Prije desetak dana pročitao sam analizu izvjesnog ruskog analitičara koja me je zaintrigirala s obzirom na specifičnost i iznesene, posve originalne opservacije vezane uz ukrajinski rat. Iako su plod autorovih promišljanja, a ne egzaktnih, provjerljivih informacija – svakako imaju svoju logiku pa ću ih ukratko prepričati svojim riječima, kao dobar uvod u glavnu temu. Dakle, autor kaže ni manje ni više nego da je Rusija imala sreće što nije uspjela svojom vojskom ući u Kijev, ondje stvoriti marionetsku vladu i okupirati cijelu zemlju. Također je, kaže dalje, imala sreće što je bivši britanski premijer Boris Johnson spriječio nastavak rusko-ukrajinskih pregovora uz posredovanje Turske. Potom obrazlaže zašto tako misli.

Smatra da, iz sadašnje perspektive gledano, kada je puno toga jasnije o samoj Ukrajini, nije teško zamisliti s čim bi se, tada već pobjedničke, ruske snage i veliki proruski administrativni aparat i ruski biznis koji bi automatski stigao u tu zemlju suočio. Suočio bi se, kaže autor, s golemim ukrajinskim nacionalizmom, šovinizmom, nacizmom stotina tisuća “banderovaca” koje podržavaju milijuni Ukrajinaca. Uslijedio bi val terorističkih akcija i napada na ruske snage sigurnosti, administraciju, poslovne subjekte. To bi trajalo godinama i iziskivalo goleme financijske troškove i materijalne resurse Moskve, pri čemu bi Rusija bila izložena sankcijama široke međunarodne zajednice – puno većeg opsega nego sada kada ih primjenjuju gotovo isključivo zemlje združenog Zapada.

Ruski analitičar zaključuje kako je zbog tih “sretnih okolnosti” stanje za Moskvu u ukrajinskoj problematici sada kudikamo povoljnije: ruska vojska vodi frontalni rat s vidljivim neprijateljem “od krvi i mesa”, a ne duhovima terorizma koji su sposobni infiltrirati se u sve pore ruskog društva s obzirom na to da velik broj Ukrajinaca vlada ruskim jezikom na istoj razini kao i sami Rusi i da su dva naroda mentalitetom identična zbog duge zajedničke povijesti i istog vjerskog i kulturološkog nasljeđa. Terorizam i diverzije bilo bi nemoguće kontrolirati da je vojna operacija ruske vojske završila brzo, bez prevelikog otpora. Ovako, kaže autor – ruska vojska na crti bojišnica slama najekstremniji dio ukrajinskog naroda i provodi “denacifikaciju i demilitarizaciju” Ukrajine na samom terenu. Navedene teze ili opservacije, kako sam i rekao, imaju svoju logiku iako se mogu promatrati isključivo kroz onu “što bi bilo kad bi bilo”.

Prazne prijetnje

Jer na pitanje što bi bilo nikada nećemo dobiti odgovor s obzirom na to da je ruska invazija krenula u potpuno drukčijem smjeru. Smjeru koji sada prijeti neviđenom eskalacijom i gdje je sudbina Ukrajine kao države sve manje važna u odnosu na interese moćnika i globalne geopolitičke procese te tektonske promjene koje su u tijeku.

Prije dva tjedna ruski predsjednik Vladimir Putin održao je svoj dvoipolsatni govor pred zastupnicima parlamenta i odaslao niz važnih poruka Zapadu, prije svega Washingtonu: od reakcije na riječi francuskog predsjednika Emmanuela Macrona kako ne treba isključiti slanje francuskih i NATO-ovih vojnika u Ukrajinu, na što je Putin podsjetio kako su redovito intervencionisti završavali u povijesti kada bi prodrli u ruske zemlje, preko ruskih nuklearni mogućnosti do konstatacije da je Zapad učinio povijesnu stratešku grešku umiješavši se aktivno u ukrajinski sukob na strani Kijeva. Uslijedio je, dva dana poslije, veliki govor američkog predsjednika Joea Bidena o stanju nacije pred zastupnicima Kongresa. Govor je bio vrlo ratoboran i neprijateljski prema Rusiji i Vladimiru Putinu kao “agresoru i diktatoru”, ali je Bidenova oštra kritika, agresivna retorika i glasnoća primarno bila usmjerena na republikance i na Donalda Trumpa osobno.

