Europski sud za ljudska prava ovog je tjedna proglasio Hrvatsku krivom da je Štefici Kalčićek povrijedila pravo na pošteno suđenje, jer je isti sudac u njezinom slučaju sudio i u vijeću Vrhovnog suda i u vijeću Ustavnog suda.

Riječ je o sucu Branku Brkiću, danas sucu Ustavnog suda, koji je prvo u kaznenom postupku protiv Štefice Kalčićek i njezinog sina odlučivao dok je bio sudac na Vrhovnom sudu, a potom i o njezinoj ustavnoj tužbi u istom predmetu nakon što je postao ustavnim sucem.

Sud u Strasbourgu zbog toga je naložio Hrvatskoj da mora platiti 762 eura.

To nije jedina tužba koju je Hrvatska izgubila u Strasbourgu ovog utorka.

Hrvatska je proglašena krivom još u dva slučaja. U oba predmeta utvrđeno je, također, kršenje prava na pošteno suđenje – u slučaju bivših dioničara Croatia banke (uz kršenje prava na privatno vlasništvo) te u slučaju razrješenja Milene Hrvatin, bivše ravnateljice Doma za psihički bolesne osobe u Motovunu. Ukupna kazna u prvom predmetu je 78 150 eura, a u drugom 8 130 eura.

Tako je Hrvatska samo u jednom danu u Strasbourgu kažnjena s ukupno 87 042 eura zbog kršenja prava na pošteno suđenje koje jamči članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Sve tri presude su konačne i na njih se Hrvatska neće moći žaliti Velikom vijeću Suda za ljudska za prava.

Pravo na pošteno suđenje veliki je kamen spoticanja Hrvatske. Upravo zbog toga država najčešće gubi tužbe u Strasbourgu. Gotovo 50 posto tužbi koje dospiju pred suce u Strasbourgu i koje budu presuđene u korist građana, upravo su one koje se pozivaju na kršenje članka 6. Konvencije koji jamči pravo na pošteno suđenje.

Pravično suđenje, među ostalim, podrazumijeva pravo svakoga na neovisni i nepristrani sud, na pravično suđenje u razumnom roku, da se svatko smatra nevinim dok mu se u zakonitom postupku ne dokaže krivnja, da svatko tko je optužen za neko kazneno djelo ima pravo na potpunu i pravodobnu informaciju o podignutoj optužnici, zajamčeno vrijeme za pripremu obrane i pravo na odvjetnika te pravo na ispitivanje svjedoka i, ako je potrebno, besplatnu pomoć prevoditelja.

Vlada na sve načine branila Brkića

U slučaju tužbe Štefice Kalčićek protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava je utvrdio da je podnositeljici povrijeđeno pravo na pravično suđenje zato što je ustavni sudac Branko Brkić o njezinom predmetu odlučivao u dva stupnja – dok je bio sudac na Vrhovnom sudu kao član tamošnjeg sudačkog vijeća, a potom, nakon imenovanja, i u vijeću Ustavnog suda.

Protiv Štefice Kalčićek i njezinog sina Nenada vođen je kazneni postupak radi kaznenih djela protiv zloupotrebe položaja i ovlasti te neovlaštenog pribavljanja dokaza. Prvostupanjski sud oslobodio ih je krivnje u rujnu 2011. godine. Državno odvjetništvo se žalilo, pa je Vrhovni sud u srpnju 2013. godine ukinuo prvostupanjsku presudu radi nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sudac Brkić bio je jedan od troje članova vijeća Vrhovnog suda koje je odlučivalo o žalbi.

U ponovljenom postupku, Općinski sud u Novom Zagrebu proglasio je podnositeljicu i njezinog sina krivima, osudio je Šteficu Kalčićek na devet mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine, i odredio da joj se oduzme imovinska korist stečena kaznenim djelom, oslanjajući se i na argumente Vrhovnog suda. Županijski sud potvrdio je presudu u svibnju 2017. godine.

Štefica Kalčićek potom je podnijela ustavnu tužbu, ali je Ustavni sud u studenom 2017. godine proglasio ustavnu tužbu nedopuštenom ustvrdivši da predmet ne pokreće ustavnopravno pitanje. U vijeću od tri suca na Ustavnom sudu bio je, ponovno, Branko Brkić, koji je u međuvremenu imenovan ustavnim sucem.

Pregledom imenovanja sudačkih vijeća na Ustavnom sudu ustanovili smo da je Brkić tada bio član Drugog vijeća za rješavanje pretpostavki za odlučivanje o ustavnim tužbama u kojem su, pored njega, bili i ustavni suci Mato Arlović (predsjednik) i Rajko Mlinarić.

