Zaoštrena demagogija, antiintelektualizam, glorifikacija jednog “pradavnog” identiteta, huškačko prokazivanje drugog, trivijalizacija kompleksnih društvenih problema – samo su neki od elemenata o kojima smo učili iz nemalog broja povijesnih biografija o europskom fašizmu, a koje smo kroz posljednjih petnaestak godina u javnim nastupima političara, profitera, propagandista i drugih pretendenata na moć morali prepoznavati i osuđivati. Međutim, bolje studije koje su u prvu polovinu 20. stoljeća ulazile metodički kao ključan moment u genezi fašizma opisale su pogrome, poluspontana okupljanja nasilničkih bandi koje teror po naseljima siju s jasnim političkim ciljem, mlateći odabrane, uvijek lake mete i uništavajući njihovu imovinu. Kako među povjesničarima nekad, tako i danas, tek se semantičari bave procjenjivanjem u kom momentu fašizam zbilja nastupa – samom pojavom uličnih kriminalaca motiviranih rasističkom mržnjom, blagonaklonim postupanjem represivnih organa koji bi ih trebali spriječiti, ili tek kada pogrom postane institucionaliziran, kao službena politika (često najmoćnijih svjetskih) država.

Iako je lavina vijesti o nasilnim sukobima koje su proteklih tjedana dolazile iz Ujedinjenog Kraljevstva govorila o tučnjavama, vandalizmu i uličnim neredima britanskih nacionalista, precizniji i informativniji opis divljaštva koje je zaposjelo britanske i sjevernoirske gradove s naslovnica je redovito izostajao. Dok se čekala službena policijska interpretacija događaja, a zatim i ona nove laburističke vlade u Londonu, u britanskoj je javnosti već započinjala relativizacija terorizma ekstremističkih skupina koje su se ogrnule u Union Jack, ganjale ljude s procijenjenim viškom melanina, te uspješno ili neuspješno pokušale provaliti i paliti britanske džamije, smještajne centre za migrante, domove i poslovne prostore u vlasništvu rasno nepoželjnih, pa čak i policijske stanice. Nakon uhićenja tisućitog razbijača u zemlji, šok Britanaca iznenađenih i uvrijeđenih profilima i sposobnostima svojih sugrađana sve je manje izgledao uvjerljiv. Premda je Nacionalno tijelo šefova policija (NPCC) ovog tjedna ustvrdilo kako je većina uhvaćenih već procesuirana bez previše istraga, ne može biti poznato koliko je batinaša ostalo sakriveno u najmračnijim kutcima britanskih ulica, tamo gdje je boca s podmuklim zloduhom ostala odčepljena.

Krčkanje civilizacijskog rata

Načelni povod ovoljetnog izljeva fašističkog bijesa Britanija je potražila u šokantnom trostrukom ubojstvu djevojčica koje se krajem srpnja zbilo u sjeverozapadnom gradu Southportu, a o kojem su se objavljene informacije s obzirom na maloljetnost počinitelja strogo kontrolirale. Naravno, generatorima rasističke netrpeljivosti nije trebalo dugo da ubojicu, kasnije potvrđenog kao 17-godišnjeg Britanca s obitelji porijeklom iz kršćanske Ruande, lažno identificiraju kao “ilegalnog muslimanskog imigranta” zbog kojeg bi stotine tisuća nepovezanih ljudi trebale “platiti” ako ne glavom, onda barem boravišnim statusom, no zagovaranje rasnih deportacija usko isprepletenih s anti-migrantskim sentimentom ubrzo se pokazalo kao politički cilj koji nije potaknut zabrinutošću za sigurnost sugrađana. Ulične demonstracije pod organizacijom ekstremne desnice izostale su nakon što je 32-godišnji bijelac rumunjskog porijekla u ponedjeljak u Londonu izbo majku i njeno 11-godišnje dijete, a premda niti nemali broj imigranata iz istočne Europe u Britaniji nije pošteđen ksenofobnih ispada, na Otoku se zna tko kotira najniže prema pomno održavanoj rasnoj hijerarhiji.