Pala je najveća ukrajinska vojna utvrda: Evo što to znači za tijek rata, pa i cijeli svijet

Bidenov govor nije imao, za neke očekivan, kohezijski ili homogenizirajući karakter, kao pokušaj prevladavanja sve opasnijeg raskola u američkom društvu. Naprotiv, predstavljao je definitivni otklon od bilo kakvog pokušaja pronalaska zajedničkog jezika Demokratske stranke sa suprotnim političkim taborom. Biden je, zapravo, održao klasični predizborni govor usmjeren na predsjedničke izbore u SAD-u u studenome ove godine i na neki način svoju političku sudbinu postavio iznad one američke.

I konačno – uslijedio je novi veliki Putinov intervju uoči početka ruskih izbora za rusku državnu televiziju Rusija-1, koji je opet izazvao brojne reakcije na zapadu, ali je praćen s velikom pozornošću i u “ostatku svijeta”. Za razliku od potonjeg, u zapadnim je medijima gotovo isključivo promatran kroz prizmu ponovnih Putinovih riječi o moćnoj ruskoj nuklearnoj trijadi, tj. naglasak se stavljao na njegovu navodnu prijetnju uporabom tog oružja. Iako to nije bila ključna sastavnica ukupne Putinove poruke niti se o prijetnji uopće radilo. O upozorenju svakako da, u smislu što se može dogoditi ako se nastave gaziti i prelaziti ruske “crvene crte” koje nisu službeno definirane, ali su geopolitičkim stručnjacima itekako jasne.

Ključne članice

Najvažnije u Putinovu govoru nešto je posve drugo. Ponovno iskazana spremnost za dijalog i pregovore, iako i ovoga puta isključivo pod ruskim uvjetima o prihvaćanju političke i vojne realnosti na terenu – što su Kijev i Zapad dosad redovito smatrali neprihvatljivim. Međutim, pritom je, po mom mišljenju, Putin prvi put odaslao i jednu posve novu poruku dalekosežne važnosti. Evo o čemu je riječ. U svom je govoru naglasio kako bi slanje službenih američkih postrojbi u Ukrajinu Rusija smatrala intervencionizmom i prema tome bi se u vojnom smislu tako i odnosila. Međutim, na pitanje novinara o eventualnom slanju poljskih snaga u Ukrajinu rekao je nešto posve drugo.

Francuski predsjednik Macron za svoje nedavne teze o mogućem slanju francuskih vojnika u Ukrajinu, koje su izazvale veliki negativni odjek u svim ključnim članicama NATO saveza, razumijevanje je pronašao upravo u Poljskoj i pribaltičkim državama iz bivšeg SSSR-a, kao i u Češkoj. Tako ni poljski ministar vanjskih poslova Radoslaw Sikorski ni češki predsjednik Petar Pavel ne odbacuju Macronov scenarij, već podsjećaju kako Rusija nije reagirala na isporuke sve modernijeg oružja Kijevu: krenulo se od kaciga i vreća za spavanje preko ručnih protutenkovskih sustava Jevelina i ručnih protuzračnih sustava Stinger, pa haubica, tenkova, mobilnih raketnih sustava tipa HIMARS, sve do novih obećanja da će Danska i Nizozemska Ukrajini poslati i svoje zrakoplove američke proizvodnje F-16.

Blasfemično i destruktivno nuklearno oružje moglo bi zapravo biti spasonosno za čovječanstvo

Nešto slično rekao je i Macron na nedavnoj konferenciji u Parizu, kada je prvi put najavio kako ne odbacuje mogućnost slanja francuskih vojnika u Ukrajinu i posredno omalovažio njemačkog kancelara Olafa Scholza koji je u pomoć Kijevu nakon početka ruske invazije krenuo upravo s njemačkim kacigama i vrećama za spavanje.

Puno agresivniji od poljskog šefa diplomacije i češkog predsjednika bio je litavski predsjednik Edgars Rinkevičs. On je na svojoj društvenoj mreži X rekao da potpuno podržava Emmanuela Macrona u tome kako se ponašati s Rusijom. “Ne smijemo povući crvene crte za sebe, moramo povući crvene crte za Rusiju, i ne smijemo se bojati povući ih… Rusija mora biti uništena”, napisao je i pritom upotrijebio izraz “Russia delenda est!”. Aluzija je to na čuvenu latinsku uzrečicu “Carthago delenda est” – “Kartaga mora biti uništena”. Putin je rekao kako će to imati tragične posljedice, prije svega za same Ukrajince, jer ako Poljska pošalje svoje snage u Ukrajinu, one odande neće izići. Varšava će tako vratiti prostore koje smatra svojim “istočnim zemljama”, odgovorio je ruski vođa.

