Ima javni servis dobar običaj da subotom ujutro pusti kaubojski film. Ništa misa, ništa dnevnici, ništa dom i dizajn i pomodno kuhanje, već stari, dobri vestern. Svaki je dobar, ali »Točno u podne« je ipak klasik ako ništa ono zato što u njemu ulogu života, barem onu kaubojsku, igra Gary Cooper. A kako je život i začudna igra brojki, dok gledaš šerifa bez mane kako baca značku u pijesak misliš kako u Zagorju zelenom, u Budinščini, ima i od šerifa bolji, ima vatrogasac koji nikada nije bacio u trnje vatrogasno crijevo i onaj špric što prska vodu po požarištu odlučan svoje uvijek obaviti do kraja.

Kada je daleke 1952. godine film nad filmovima došao u kina, Gabro Čukelj imao je 22 godine. Gary Cooper je njegov suvremenik onako kako je nama recimo Rade Šerbedžija. Teoretski mogli su se negdje i sresti samo da je glumac znao koliko je zeleno naše Zagorje pa navratio koji put, em da vidi zelenilo em da vidi kako ga od vatre čuva danas najstariji vatrogasac u Zagorju, a lako moguće i u Hrvatskoj!

Gabro Čukelj u kolovozu će napuniti 94 godine života i 75 godina aktivnog staža u dobrovoljnom vatrogasnom društvu Budinščina! Gabro Čukelj je bome živuća legenda. I Gabro Čukelj je onaj koji je tim nekim vatrogasnim virusom, a takav bez sumnje postoji, »zarazio« i sina i unuka. Miroslavu Čukelju je 25 godina. U njega deda, vidi se to, polaže sve vatrogasne nade, i to, čini se, s pravom. Dočekali su nas njih dvojica pred zgradom DVD-a odjeveni u svečanu odoru. Gabri na glavi kapa, na reveru odlikovanja, a da u ruci nema štap da mu malo pomogne pri hodanju ne bi mu čovjek dao ni 80. Otvara Miro vrata vatrogasne kuće, sjedamo u prostoriju što je krase brojni pehari i priznanja i kreće razgovor s čovjekom koji je bukvalno cijeli život vatrogasac u kojoj god državi da živi i koliko god godina da ima.

– Dalmatinac koji piše za riječku novinu i Zagorec. Valjda ćemo se razumjeti nekako – šalimo se.

– Ma kak’ ne – ne vidi tu problema Gabro.

Blagoslov šprice i opreme

Ponoviti valja: najstariji je on vatrogasac po stažu i najstariji po godinama u Zagorju, a lako moguće i šire. DVD Budinščina osnovan je ravno godinu dana prije nego je Gabro rođen! Pitamo ga kad se zapravo zaljubio u vatrogastvo.

– Kad sam imao 16 godina – k’o iz topa će Gabro.

Pokazat će razgovor malo kasnije da je sa 16 sve postalo ozbiljnije, makar je prva fascinacija bila ona sa šest godina. Godine 1929. osnovano je, naime, dobrovoljno vatrogasno društvo, a 1936. godine bio je blagoslov šprice i opreme u Budinščini kojem svjedoči i mali Gabro. Nažalost, na toj zabavi povodom blagoslova dogodila se kavga koja je tragično završila za jednog od lokalnih momaka, pa se društvo brzo raspalo. Oprema je završila u sokolani u obližnjoj Zajezdi.

– Ta je šprica dandanas gore. Jako je dobra, samo je spora. Usisne cijevi treba šarafiti, sve treba šarafiti – pojašnjava Gabro.

U Zajezdi se, eto, i dandanas čuva stara šprica, ma je odavno jedino aktivno društvo u općini, ono što požare gasi, ovo u Budinščini. A tamo u Zajezdi bio je i vatrogasac koji je mladog Gabru koju godinu kasnije nagovorio da se učlani u tadašnje i tamošnje vatrogasno društvo. Kad je Gabri bilo 16 šegrtovao je on kod jednog privatnika, učio za drvotokara. Drvodjelac reklo bi se, marangun, taman da ga pitamo bi li i danas znao štogod od drva napraviti.