Štefica Kalčićek potom se 2018. godine obratila Europskom sudu za ljudska prava ustvrdivši da joj je prekršeno pravo na pošteno suđenje i nepristrano odlučivanje Ustavnog suda, ali je ubrzo preminula što je bio dovoljan razlog za hrvatsku Vladu da brzinski zatraži prekid postupka i brisanje predmeta na Sudu u Strasbourgu.

Vlada je pokušala osporiti i namjeru njezinog sina da u ime svoje pokojne majke nastavi postupak, tvrdeći da on nije osobno pogođen kršenjem, jer on nije bio stranka na Ustavnom sudu te da se kao rođak ne može smatrati žrtvom kršenja članka 6. Konvencije. Sud za ljudska prava je odbio argumente Vlade, pozivajući se na brojne slučajeve u kojima su nasljednici nastavljali postupke u ime preminulih članova obitelji.

Vlada je pokušala oboriti tužbu i tvrdnjom da je podnositeljica već kod podnošenja ustavne tužbe mogla znati da bi sudac Branko Brkić mogao sudjelovati u ustavnosudskom postupku. Podnositeljica je ustvrdila da je to doznala tek nakon što je dobila odluku vijeća Ustavnog suda u kojem je sjedio i Brkić. I u tome joj je Sud za ljudska prava dao za pravo.

Vlada nije odustajala, pa je pokušala obraniti Brkića i argumentom da on nije sam donio odluku ni na Vrhovnom niti na Ustavnom sudu te da je riječ o dva različita sudska postupka. Sud ni to nije prihvatio već je zaključio da „sastav Ustavnog suda nije bio takav da jamči njegovu nepristranost i da nije ispunio standarde Konvencije prema objektivnom testu“ te da je zbog toga Štefici Kalčićek prekršeno pravo na pošteno suđenje zajamčeno člankom 6. Konvencije.

Sud je zbog toga naložio Hrvatskoj da njezinom sinu Nenadu Kalčićeku u roku tri mjeseca isplati 762 eura za troškove postupka, ali ne i naknadu za nematerijalnu štetu. Sud je, naime, zaključio da „utvrđivanje povrede samo po sebi predstavlja dostatnu pravičnu naknadu za bilo kakvu nematerijalnu štetu koju je pretrpjela podnositeljica“.

Šeparović pokušava umanjiti štetu

Nakon objave presude, uputili smo dopis Ustavnom sudu s pitanjem što će Ustavni sud i njegov predsjednik Miroslav Šeparović poduzeti vezano za presudu, posebno zato što se ustavni sudac Branko Brkić nije izuzeo od odlučivanja što je propisano člankom 27. st. 6. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu i člankom 53. Poslovnika Ustavnog suda.

Prema pristiglom odgovoru, predsjednik Ustavnog suda ne nalazi razloga za ikakvo postupanje, jer je tužiteljica ustavnom tužbom osporavala odluku Županijskog suda u kojoj Brkić nije sudjelovao, a ne odluku Vrhovnog suda u čijem je vijeću Brkić sjedio. Iz čitavog odgovora jasno se vidi želja Miroslava Šeparovića da minimalizira nastalu štetu.

„U predmetnom ustavnosudskom spisu nije bilo podataka iz kojih bi proizlazilo da je sudac dr. Branko Brkić sudjelovao u drugostupanjskom postupku. Naime, on nije sudjelovao u donošenju odluke koja je bila osporavana u ustavnosudskom postupku, već u jednoj ranijoj fazi tog istog postupka. S obzirom da Europski sud za ljudska prava podnositeljici nije dodijelio naknadu za utvrđenu povredu članka 6. Konvencije (just satisfaction), već je presudio da utvrđenje povrede samo po sebi predstavlja dostatno obeštećenje za neimovinsku štetu koju je podnositeljica zahtjeva pretrpjela, Ustavni sud nema osnove za bilo kakvo daljnje postupanje“, stoji u odgovoru Miroslava Šeparovića, predsjednika Ustavnog suda.

Za razliku od predsjednika Ustavnog suda, odvjetnik Klaudio Čurin, koji je zastupao Šteficu Kalčićek u Strasbourgu, razmišlja zatražiti ponovno preispitivanje odluke pred Ustavnim sudom.