Poljsko pitanje

Vidljiva je jasna razlika: u slučaju američkog ulaska u Ukrajinu to bi, prema Putinu, značilo rat Rusije i SAD-a, dok se u slučaju onog poljskog Rusija očito ne bi vojno miješala – jer tada Putin ne bi rekao kako poljska vojska tu zemlju više nikada ne bi napustila. To je potvrdio u nastavku svog odgovora, kada je rekao kako Poljaci “žele vratiti one zemlje koje povijesno smatraju svojima, a koje im je … Josif Visarionovič Staljin oteo i predao Ukrajini”.

Još je jedan zanimljiv element u Putinovu intervjuu onaj koji se odnosi na mogućnost pregovora. Uz poznatu konstataciju da se svaki rat prije ili poslije završi za pregovaračkim stolom, makar se na njemu samo potpisala i kapitulacija, tj. uvjeti za postizanje mira, ruski je vođa sada izjavio kako Rusija više ne može biti kupljena nekakvim zapadnim obećanjima o novim “mrkvama” za Moskvu. Ali i tu postoji caka. Dodao je da je to pod uvjetom da se pritom radi samo o dobivanju vremena za popunu ispražnjenih ukrajinskih i zapadnih vojnih arsenala – pa onda sve ispočetka “u boj, u boj”, što je za Moskvu potpuno neprihvatljivo. Dakle, ako bi bilo ozbiljno – možda bi “mrkva” mogla polučiti neki za Zapad povoljniji učinak.

Međutim, Putin traži sveobuhvatno rješenje koje će uključiti i zahtjeve za osiguranje ruske, ali i zapadne strateške sigurnosti, i to pod čvrstim jamstvima, a ne više “na riječ” – kako je to bilo u doba posljednjeg sovjetskog vođe Mihaila Gorbačova, nakon čega se NATO počeo ubrzano širiti prema ruskim granicama. Potom je Putin konstatirao da je Globalni jug sada već potpuno stao uz Rusiju i da će s njom nastaviti suradnju neovisno o snažnim američkim pritiscima i da je vrijeme višestoljetnog zapadnog kolonijalizma i neokolonijalizma nad tom grupacijom zemalja prošlost te da je za njih to sada potpuno neprihvatljivo.

Državna intervencija

Tu je Putin rekao: “Bal vampira je završio!” Ustvrdio je da je Zapad pogrešno zaigrao na ukrajinsku kartu u namjeri da ne izgubi svoje globalne pozicije nužne za zaštitu njegovih interesa – “što je također važno, ali da je za Rusiju ukrajinski rat, za razliku od Zapada, stvar života i smrti”. Jasno je dao do znanja da povratka na staro više nema. A da će morati računati, svjedoči i najnovije izvješće američke obavještajne zajednice o nacionalnoj sigurnosti objavljeno u veljači.

U njemu se navodi kako će Rusija, usprkos iscrpljujućem ratu i snažnim sankcijama Zapada, ostati snažna država koja će se nastaviti suprotstavljati američkim interesima i koja će svoje interese i dalje moći braniti i na globalnoj razini. Američki Bloomberg u svom tekstu od 14. ožujka pod naslovom “Putin Points to War’s Economic Windfall With Russia Set to Vote” navodi kako u Rusiji “plaće bilježe dvoznamenkasti rast, rubalj se stabilizirao, a siromaštvo i nezaposlenost su rekordno niski”. U posljednja tri tromjesečja plaće za osobe s najnižim prihodima rasle su brže nego za bilo koji drugi segment stanovništva – godišnji porast iznosio je oko 20 posto.

Isti medij navodi kako “uoči predsjedničkih izbora, koji će se održati od 15. do 17. ožujka, u javnosti praktički nema nezadovoljstva ruskim gospodarstvom”. Sofya Donets, ekonomistica investicijske tvrtke Renaissance Capital, naglašava: “Situacija u Rusiji nije nimalo nalik na ekonomsku krizu.” Vlada troši ogromne svote novca na socijalnu potporu obiteljima, povećanje mirovina, subvencije za otplatu hipoteka i naknade rodbini vojnog osoblja. Ona pritom ukazuje na “akutni nedostatak radnika jer novačenje vojske povlači radnike s tržišta. Sam ruski predsjednik prošlog je mjeseca rekao da poslodavcima nedostaje 2,5 milijuna zaposlenika”.

