profilirati u ovoj branši za koju su tako pomno pripremani tijekom školovanja. Ususret ovoj lijepoj obljetnici za ovaj broj DuLista, objavljen 27. svibnja, razgovarali smo s nekoliko bivših učenika ove škole koji su s nama podijelili svoja sjećanja, ali i očekivanja od ponovnog susreta. Prva namse na razgovor rado odazvala gospođa Božena Smokrović koja je ovaj susret uz 50. godišnjicu i organizirala.

—Najprije smo krenuli s pričom o 25. godina mature, ali ne pričom razreda, nego naše cijele generacije i prvog i drugog ciklusa. Tako je tada naše školstvo bilo organizirano. Nastavili smo s našim druženjem za 30. obljetnicu, a sada ćemo se okupiti i za 50. Doduše, 50. nam je bila lani, ali se nismo mogli podružiti zbog pandemije pa ćemo ove godine to nadoknaditi. Imamo jako lijep odaziv, 80 učenika iz generacije potvrdilo je svoj dolazak. S nama će biti i tri naša profesora Josip Žuvela, Miljenko Vojvodić i Marinko Vlašić – govori nam gospođa Božena te ističe kako je te 1971. Ugostiteljsku školu maturiralo oko 400 učenika. A, njihov školski sustav tada je bio ponešto drukčiji od današnjeg.

Zanat se morao ‘ispeći’
—Bili smo podijeljeni u prvi i drugi turnus. U školu smo kretali 1. listopada u slučaju prvog turnusa, a završavali u veljači. Drugi bi turnus kretao u veljači, a završavao u lipnju. Sve ostale mjesece bili smo na praksi. Svoj si zanat morao znati ispeći boravkom u kuhinji i sali uz svoje mentore i šefove – priča nam gospođa Božena te dodaje kako su im tada predavali vrhunski stručnjaci na području ugostiteljstva.
—Predavao nam je, primjerice, profesor Josip Žuvela. U školi je bio izuzetno oštar, ali i izuzetno pravedan. Znao je svoje znanje već onda prenijeti na svoje učenike. Znanje koje imam naslijedila sam od njega i to se znanje kasnije samo usavršavalo. Takav je bio i Miljenko Vlašić, koji je ujedno bio i šef sale u Orsuli gdje su živjeli učenici koji nisu bili iz Dubrovnika. Pripadam generaciji koja je sudjelovala u otvaranju Hotela Lero. Sve me uspomene iz mladosti vežu uz Dubrovnik. Moji ljudi iz mladosti ostali su na dubrovačkom području, 90 posto njih. Život nas je raširio po cijelom svijetu. Za 50. obljetnicu mature dolazi i kolega iz Amerike pa i onaj sa sjevera Njemačke. Ostali smo povezani. Od 25. godišnjice smo se stvarno dodatno zbližili. Teško nas je bilo sve okupiti, ali uspjeli smo. Bitno je naglasiti kako su se u Ugostiteljskoj školi školovali učenici odasvud. Bilo nas je od Janjeva do Zadra. Posebno su brojni bili Janjevci jer je Dubrovnik tada stipendirao djecu iz Janjeva da se školuju u gradu – naglašava naša sugovornica.

Svoje dojmove i lijepe uspomene za DuList je podijelila i njezina kolegica, gospođa Marijana Manenica. Istaknula je kako je jako sretna što će se uspjeti sresti sa svojim kolegama nakon 50. godina.