– Još uvijek mogu, ali ruka se malo trese. A i neću više – jednostavno će Gabro.

Ima i pravo, nije mirovina da se dela.

– Fino odmaram, vani pod brajdama i gotovo – veli Gabro.

Nego, vratimo se mi nauku za drvodjelca. Gabro je završio zanat i pošao u Zagreb raditi kao tokar u jednoj tada respektabilnoj firmi. Sve to vrijeme uredno u Zagrebu vježba s vatrogascima i za to je kao dobrovoljac dobivao mjesečno 200 dinara. Uslijedilo je služenje vojnog roka, da bi se po povratku okupilo »staro« društvo ne bi li oživjeli DVD Budinščina. Sjeća se Gabro kako su kupili malu špricu, spominje kako se nije imalo novca ni za što, pa se zapovjednik Gabro snalazio na razne načine, no najbolje se spominje brda od kojeg je trebalo napraviti građevinski teren na kojem će se graditi zgrada DVD-a.

– Sve smo ručno iskapali, s konjima, kravama – kaže Gabro.

Financirali su gradnju donacijama.

– Netko je dao 100 dinari, netko 50, a netko vas je dobro izvređal – priča Gabro.

– Što je i takvih bilo!? – u čudu smo.

– Joooj da – smješka se Gabro.

Ma, kuća se gradila, pa se kupovalo vatrogasno vozilo, pa oprema, sve malo – pomalo.

– Tako da danas, fala bogu, ima sve – ističe Gabro.

Poziv u poštu, poziv iz pošte

Leti se tu brzo po godinama sve ovisno od toga što Gabro drži da je važno za spomenuti. Pitamo ga je li on onaj prvi vatrogasac u obitelji, je li od njega to počelo da muškarci iz obitelji Čukelj vatrogasnu uniformu odjevaju.

– Je! – ponosno će.

I bome radio je on za svog dugog staža baš sve. Zanimljivo je, recimo, bilo vrijeme bez mobitela, štoviše vrijeme kada je i telefona bilo malo jer je telefon bio luksuz. Put kojim se uzbunjivalo puk zbog vatre bio je, iz današnje perspektive, poprilično dug.

– U javnoj pošti Zabok su imali moj broj, pa kad bi negdje buknulo ljudi bi prvo zvali Zabok, Zabok mene i onda ja dam uzbunu. Ooo, koliko je puta to bilo, i po danu i po noći – kazuje Gabro.

Samo, što je to što bi gorjelo u ovom zelenom kraju!?

– Ili trava, ili kuća, ili šuma – nabraja Gabro.

Danas DVD Budinščina broji nekih 70-ak, ako ne i 80-ak članova. U Gabrino doba bilo ih je dakako manje.

– Danas i s djecom puno radimo tako da ih imamo oko 45 starih od šest do 16 godina koji vole tu doći i družiti se – priča Miroslav koji je i sam jedan od voditelja koji se s omladinom bave.

Ali…

– On s penezima barata. On je za to dobar – domeće sa strane Gabro pa se smije.

Ma, lako je s penezima danas baratati kad ih ima. Ajde ti barataj onomad kad ih bilo nije. Pamti Gabro godišnje skupštine i tajnika koji je spremao financijski izvještaj i onu nulu na računu. Jedno vrijeme bi uvijek nula. Dva rata pamti Gabro, različite sisteme i uređenja, različite države i mali milijun vlada. Najgore mu je, veli, bilo netom nakon Drugog svjetskog rata. Škola podoficirska traje tri godine, a »školuju« ga oficiri koji su, kako kaže, ravno iz šume došli.

– Ako ga vojnik ne pozdravi kak treba, odma ga kazni – slikovito će Gabro.

Vojska dakle nije bila opcija, ali u vatrogastvo se zaljubio. Zašto!?