Sumnjivi rekordi

“No to je na svoj način korisno za obične Ruse: kratkoročno im je osiguran posao, a menadžment drži do svojih zaposlenika i ne namjerava nikoga otpustiti. Dok je stopa nezaposlenosti i dalje na povijesno najnižoj razini, očekivanja zapošljavanja i otvaranja radnih mjesta porasla su na rekordne razine, navodi Banka Rusije”, objavljuje Bloomberg. Problem za Putina jest brzi rast cijena, no “iako se taj trend nastavlja, plaće rastu još brže”. Siromaštvo u Rusiji palo je na povijesno najnižu razinu. U istom tekstu američkog medija navodi se da čak ni neviđene međunarodne sankcije nisu uspjele potkopati rusko gospodarstvo koje, naprotiv, raste. To je uglavnom zbog velikih proračunskih injekcija, vojne proizvodnje i rekordnog trgovinskog prometa s Kinom. Da bi potkrijepio svoje riječi, Putin je naveo podatak da je Rusija ušla među pet najvećih gospodarstava svijeta po paritetu kupovne moći, pretekavši Njemačku, piše Bloomberg i konstatira da je siromaštvo u Rusiji palo na povijesno najnižu razinu.

Ali Bloomberg u svom zaključku kaže kako nije sve tako sjajno za Putina i da su dobri pokazatelji posljedica iscrpljivanja Nacionalnog fonda blagostanja koji je napunjen prije rata te da će troškovi rata i pad prihoda od izvoza energenata dugoročno doći na naplatu te će se ruska vlada prije ili poslije suočiti s teškim proračunskim izborima: rastućom inflacijom, smanjenjem potrošnje ili povećanjem poreza.

No ovdje se može dodati kako neizvjesnost predstavlja velik problem i za sve ostale zemlje svijeta, uključujući, čak i prije svega, Europsku uniju, ali i SAD, gdje ne cvjetaju ruže kad je riječ o gospodarskom stanju iako je ono puno bolje nego u EU-u i Velikoj Britaniji. O tome najbolje svjedoče najnovije ankete o predsjedniku Bidenu i Trumpu, gdje više od polovice Amerikanaca smatra da žive lošije nego u vrijeme Trumpova mandata i da je ekonomija u “žalosnom stanju”.

Trump jača

Podsjećam da je upravo hvaljenje dobrim gospodarskim rezultatima i rekordnom zaposlenošću glavni Bidenov predizborni adut. Ali da se izbori održavaju sada, Biden bi izgubio – kako je prošlog tjedna naveo ABC News, jer prema anketama medija, koji su, osim toga, Bidenu izrazito skloni, on zaostaje za Trumpom od 3 pa do čak 5 posto glasova, pri čemu mu ni trendovi ne idu u prilog jer Trump sve više jača, a Biden nikako ne uspijeva zaustaviti negativan smjer svoje popularnosti. Međutim, onaj koji bi stvarno trebao biti zabrinut jest Europska unija. Pritisnuta gospodarskim problemima, relativno visokom inflacijom koja još nije u okvirima koje priželjkuje ESB, velikom energetskom ovisnošću u energetski sve nestabilnijem svijetu, kao i migrantskom krizom kojoj se ne nazire kraj – na vrat joj je sjeo i sve veći američki pritisak da na svoja leđa preuzme glavninu tereta financiranja Ukrajine. Naime, američki Kongres uporan je u blokadi novih sredstava za Kijev, dok je potonjem nastavak financijske i vojne pomoći pitanje života.

Prema podacima Eurostata, u eurozoni se u siječnju industrijska proizvodnja smanjila za čak 6,7 posto u usporedbi sa siječnjem prošle godine. Pritom, zanimljivo, i njemački koncern Mercedes želi prebaciti proizvodnju, ali ne u SAD, kako bi većina možda očekivala, nego u Kinu. U tim i takvim okolnostima, kada su sadašnje elite u Bruxellesu i ključnim europskim prijestolnicama odustale od svoje suverenosti – ništa im drugo ne preostaje nego izvršavati zadane naloge “Velikog brata”.

U protivnom bi svojim biračima teško mogle objasniti u čemu su i zašto tako radikalno pogriješile kada bi sada iznenada počele mijenjati svoj politički smjer. Zato su prisiljene ići linijom manjeg otpora, iako mnogi političari znaju kako ta linija ne vodi ničemu dobrom osim potpunoj militarizaciji Europe, deindustrijalizaciji u ključnom visokotehnološkom industrijskom sektoru, koji utočište sve češće traži preko Atlantika, i permanentnom hodanju po rubu velikog međusobnog sukoba s nuklearnom velesilom Rusijom koja ne želi odustati od svojih ciljeva koje želi osigurati ukrajinskim ratom, a odnose se na njezinu stratešku sigurnost.