—Vjerojatno nas se masa neće prepoznati – istaknula nam je kroz smijeh. —Doći ćemo odasvud na našu godišnjicu. Naša škola tada je bila vrlo značajna, posebna, ne može je se mjeriti s današnjim školama. Djeca su bila drukčija, ma sve je bilo drukčije. To je baš bila Ugositeljska škola koja je imala dva smjera – konobare i kuhare. Išli smo četiri mjeseca u školu, a ostatak je bila praksa. Počinjali smo od toga da bismo se učili stavljati napicu, brisati pribor, odraditi svu potrebnu pripremu. To nam se tada možda činilo beznačajno, ali je priprema ipak bila jako važna, to je bio i najteži dio. Stvari koje su bile najteže u školi kasnije su se pokazale kao najznačajnije, počevši od ponašanja prema gostu. Učili su nas da imamo mjeru, da nemamo previše arogancije, ali ni previše poniznosti. Tražila se sredina. U Orsuli je tada bio dom za učenike koji nisu bili iz Dubrovnika. Većina njih se i hranila u Orsuli. Orsula bi ljeti primala goste dva, tri mjeseca, a ostalo su učenici radili praksu s jednim od završenih konobara. To je bilo sasvim drukčije, iz prve ruke smo učili. Tada se moralo ispunjati određene standarde da biste bili konobar, to je bilo najvažnije. Danas se misli da svatko može biti konobar, ali to baš nije tako. Misli se i da je za dobrog konobara najvažnije da dobro govori jezike, ali potrebno je tu još puno vještina. Nije tada bilo ni kafića kao danas, pretežno se praksa odvijala po hotelima. To su bili početci turizma, a mi smo imali 15-ak razreda u našoj školi. Imali smo svi zajedno jednu ljepotu druženja. Posebno smo se družili u Orsuli gdje smo organizirali i večeri s muzikom pa smo u nju odlazili jednom tjedno. Odgojitelji u Orsuli pazili su na sve nas. Bili su nam drugi roditelji, isto kao i naši profesori. Uz to, bili su i pravi pedagozi. Razrednica mi je bila Marija Žuvela. To je bila jedna majka, a ne razrednica, ne samo meni, već i cijelom razredu. A, njezin muž Josip Žuvela vrlo brzo je mogao prepoznati tko može biti konobar, a tko kuhar, a tko bi se trebao negdje drugo preusmjeriti. To je velika stvar. Drukčiji je to bio odnos – ističe gospođa Manenica te dodaje kako je uz to razdoblje vežu lijepe uspomene i kako joj je drago da se sastaje s kolegama.

Naša je škola iznjedrila stručnjake
—Uzbuđeni smo i sretni da se svi možemo okupiti. Naša škola dala je obol, puno je stručnjaka izišlo iz Ugostiteljske škole. Kasnije su postali direktori i profesori. Ja sam ostala u ugostiteljstvu i bila konobar 46 godina. U hotelu ste uvijek znali svoj posao, znali ste da ste posvećeni gostu i s ljubavlju smo to radili, bilo nam je fenomenalno. Božena je organizirala ovo naše skorookupljanje. Nije lako ni u Dubrovniku okupiti deset ljudi iz istog razreda, a kamoli nas 80 iz generacije i to sve iz Vinkovaca, odakle će nam ona stići pred našu proslavu. Prisjetit ćemo se jednog vremena koje je prošlo, ali koje nam je ostalo u tako lijepom sjećanju – podcrtava gospođa Manenica.

Njezin kolega Tomislav Mikulić također je istaknuo kako ga vežu iznimno lijepa sjećanja za profesore i prijatelje iz škole.

—Nama je tada bilo prelijepo. Svakome je njegova mladost, naravno, bila najljepša. Smatram da je iz te generacije poteklo dosta dobrih ugostitelja, puno nas je ostalo i u kontaktu. Nakon škole smo se raspršili svuda po svijetu, a dosta je kolega iz toga vremena bilo uspješno u svome poslu. Sad je došlo vrijeme mirovina i davno je bila 1971. kada smo maturirali. Ovo je već četvrti put da seokupljamo kroz ovih 50. godina. Prvi put mi se čini da smo se okupili 1991. baš naš razred, a onda poslije toga se dva puta okupila baš cijela generacija na večeri u Lera. Nadam se da ćemo se uspjeti prepoznati – govori Mikulić. Naglasio je kako su profesori tada za njih dosta napravili.

—Kako vrijeme odmiče, sve više cijenimo te ljude i sve ono što su za nas napravili. Možda su nam nekada išli naživce kroz nastavu, ali to je normalno. Sada smo zahvalni svakom profesoru koji nas je izveo na put što se tiče naše struke i općenito znanja – zaključuje gospar Mikulić.


















The post 50. OBLJETNICA MATURE UČENIKA ‘UGOSTITELJSKE’ Zanat su ‘pekli’ na praksi, ne u školskim klupama appeared first on DuList.

pročitaj cijeli članak

Zanimljivosti (227)