– Ne znam ni sam. Kad sam imao šest godina gledao sam blagoslov šprice. Pamtim kako je sve bilo disciplinirano, bez galame, kako je narod vodu donosio, kako se špricalo. Meni se to dopalo – iskreno će Gabro.

Ne čudi stoga da su mu onomad u Zagrebu nudili i da uđe u profesionalnu vatrogasnu postrojbu.

– Već je bilo sve dogovoreno, kad me brat odgovorio. Rekao je da ne idem, da je to velika obaveza. Poslije mi je bilo žao, trebao sam ići – priznaje Gabro.

– Znači da ste vi bilo jako dobar vatrogasac, talentiran – velimo.

– Pa bio sam – skromno će Gabro.

Tko zna kako bi mu život krenuo da je ostao u Zagrebu i bio vatrogasac na plaći.

– Bilo bi svega. Ha, ha, ha – grohotom se nasmijao Gabro.

I ovako je on bio u brojnim akcijama, DVD-i su tu da na požarište izađu prvi i kontroliraju ga ugašenog zadnji. Dobrovoljno jest, ali šala nije. Uz to je na kontinentu, u Zagorju značaj DVD-a i drugi.

– Društva kao što su ona vatrogasaca, nogometaša, razne udruge drže selo na okupu da se ljudi druže, da se zabavljaju, da rade nešto korisno – ističe Miroslav.

Silne medalje

Vazda je tu bilo i kompetitivnosti među DVD-ima kad bi se na vatrogasnim igrama natjecali. Pamti Gabro i obrtnika iz Zlatar Bistrice koji je na jednom od tih natjecanja činio sve da DVD iz njegova mjesta pobijedi na tim igrama, ma kako netko odozgo gleda sve, tri put su im se usisne cijevi raskopčale za odlučujuće discipline. Inače, ponajbolji bi išli dalje na republička natjecanja, taman da je Gabro bio posvuda. I svega se posve dobro sjeća.

– A što vam je ovo na odjelu, sve ove silne medalje – pitamo Gabru.

– To su priznanja – kaže Gabro.

Samo neka, reklo bi se, recimo medalja za 70 godina rada u društvu, pa ona za 60 godina rada, a tu je i spomenica vatrogasnom veteranu što je dodjeljuje Hrvatska vatrogasna zajednica.

– Ako bog da bit će i medalja za 100 godina života i 80 godina rada – ne sumnjamo mi uopće.

– Minimalno – dodaje Miroslav.

– Ima jedan suseda koja ide u 101. leto. Nikada se nije ženila i dvoje je djece imala – na to će Gabro.

– Možda je to recept, ne udavati se, ne ženiti se – primjećujemo, taman da se Gabro slatko na to nasmije.

– Pa je li vi to u Budinščini imate običaj dugo živjeti – pitamo.

– Kako koji – mudro će Gabro.

Gabro se kao šestogodišnjak zagledao u to kako šprica vodu tjera okolo. Sin Darko se pridružio DVD-u iz drugih razloga, barem tako tvrdi Gabro.

– Jer je sa mnom bećeril. Gdje god su išli vatrogasci, on je išao sa mnom – šali se Gabro.

Gabro ima sina i kćer. Sin mu pak ima tri sina i kćer, a kći dva sina. Vatrogasci su dakle Gabro, sin mu Darko te Darkovi sinovi Kristijan i Miroslav. Vatrogasna obitelj je to! Odgovor na pitanje koje kvalitete mora imati dobar vatrogasac je krajnje jednostavan.

– Mora biti discipliniran, dobar i uslužan – ističe Gabro.

– I školovan. Da se zna snaći u svakoj situaciji – dodaje Miroslav.

– A mora li znati dobro tancat – šalimo se.

– I to. Mora se znati družiti, jer bez društva nema ničega – skoro će uglas deda i unuk.

Uzor i pomoć

Na stranu šala, bilo je u ovih 75 godina više teško nego lako. A opet, čini se kako bi Gabro Čukelj, zlu ne trebalo, mogao i opet u akciju. »A ne«, iskreno će on. Je li ga onda bar mladi slušaju!?