Ružičaste naočale

Da je to tako, svjedoče i sve veći problemi s toliko proteklih godina razvikanom zelenom tranzicijom koja sve više posustaje zbog svoje visoke cijene i sve tanjih džepova građana. Tako se ovih dana čuje i da će se odustati od namjere zabrane prodaje benzinskih i dizelskih automobila od 2035. Paralelno s tim jača ratna retorika, o čemu svjedoči i prošlotjedno predstavljanje godišnjeg izvješća NATO saveza.

“Zajedno imamo kapacitet pružiti Ukrajini ono što joj treba, a sada trebamo pokazati političku volju za to. Svi saveznici moraju duboko kopati i brzo isporučiti. Svaki dan kašnjenja ima stvarne posljedice na ratištu u Ukrajini”, rekao je glavni tajnik Sjevernoatlantskog saveza Jens Stoltenberg. Rekao je da je ovo “kritični trenutak” i da bi “bila teška, povijesna greška dopustiti Putinu da pobijedi”. “Ne možemo dopustiti autoritarnim vođama da postignu svoje korištenjem sile. To bi bilo opasno za sve nas”, zaključio je Stoltenberg.

Sve su ovo jasni pokazatelji u kakvom je složenom stanju današnji svijet, a s njim i Zapad – neovisno o njegovoj političkoj i medijskoj retorici koja voli gledati kroz “ružičaste naočale” kada je riječ o zapadnim interesima. Prije svega, Zapad vodi računa o svom ugledu u očima drugih, a ne želi na vrijeme gledati čak i nezaustavljive globalne promjene ako mu one ne idu u prilog. Umjesto prilagođavanja njima i sigurnog, makar i nešto manjeg profitiranja nego tijekom svoje dominacije, radije se oslanja na svoju vojnu i financijsku moć. Međutim, ona definitivno slabi, o čemu svjedoče i svi sadašnji procesi. Netko je od zapadnih stratega napravio opasnu “grešku u koracima” – bit ću slobodan reći – upravo u pogledu Rusije. Kakva god ona bila u percepciji Zapada – ekonomski slaba, demokratski deficitarna, regionalna ili nikakva sila – upravo je Rusija slomila svijet koji smo donedavno poznavali, i to u izravnoj borbi sa Zapadom na ukrajinskim bojišnicama.

Nova energija

Iako ne svojom inicijativom i željom, već pukom nuždom na koju su je prisilili oni koji su učinili stratešku “grešku u koracima”. Oni koji su od Rusije u kratko vrijeme od svog partnera uspjeli stvoriti svog neprijatelja. Svijet se pred našim očima mijenja i više ništa neće biti kao prije. Hoće li se uspjeti postići nekakav okvirni, makar i labavi sporazum, ako već ne o suradnji ključnih centara moći, a ono barem o nesudaranju njihovih interesa na način da to preraste u veliki ili globalni sukob, sada je glavno pitanje.

Sa sadašnjom američkom administracijom to se čini nemoguće jer bi ona morala napraviti “salto mortale” u svojoj vanjskoj politici. Zato ponovno, kao i u vrijeme predizbora 2016., ne isključujem mogućnost novog Trumpova dolaska na vlast – ali sada već pod određenim “pokroviteljstvom” barem dijela američke duboke države, što 2016. nije bio slučaj, već se radilo o anomaliji. Trump je sposoban unijeti novu energiju u zaštiti američkih interesa na način posve oprečan Bidenovu. Ako uspije prevladati postavljene zamke pravosudnog sustava koje mu rade o glavi – bit će to jasan znak predstojećih velikih promjena na američkoj političkoj sceni, ali i u društvu općenito.

Još čudno odzvanja prošlotjedna iznenadna ostavka moćne američke političarke i visoke dužnosnice State Departmenta Victorije Nuland – jedne od najistaknutijih predstavnika i predvodnika američke agresivne proturuske politike već gotovo dva desetljeća. Je li imala predosjećaj predstojećih mogućih velikih promjena ili je pak bila ljuta zbog određenih kadrovskih rješenja svog šefa, državnog tajnika Antonyja Blinkena, ostavljam svakome na razmatranje. Uz podsjetnik da je Victoria Nuland supruga vrlo utjecajnog predstavnika duboke države Roberta Kagana – oca američkog globalnog intervencionizma.