„Razmatram mogućnost da, nakon odluke Suda u Strasbourgu, zatražim preispitivanje sporne odluke na Ustavnom sudu. Problem je što se ustavni suci u predmetima ustavnih tužbi vezanih za kaznene postupke, u pravilu, ne izuzimaju iz odlučivanja ako su sudjelovali u nekom prethodnom dijelu tih postupaka. Obično to rade samo bivši političari koji su sada ustavni suci, ostali ne“, kaže nam odvjetnik Čurin. Kao pozitivan primjer i izuzetak navodi primjer bivšeg ustavnog suca Davora Krapca koji se, u sličnim situacijama, izuzimao iz odlučivanja i to pozivajući se na ustavnosudsku praksu u Njemačkoj.

Sudac Brkić u petak je dao izjavu za Slobodnu Dalmaciju u kojoj navodi: “Točno je da je takva presuda donesena jer sam ja u jednom dijelu prethodnog postupka sudjelovao kao član drugostupanjskog vijeća koje je odlučivalo o žalbi protiv prvostupanjske presude. Međutim, kako je uslijedilo ponovno suđenje toj gospođi, donesena je prvostupanjska presuda koja je potvrđena i u tom postupku kada je potvrđena ja nisam sudjelovao. Izvršio sam uvid u ustavnosudski spis i utvrdio da sam bio član vijeća Ustavnog suda koje je odbacilo ustavnu tužbu navedne gospođe, međutim u tom spisu nema nikakvog podatka o tome da bih ja u prethodnom postupku sudjelovao kao član drugostupanjskog vijeća. Nisam, dakle, imao nikakvog saznanja o tome da sam se trebao izuzeti, nitko od stranaka to nije apostrofirao niti je itko od nas članova vijeća primijetio tu činjenicu jer u spisu o tome nema nikakvog podatka, a teško je očekivati da bih se ja nakon četiri godine mogao sjetiti imena procesnih stranaka o kojima sam odlučivao kao član drugostupanjskog vijeća Vrhovnog suda”.

Inače, ustavni sudac Branko Brkić, zbog kojeg je Hrvatska sada proglašena krivom u Strasbourgu, upravo je predao kandidaturu za još jedan osmogodišnji mandat na Ustavnom sudu.

200 presuda zbog kršenja prava na pošteno suđenje

I u druga dva slučaja presuđenih istog dana u Strasbourgu utvrđeno je da je Hrvatska svojim građanima prekršila pravo na pošteno suđenje.

U slučaju 27 bivših dioničara Croatia banke (predmet Romić i drugi protiv Hrvatske), Sud u Strasbourgu je utvrdio da je podnositeljima prekršeno pravo na pošteno suđenje (članak 6. Konvencije) i pravo na mirno uživanje vlasništva (članak 1. Protokola I uz Konvenciju) zbog propusta domaćih sudova da preispitaju odluku Vlade iz 1999. godine o povlačenju i poništenju njihovih dionica. Sud je svakom od 27 pritužitelja dosudio po 2 800 eura naknade za nematerijalnu štetu i zajednički 2 550 eura za troškove postupka.

Povodom tužbe Milene Hrvatin protiv Hrvatske utvrđeno je da je bivšoj ravnateljici Doma za psihički bolesne odrasle osobe povrijeđeno pravo na pristup sudu, jer nije mogla u upravnom postupku efikasno osporiti odluku o svom razrješenju. Milena Hrvatin se žalila Strasbourgu da joj je onemogućeno efikasno sudsko preispitivanje odluke Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi o razrješenju, da nije bila saslušana pred sudom i da je odluka suda nedovoljno obrazložena. Dosuđeno joj je 6 000 eura za neimovinsku štetu i 2 130 eura za troškove postupka.

Od kada je Hrvatska ratificirala Konvenciju i priznala nadležnost Strasbourga u studenom 1997. godine, pa do kraja 2022. godine, prema službenim podacima, Sudu je podneseno ukupno 17 916 tužbi protiv Hrvatske. Najveći dio ih je odbačen i prije odlučivanja na Sudu, što pomalo obeshrabruje. Riječ o otprilike 97 posto tako odbačenih tužbi i samo tri posto o kojima je Sud odlučivao. No, kada Sud ipak odluči razmatrati tužbe, onda je postotak utvrđenih kršenja ljudskih prava izuzetno visok.

Od ukupno 506 donesene presude, u 406 presuda, ili u 80 posto slučajeva, utvrđeno je da je Hrvatska svojim građanima prekršila najmanje jedno pravo koje jamči Konvencija. Gotovo polovina utvrđenih slučajeva kršenja ljudskih prava, njih 49,22 posto, odnosno njih oko 200, otpada na kršenje prava na pošteno suđenje (članak 6. Konvencije). Slijede povreda prava na privatno vlasništvo, oko 40 presuda (članak 1. Protokola I uz Konvenciju), te poštivanje privatnog i obiteljskog života, također 40-ak presuda protiv Hrvatske (članak 8. Konvencije).