– Mene ne – šali se Gabro.

– Miro, što je vama deda!? – pitamo zato Miroslava.

– Uzor, pomoć, onaj koji uvijek neki dobar savjet da – odgovara Miro.

Gabro će pak za Mira reći da je jedino nekad malo tvrd.

– Kad ga zamolim da nekaj uradimo, on kaže bumo i zaboravi – veli.

– Pa Miro k’o da ima dalmatinski neki gen – primjećujemo, a Gabro se smije.

Priznaje zato i on da DVD funkcionira danas posve uzorno, makar ne bi imao ništa protiv da obrtnici, gospodarstvo pomognu DVD i više, da ne ovise samo o sredstvima općine. A opet kako će i pomoći kad je obrta u nas praktički nestalo.

– Bila su nekad tu dva, tri šnajdera, mesara je bilo, trgovaca… Sada nema više nikoga. Doduše, nisu ni onda svi pomagali. S mesarom sam se i posvađal jer je koristio opremu od DVD-a u privatne svrhe, a nije pomogao – priča Gabro.

– To se promijenilo. Danas imamo dobru suradnju i s udrugama i s obrtnicima – pomirljivo će Miroslav.

Inače, DVD pokriva područje cijele općine Budinščina, nekih 50 kilometara u koje spada i dio planine Ivanščice. Najteži tereni i jesu na Ivanščici. Raći će Miroslav da u prosjeku svako tri godine bukne požar na Ivanščici, pa se u planini bude i po četiri dana i tri noći. No, nisko raslinje, što se pali na njivama pa vatra pobjegne na susjednu, to je ipak najčešći povod intervencijama. A ima li žene u DVD-u!?

– Sada ima – kaže Miroslav.

– Prije nije bilo – veli Gabro.

– Bit će su vas se plašile – velimo.

Smije se Gabro prije nego što ozbiljno progovara.

– Dok sam se ženil i curu imal, nije nijedna nosila hlače. Danas ne vidiš jednu u haljini. Promijenilo se sve. I to je dobro. Bolje je – ne sumnja on.

Recept za dugovječnost

Bolje je, smatra Gabro i pri tom kaže da mu ništa iz njegove prošlosti ne fali.

– Kad se rat završio delal sam u Zagrebu, imal penez i bio sam gladan. Jer, nije bilo kaj za kupiti, police prazne. Sada ima svega na policama, ali nemam penez. Opet isto, makar nisam gladan – šali se Gabro, makar ima nešto u toj šaljivoj ocjeni recentnog nam društveno-političkog trenutka.

Danas se kupuje ono što je na akciji. Evo je nekidan i Gabro bio u nabavci. U kupovinu je otišao s prijateljem da mu pomogne nositi špeceraj, a na pitanje koliko mu prijatelj ima godina, Gabro u svom stilu kaže: »Još je dečko. Ima 55.«

– A što jedete, što pijete!? Ima li tu neke recept za dugovječnost – pitamo ga.

– Sve! Ali umjereno. Napiti se neću, a jedem što si skuham. Kuham sve, čušpajz, variva, grah, zelje, ričet… Danas je za ručak juha od mladine, od piletine – kratko i jasno će Gabro.

Miroslav ipak najviše voli jesti odojka kad ga deda ispeče.

– Najviše on voli grah – kontrira mu Gabro.

– A ne, odojak. Ima deda ruku za meso pripremit – ne da se Miroslav.

– A pratite li vijesti, politiku, ili ne date da vas to živcira!? – pitamo.

– Slabo. Kaj će mi to – mudro će Gabro.

Bit će da i zato Gabro ode na svaku feštu vatrogasnu na koju ga pozovu i izdrži sve k’o da je mladić. Uživa u tome, priznaje, samo da glazba nije posve bučna. Odnekud Miro vadi kutiju sa starim fotografijama. Bio je Gabro zgodan čovjek, k’o što je i sad, držanje je tu isto ponosito, jedino je onomad kose bilo više na glavi. Spominje se Gabro i svoje supruge Nade. Bila je, kaže, četiri godine mlađa od njega, bila je ona koja je na njega pazila i bila je ona koja je voljela da je njen Gabro vatrogasac. A kad bi Gabro zaružio kadikad s momcima, ona bi znala doći po njega.