Moskva se preko Irana želi spojiti s Indijom

Indija nastavlja suradnju s Iranom i Rusijom na uspostavi novog strateškog prometnog koridora Sjever – jug kojim bi se povezale najveća indijska luka Mumbai preko iranskog teritorija i zone Kaspijskog mora s ruskim Sankt Peterburgom i dalje prema zapadnoj Europi – što je posebno interesantno u sadašnjoj krizi plovnog puta Crvenim morem i Sueskim kanalom u kojem upravo najviše strada Europa.

The New York Times u svom prošlotjednom tekstu pod naslovom “Od Moskve do Mumbaija: Rusija se okreće prema jugu zbog trgovine” piše: “Nekoć ovisna o Europi u pogledu trgovine, Rusija je kovala nove rute koje će joj omogućiti zaobilazak zapadnih sankcija. Planirana željeznička pruga kroz Iran mogla bi biti ključna za te ambicije.” Dalje se opisuje važnost tog projekta kojem se Zapad iz razumljivih razloga dugo opirao jer se protivi svemu što nije pod njegovim nadzorom. A taj bi koridor bio potpuno izvan jurisdikcije američkih sankcija.

Kako pak piše Al Jazeera, dužina koridora INSTC, koji se proteže od Sankt Peterburga, Kaspijskog mora preko Irana i voda Perzijskog zaljeva pa sve do Indijskog oceana na jugu Irana, iznosi 7200 kilometara. Koridor skraćuje trajanje putovanja na 20 do 30 dana, u usporedbi s dužom rutom koja se tradicionalno koristi i prolazi kroz egipatski Sueski kanal. Također smanjuje i troškove prijevoza za 2500 dolara na svakih 15 tona tereta, prema iranskim službenim izvorima.

Putin ima pakleni plan za Zapad i sastao se sa zloglasnim čovjekom koji zagovara nuklearno oružje

Iran se aktivno uključio u osvajanje stranih brodova

Iako u Europi sve više izvan medijskog fokusa zbog prijeteće eskalacije ukrajinskog rata, na Bliskom istoku stanje se također sve više radikalizira. Izrael nastavlja sa svojim vojnim operacijama u pojasu Gaze usprkos ranijim najavama o mogućem prekidu vatre prije početka muslimanskog mjeseca ramazana. Prema najnovijim izvješćima, dosad je u Gazi poginula čak 31 tisuća civila, a više od 70.000 ih je ranjeno. Prošlog tjedna čelnik bliskoistočne agencije UN-a Philippe Lazzarini na X-u je objavio još jednu poražavajuću činjenicu: “U više od četiri mjeseca rata u Gazi broj ubijene djece premašio je broj ubijene djece u četiri godine u svim ratovima u svijetu gledano zajedno. To je rat protiv djece. Protiv njihova djetinjstva i budućnosti.”

Istodobno se nastavljaju napadi jemenskih hutista na trgovačke brodove u akvatoriju Arapskog i Crvenog mora – prije svega u zoni strateški važnog tjesnaca Bab el-Mandeb – usprkos američko-britanskoj pomorskoj operaciji za zaštitu slobode plovidbe kojoj su se pod europskim zapovjedništvom priključili i pojedini brodovi članica EU-a – poput Italije, Grčke i Njemačke.

Prije desetak dana Iran je prvi put izveo operaciju zauzimanja američkog trgovačkog broda s naftom, temeljeći to na presudi iranskog suda koji omogućuje kompenzacije zbog pretrpljenih šteta od američkih sankcija. Velika drskost Teherana samo ukazuje na tektonske promjene ne samo u tom dijelu svijeta. Istodobno se u strateški važnoj zoni Omanskog zaljeva, koji predstavlja vrata u Perzijski zaljev, nastavljaju zajedničke jednotjedne pomorske vježbe iranske, kineske i ruske mornarice s uporabom streljiva. U Iraku se pak sve više zaoštrava situacija između te zemlje i autonomne regije Irački Kurdistan na njezinu sjeveru. Tamošnji su Kurdi najveći američki i izraelski saveznici.

Objava Zašto Rusija u dvije godine nije uspjela osvojiti Ukrajinu? Putin ima dosta bizarno objašnjenje pojavila se prvi puta na Dnevno.hr.

pročitaj cijeli članak