Konture suvremenog britanskog šovinizma mogu se prepoznati još od 70-ih godina prošlog stoljeća kada je kulminirala imigracija iz bivših britanskih kolonija, dok se istovremeno otpuštao ventil neoliberalnog osiromašenja, nogometnog huliganizma, militarizacije i oružanih obračuna s ustancima u Sjevernoj Irskoj. Od tada, priča o tamnoputim imigrantima koji kradu poslove i stanove, usput kontaminirajući čistoću nacionalnog tkiva, postala je uobičajen i jeftin način ispoljavanja nezadovoljstva od strane gubitnika britanske ekonomske tranzicije. Britanija je samo jedna od usporedivih država u kojoj su problemi imigrantskih zajednica, getoizacija, nemogućnost integracije i pojava kriminala izazvanog siromaštvom poslužili kao gorivo za potpaljivanje novovjekih ekstremista. Iako su mladenački nasilnici prvotno omađijani željom za fajtom, krađom, drogom i švercom, vremena društvenog beznađa lako im za autoritete serviraju gurue pogonjenih rasizmom.

Iako policija javnosti nije objasnila tko je, zbog čega i na koji način organizirao huligane voljne riskiranja svojih životnih i profesionalnih perspektiva, očigledno je kako ulogu u javnom dijelu anti-muslimanskog huškanja imaju lica otprije poznata po svojim ekstremističkim stavovima, kao što su bivši vođa neonacističke “Engleske obrambene lige” (EDL) Tommy Robinson te neslužbeni ideolog arijevske Britanije Douglas Murray. Izjave potonjeg poput onih da muslimanima u Europi treba “otežati život” te srušiti džamije koje već nekoliko desetljeća zagađuju javni prostor sada se ostvaruju na praktičan način, dok osuđeni kriminalac Robinson svojim videozapisima na društvenim mrežama ponovno pokušava regrutirati vojnike koji bi vodili “civilizacijski rat” na ulicama otočnih gradova. Praćeni senzacionalističkim tabloidima i medijskom podlogom koja nasilne prijetnje nekritički amplificira, demaskirani branitelji “bijele Britanije” nanjušili su trenutak za vraćanje svojih etničkih snova na vrh nacionalne političke agende.

Normalizacija islamofobije

Ipak, pravi korijeni društvenih raskola ne mogu se naći na njihovim marginama. Dugogodišnja demografska politika torijevaca koja je nakon Brexita samo pojačavana parazitirala je na antimigrantskom sentimentu, odnosno djelomično ispunjenom obećanju kako će London (anti)migracijske mjere provoditi bez upliva Bruxellesa. Kako je najveći broj useljenika dolazio iz muslimanskih zemalja, pretežito zemalja zapadne i južne Azije čije veze s krunom nisu samo povijesno-kolonijalne, već i kulturološke i ekonomske, ispreplitanje izbjegličkog problema s islamofobijom postalo je dio službenog narativa koji je namjerno šutio o gospodarskim utjecajima useljavanja kada su u pitanju džepovi ionako bogatih mešetara, vlastela i robovlasnika. Da je netrpeljivost prema muslimanima u britanskom društvu usvojena kao ponašanje za koje se ne snosi negativne reperkusije, a ne problem kojeg treba razriješiti, sugerira i odbijanje britanske Komisije za ravnopravnost i ljudska prava (EHRC) za pokretanjem istrage protiv Konzervativne stranke koje se zbilo prije četiri godine. Iako je prijava Britanskog muslimanskog vijeća ovom tijelu sadržavala ksenofobne izjave više od 300 torijevaca te usprkos činjenici da je prema ovogodišnjem istraživanju tri petine ispitanog članstva unutar stožerne nacionalne stranke kazalo kako islam predstavlja “prijetnju britanskom načinu života”, EHRC nije ponovio postupak kojim je Labour samo godinu dana ranije prokazan kao stranka koja ne reagira na antisemitizam svojih članova. Stoga ne treba čuditi da je anti-imigrantska i anti-muslimanska stranka Reform UK na srpanjskim izborima ostvarila povijesni rezultat ekstremne desnice u Britaniji i pokazala kako izgledaju najdraže im nacionalne vrijednosti.