– Ali, ne bi ona došla strogo: »Idemo doma!« Došla bi, sjela, pa bi pričali, popilo bi se nešto i onda idemo kući. Dobro da me je odvukla – priznaje Gabro.

Vatrogasna politika

Dok se listaju slike i na njima traži naočit zapovjednik Gabro, priznaje nam Miro da je lijepo biti vatrogascem, da je lijepo kad se nekom pomogne.

– Treba samo ljude zainteresirati, mlade, i složit će se nove grupe i ljudi će tu ostati – uvjeren je Miro.

– A imate li vi, šjor Gabro, neku dobru poruku za one koji pale korov nepromišljeno i igraju se vatrom – pitamo.

– One koji pale trebalo bi zatvoriti. Nikako ih se ne kažnjava – rezolutno će Gabro.

Eto, što njega dandanas može uzrujati. A nije mu pravo ni što dobrovoljni gasitelji za to ne dobiju nikakve beneficije, recimo da im se makar koji dan što ga provedu na požarištu pribroji radnom stažu. Promišlja Gabro dandanas vatrogasnu politiku. I zna za svaki komad opreme što je obilazimo u garaži DVD-a Budinščina čemu služi.

– Čini se meni da se na koncu ipak može reći da ste imali lijep život – velimo Gabri.

– Imao sam ja i loš i dobar život. Tako ti to je – realan je posve Gabro.

Penjemo se i na kat, tamo gdje je velika sala za druženja. Dok Miro priča o tome kako DVD čekaju građevinski radovi pa da se prostor učini većim, Gabro nam pokazuje i pehare što stoje na drvenim postoljima koje je on tokario, oblikovao. Pričali bi mi još da ona juha od mladine – a mladina je kako smo naučili mlado od svih životinja što ih juha ljubi – nije pitala da se u nju tjestenina baci pa zakuha. Ovako, valjalo je nazdraviti kako za zdravlje tako i da se zapečati dogovor. Doživjeti stotu tu se čini drag i dostižan imperativ. Pa će za pet godina DVD Budinščina slaviti svojih 100 godina, a onda dobri Gabro Čukelj svojih 100.

– Živjeli mi sto godina, najmanje – nazdravljamo Gabri.

– Nećete dugo čekati – smije se na to dobri vatrogasac Gabro.

Braća u Americi

Gabro je odrastao uz četiri brata. Tri su otišla u Ameriku, bili uspješni obrtnici. Išao im je Gabro četiri puta u posjet, u Cleveland, Ohio. Ostao bi po mjesec dana i vraćao se uredno svom Zagorju. Dolazila su u posjet Gabri braća i kad god bi došli, pomogli bi financijski DVD s kojom stotinom dolara. A kad bi ih tamburaši pjesmom takli u dušu, nagradili bi oni i muzikaše. Tako to bude s nostalgijom.

Darivatelj krvi

Koliko je Gabro Čukelj bio vješt drvodjelja svjedoči i podatak da je 32 godine radio u jednoj te istoj firmi. Radno mjesto možda i najopasnije, frezer kojim se obrađuje drvo, stroj u kojeg je mali milijun okretaja. Malo je onih kojima nije frezer neku ozljedu dao, Gabro je na sreću prošao lišo, tek s malom ozljedom prsta. A kad smo već kod ozljeda pohvalit će se Gabro i da je darivatelj krvi. Onaj u kojeg je krvna grupa 0 krv je darivao 58 puta.

Objava Živuća vatrogasna legenda uskoro puni 94., staž mu je nevjerojatan: “Još uvijek mogu, ali ruka se malo trese” pojavila se prvi puta na Novi list.

pročitaj cijeli članak