U teoriji, EU je bastion liberalizma slobodnog tržišta; ali istina je da je EU život započela kao kartel proizvođača ugljena i čelika koji su otvoreno i pod zaštitom zakona kontrolirali cijene i proizvodnju, uz podršku multinacionalne birokracije. Kako je Bruxelles ispregovarao pristanak velikih, bogatih i otuda politički moćnih farmera da se pridruže europskoj zoni slobodne trgovine? Tako što im je ponudio dio monopolskih profita kartela teške industrije. EU je 2021. za poljoprivrednike izdvojila 378 milijardi eura, odnosno 38 posto budžeta, od čega gotovo 80 posto završava u džepovima 20 posto najbogatijih farmera. Neravnomjerna distribucija je pravdana „produktivnošću“. Poslovanje velikih zemljoposednika mnogo je profitabilnije, bilo po aru ili po angažiranom radniku. Zato je većina farmera na jugu Europe – uključujući i velike dijelove Francuske, gde su imanja znatno manja nego, na primjer, u Nemačkoj ili Nizozemskoj– jedva sastavljala kraj s krajem. Za to su vrijeme njihove kolege na sjeveru ubirali velike profite i subvencije.

Zajednička poljoprivredna politika više nije u stanju održati izvorni dogovor postignut 50-ih godina između industrijskog i poljoprivrednog kartela. Zato je i “Green deal” samo još jedno europsko Potemkinovo selo – još jedna žrtva sklonosti EU da se rasipa velikim brojkama koje nestaju bez traga čim ih pažljivije pogledamo. Yanis Varoufakis za Peščanik.

Varoufakis o sukobu farmera i EU kartela – Monitor.hr.