S obzirom na dugotrajnu prisutnost opisanih socio-ekonomskih faktora, pitanje oko stvarnog povoda eskalacije nasilja na britanskim ulicama nameće se kao ključno. Politička smjena koja je vlast bacila u ruke torijevskih sekundanata iz neinspirativnih laburista nije izazvala pozitivne reakcije u onom dijelu nacionalne elite koji niti jedna nominalno socijaldemokratska vlada, ma kako za njih unosna bila, nikad neće biti draga, a pomicanje političkog spektra dalje udesno nastavilo se predanošću premijera Keira Starmera da ni s čim ne promijeni politiku Londona prema Izraelu i Palestini. Kako navode Jonathan Cook i Peter Oborne, novinari britanskog medijskog portala Middle East Eye, genocid nad Palestincima u Gazi ekstremiste je okuražio da još glasnije istupe protiv prava muslimana koji redom bivaju ocrnjeni kao “podržavatelji terorizma”. Isto sugerira i istraživanje ljudskopravaške organizacije Tell MAMA koje je u tijekom prvih pet mjeseci bliskoistočnog rata u Britaniji zabilježilo porast anti-muslimanskih zločina od čak 235 posto.

– Hamasu je dozvoljeno da zauzme London, svaki tjedan se vijore zastave Hamasa i Islamske države, zove se na džihad, a policija ne radi ništa nego mene uhićuje. Ako ubiju sve Židove i zauzmu Izrael, oni neće stati, nego dolaze direktno na Europu, oni su već ovdje, lagao je spomenuti Robinson lijepeći po svojim mrežnim profilima natpise “Jebeš Palestinu, jebeš Gazu” u jeku oružanih napada na britanske muslimanske centre te bombardiranja palestinskih domova četiri tisuće kilometra dalje. Gotovo identična retorika izlazila je iz usta bivše konzervativne ministrice Suelle Braverman koja je u veljači izjavila kako su “islamisti, ekstremisti i antisemiti prevladali” Britanijom, a naizgled začudno, puno drugačije gledište nije zauzeo ni Starmer koji je prosvjednike protiv izraelskog uništavanja Gaze prethodno nazivao mrziteljima Židova koji se skrivaju iza zagovornika palestinske države. Zapanjeni šef nove britanske vlade pravio se kako ne vidi poveznicu između diplomatske, političke, ekonomske i krucijalno, vojne podrške Izraelu da smeđe ljude masakrira na jugoistoku Mediterana, te zastrašujućih prizora pogroma kod kuće koji su se pretvorili u njegova prva dva politička testa. Ne potrudivši se ni verbalno niti ikako drugačije zaštititi svoje muslimanske sunarodnjake od kojih je većina glasove dala upravo njegovoj stranci, Starmer je drugi put u šest tjedana zaslužio ocjenu nedovoljan, osuđujući ulično nasilje i vandalizam tek po sili protokola.

1-0 za antifašizam

Što se poteza vlasti tiče, prijetnje cenzurom društvenih mreža, oštrije kažnjavanje online izgrednika i rozo osvjetljivanje zgrade na adresi Downing Street 10 u spomen žrtava u Southportu zasad se čine jedini načini kojim će se Labour suprotstaviti naglo rastućoj količini rasističkog nasilja. Istovremeno, kopiranje ciničnosti, oportunizma i načina kako hiniti društvenu progresivnost iz političkog udžbenika američke Demokratske stranke trebali bi zamagliti nadolazeće poteze koje je Starmer najavljivao iz opozicije kao što su “snažno suočavanje s ilegalnom imigracijom” i aktivna deportacija neželjenih. Prihvaćanje političke retorike prema kojoj niti jedan problem u državi nije vrijedan pažnje kao zaustavljanje “malih brodova” na prelascima Engleskog kanala i Doverskog tjesnaca kisik je za plamteću ekstremističku vatru, ali i garancija da mekši pol britanskog političkog establišmenta srlja u političku provaliju. U ovom trenutku, čini se kako tek voljnost britanske policije za provođenjem zakona Britaniju čuva od uličnog bezvlašća ekstremno desnih bandi, a laburiste od postajanja novom metom rasrđenih rasista.