I prošle godine su predvodili slučajevi u kojima je Hrvatska proglašena krivom za kršenja prava na pravično suđenje. Od 27 presuda u njih 24 utvrđeno je kršenje barem jednog prava, od čega u 14 slučajeva utvrđeno je kršenje prava na pravično suđenje, odnosno pravo na razumnu duljinu sudskog postupka.

Za usporedbu, lanjske brojke pokazuju i da neke druge države, članice Vijeća Europe, također imaju najviše problema s poštenim suđenjem, odnosno duljinom trajanja sudskog postupka, poput Albanije, Slovačke i Poljske. One, kao i Hrvatska, gotovo polovinu presuđenih tužbi gube zbog kršenja članka 6. Konvencije.

Slučaj suca Brkića nije jedinstven

Da recentni slučaj ustavnog suca Branka Brkića nije jedinstven u dosadašnjim postupcima protiv Hrvatske zbog povrede prava na pošteno suđenje – u ovom slučaju prava na nepristrani sud – pokazuje i predmet Mežnarić protiv Hrvatske iz 2005. godine.

U toj je tužbi problematizirana uloga tadašnjeg ustavnog suca Milana Vukovića. On je bio među ustavnim sucima koji su 2000. godine odlučivali o ustavnoj tužbi podnositelja iako je ranije bio odvjetnik koji je u istom predmetu zastupao protivnu stranku. Iako je zastupanje Milana Vukovića kao odvjetnika suprotne strane trajalo samo dva mjeseca i to devet godina prije odluke Ustavnog suda te iako je je zastupanje protivne stranke od Vukovića preuzela njegova kći Sanja Tafra, Sud u Strasbourgu je zaključio da takva dvostruka uloga suca u istom postupku, može potaknuti legitimne dvojbe o nepristranosti suca Milana Vukovića te je utvrdio kršenje članka 6. Konvencije.

Jedno od konvencijskih prava koje je najčešće kršeno u kontekstu prava na pravično suđenje je pravo na suđenje u razumnom roku, posebno u prvih desetak godina od ratifikacije Konvencije dok nadležnost nad time nisu preuzeli i redovni sudovi u Hrvatskoj.

I prvi slučaj protiv Hrvatske dosuđen u Strasbourgu, Rajak protiv Hrvatske iz 2001. godine, bio je upravo zbog dugotrajnosti sudskog postupka.

Rajko Rajak je još 1975. godine tužio Okružnom sudu u Rijeci Brodogradilište „3. Maj“ tražeći isplatu naknade za unapređenje i racionalizaciju radnog procesa, odnosno za patent. Postupak ni nakon 26 godina nije bio dovršen. Sud u Strasbourgu dao mu je za pravo i ustanovio da mu je država povrijedila pravo na pošteno suđenje u razumnom roku te je Hrvatskoj naložio isplatu, za to vrijeme priličnu visoke odštete, od 30 000 kuna za nematerijalnu štetu i 5 800 kuna za sudske troškove.

Tužbe protiv Hrvatske zbog kršenja prava na pravično suđenje građani su u Strasbourgu dobivali i u slučajevima kršenja prava na pristup sudu, u predmetima kada domaća tijela godinama ne izvršavaju pravomoćne sudske odluke poput odluke o alimentaciji, u slučajevima grešaka sudova, utvrđivanja očinstva ili zbog nepostojanja zakonskih odredbi za odštetu za minirane kuće pripadnika srpske nacionalnosti.

Hrvatska je proglašavana krivom i u brojnim postupcima vezanim za kaznene stvari poput toga da nije omogućeno optuženiku da ispituje jedinog svjedoka optužbe ili što okrivljenik nije bio pozvan na sjednicu drugostupanjskog suda, iako je na to po zakonu imao pravo ili što su prikupljani dokazi suprotno zakonu, kao i zbog nepoštovanja presumpcije nevinosti i nemogućnosti da okrivljenik inicira ponavljanja postupka nakon što je u odsutnosti osuđen na kazneno djelo.

Da će i ubuduće Hrvatska morati odgovarati na tužbe zbog prava na pošteno suđenje, može se nazrijeti i iz više slučajeva (1, 2, 3, 4, 5, 6, 7). koje je Sud samo ove godine poslao na očitovanje Vladi, a tiču se upravo mogućeg kršenja članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

The post Zbog ustavnog suca Branka Brkića država kažnjena u Strasbourgu, a on aplicira za novi mandat appeared first on Faktograf.hr.

pročitaj cijeli članak