Ipak, mobilizacijski potencijal među falangistima koji cvatu u destrukciji i tuđem egzistencijalnom strahu ostaje ograničen voljom onih koji su spremni braniti sebe, svoje prijatelje, susjede i sugrađane danas manjinskih, sutradan svih identiteta. Shvaćanje da fašizam izokreće stvarne društvene probleme, na njih nudeći lažna rješenja upirući prstom u žrtvenu janjad nužno znači oduprijeti se inerciji i suprotstaviti normalizaciji kolektivnog kažnjavanja kakvu je bezuvjetni britanski saveznik Izrael odavno usvojio kao redovnu praksu. Prosvjedi s desecima tisuća ljudi koji se diljem britanskih gradova suprotstavljaju nasilju, bilo izraelskih, bilo britanskih fašista, podsjetili su na to što je solidarnost i da slogan “From the River to the Sea Palestine Will Be Free” ne može nego ići ruku pod ruku sa “Stand Up to Racism”. No iako je antifašizam britansku rundu premoćno dobio, podmukli fašistički zlodusi iz boca i dalje vrebaju na otvorenom. Za njihovo će rastjerivanje Kraljevstvom morati zapuhati jači, svježiji i mnogo hrabriji politički vjetrovi.

Sklizak teren cenzure

Potaknuta ulogom koju su dezinformacije i ciljana huškanja igrale u pokretanju rasističkih napada, britanska je vlada najavila postrožavanje pri kažnjavanju govora mržnje na društvenim mrežama, kao i sankcioniranju širenja lažnih informacija. Nekolicina digitalnih prijestupnika već je uhićena i kažnjena, a kazne dodijeljene za javno poticanje na fizičko nasilje zasad se kreću u rasponu od godine i pol do tri i pol godine zatvora. Posebnu medijsku pažnju izazvao je slučaj 55-godišnje žene iz šire okolice Liverpoola koja je službeno uhićena zbog »povezanosti s netočnom objavom na društvenoj mreži«, a britansko je državno odvjetništvo (Crown Prosecution Service) javnost obavijestilo kako će objavljivanje i dijeljenje materijala na Internetu biti podložno kaznenom gonjenju. »Promisli prije nego objaviš« – glasila je prošlotjedna objava sa službenog X računa vlade kojom su Britanci trebali biti informirani o tome što im se može dogoditi ako neki birokrat procijeni da se na njihovom profilu nalazi materijal koji poziva na nasilje ili mržnju. Očekivano, objava je izazvala bijes otočana različitih političkih preferencija i tviteraša sa svih strana svijeta koji su vladu optužili za ukidanje slobode govora, tražeći inspiraciju u usporedbama s fikcijom jednog od najpoznatijih britanskih književnika. Da »1984 nije trebala biti uputstvo« u ovom će se trenutku složiti i direktno ugroženi ekstremni desničari, i tradicionalne mete online cenzure s lijevog dijela političkog spektra, i principijelniji liberali koji će u svemu vidjeti ulaženje na »sklizak teren« koji vodi prema autoritarizmu.

Pravno ograničavanje slobode govora, posebno u virtualnim bespućima s milijardama svakodnevnih objava, sa sobom povlači novu, nimalo jednostavnu temu u kojoj se svako rješenje čini gore i kontraproduktivnije od samog problema. Uz elementarna pitanja o tome tko će i po kojim kriterijima odlučivati što spada u govor mržnje, što u poziv na nasilje, a što u dezinformacije, ovdje se nameće i pitanje provedbene prakse koja nikada neće moći biti objektivna, sveobuhvatna i jednako primjenjiva za sve, kao i ono teritorijalne jurisdikcije. Ne postoje uvjeti u kojima će moćnici poput Elona Muska, vlasnika X-a i jednog od vodećih svjetskih dezinformatora koji svoje vrijeme na vlastitoj mreži koristi za opetovano pozivanje na građanski rat, biti jednako tretirani poput sredovječnog kladioničara iz kvarta s jednoznamenkastim brojem pratitelja, iako prvi u svakom trenutku ima sposobnost kobnog utjecaja na milijune. Kada bi Muskovi, Robinsoni i Murrayji za svoja nasilnička navaljivanja bili prvi koji bi osjetili hladnoću zatvorskih rešetaka, tada bi koncept hapšenja zbog opasnog zagađivanja društvenih mreža valjalo razmotriti sa zanimanjem. Do tada, glavni strah kao kod svakog cenzuriranja ostaju politička i druge vrste zloupotrebe kojima se vlast i njoj bliski štite od nepoželjne kritike i odgovornosti.

Objava Žrtvena janjad na lomači arijevske Britanije pojavila se prvi puta na Novi list.