RIJEKA – Različite znanstvenofantastične i postapokaliptične projekcije, distopijska prezentnost nesklada, podrivačke i rušilačke naravi, jednostavno uvijek rezoniraju s publikom, od prošlog vremena pa do danas. Od prvih utopijskih nastojanja da se prikaže ono suprotno našemu, ono savršenije, bolje, izazivalo je velik interes recipijenata, prvo u mediju književnosti, a danas, jasno je, više posredstvom medija filma. A tek kasnije, pojavom onih negativnih posljedica ljudskog činjenja, primjerice distopijskim i postapokaliptičnim narativom, interes je za takvim temama bivao sve veći, stoga sve teme koje daju uvid u određene zamišljaje onog potencijalnog budućnosnog, neovisno o njegovu predznaku i mediju u kojem se javlja, izrazito su popularne.

Intrigantne teme

To, dakako, dokazuje i vječiti interes za svim filmovima koji se bave nekom projekcijom potencijalnog. No uvijek bolje prođe, jasno je, ona priča koja iskače iz tračnica po originalnosti, posebice ona koja servira pred gledatelja kakav crni scenarij svijeta i(li) društva u raspadu. Upravo je to razlog zbog kojeg je film »Mjesto tišine« Johna Krasinskog, nudeći jedinstvenu perspektivu apokaliptičnog scenarija, donio određenu dozu svježine, onu koja je omogućila da gledamo i njegov nastavak, kao i treći dio, jer da nije zarade, ne bi bilo ni njegovih nastavaka. A brojke kažu da su i prvi i drugi film koji tematiziraju nužnost tišine u apokaliptičnom scenariju komercijalni uspjeh. Štoviše, pojavio se i osjetilni pandan ovome filmu iste 2018. godine, a to je »Kućica za ptice«/»Birdbox«, u kojemu se sve bazira na nužnosti sluha i odsutnosti vida, koji je također bio solidan uradak.

Simptomatičan je početak novog filma »Mjesto tišine: Dan prvi« koji nas vraća na tvorničke postavke, odnosno sam početak i trenutak kad je počela tišina. Baš zato, uvodna špica lokalizira radnju u velegrad koji nikad ne spava, što dodatno opozicijski naznačuje informativnim retkom o buci koju grad proizvodi – 90 decibela, što je jednako konstantnome ljudskom vrisku. Međutim, vrisak je čak i u najglasnijim trenucima njujorške boli luksuz, ili samo sigurna karta za smrt koja dolazi u obliku slijepih čudovišta, izvanzemaljaca koji reagiraju auditivno.

Početak svega (i kaosa)

Dok je gledatelj u prvome filmu redatelja Johna Krasinskog »Mjesto tišine« iz 2018. godine zbunjeno pratio peteročlanu obitelj Abbot koja se sporazumijeva u tišini, ne znajući što se događa i koji je razlog tome, u trećemu dijelu franšize gledatelj, ionako već upoznat s premisom, biva retrogradno vraćen na sam početak u trenutak kaosa u kojemu je sve započelo. U središtu je sada lik od tumora terminalno oboljele žene Samire (Nyong’o) koja živi u hospiciju s mačkom, a povratak s lutkarske predstave na Manhattanu, na koju je hospicij grupno otišao, biva naprasno prekinut meteoritima koji padaju na grad, te izvanzemaljcima koji napadaju ondje gdje ima buke i zvuka. No kako spriječiti kaos u gradu koji nikad ne spava i koji je sam po sebi bučan? Jedini način da oni preživjeli opstanu jest da budu u tišini i da ne proizvode nikakve zvukove koji bi mogli privući neobična bića koja reagiraju na gradsku zvučnu kulisu.

S kolektiva i s njihovim snalaženjem s novonastalom situacijom na pojedinca i na individualno, novi film »Mjesto tišine«, redatelja Michaela Sarnoskog (»Pig«), koji je napisao scenarij s Krasinskim, uz pripomoć Bryana Woodsa i Scotta Becka, fokusom na mladu bolesnu ženu pikira na ono primordijalno (osjetilno) koje je dio naših života i koje se uzima zdravo za gotovo, ne bi li ukazalo (i) na širu problematiku i tematiku.

Postapokaliptični velegrad

S obzirom na samu priču o postapokaliptičnom scenariju koji vlada u opustošenom dijelu velegrada koji su zaposjela neobična i vrlo brza bića izoštrena slušnog aparata, film možemo jasno odrediti kao postapokaliptični, s obzirom na dinamiku i zastrašivanja možemo govoriti o obrascima horora, a u posve manjoj mjeri i o poigravanja obrascima filma o čudovištima (tzv. monster movie genre).

Nakon same prološke tematske odrednice/doskočice, gledatelj dobiva uvid u život bolesne žene u hospiciju, potom pratimo njezin odlazak u grad, da bi kratko nakon pokušaja odlaska doma uz negodovanje jer nije uspjela kupiti obećanu joj pizzu u pizzeriji Patsy’s zapela u njujorškom kaosu sivila, prašine koja je nastala zbog meteorita i zbog izvanzemaljske invazije. Iako Nyong’o već na samome početku glumački pedantno uz ponešto dijaloga oslikava stanje terminalne bolesnice u zadnjim danima života, teško da se nešto može mjeriti s izrazom njezina lica nakon eksplozije, koje se probija kroz zgusnute čestice prašine, i s njezinim očima koje se cakle tijekom cijeloga filma, uz posve reduciran dijalog, kojeg gotovo da i nema, a ako ima u pokojem trenutku, razbija monotoniju gestikulacije, pogleda i pokreta i vrlo je tih. Ipak, uz sve to, kenijsko-meksička glumica vrlo je ekspresivna u iznošenju beznađa, apatije, straha, sjete i tuge, trenucima boli koju će dolaskom na njujorški poluotok ocijeniti trojkom na ljestvici, a koja će se kasnije, iako sama ne daje naznake o tome, ipak povećavati, što se vidi po fizičkoj spretnosti pri samome kraju filma. Također, vrlo je dobro ostvarena i uloga Erica (Joseph Quinn), koja je emocionalne srži.

Emocionalni obol

Uz unutarnju fokalizaciju, dobre glumačke izvedbe, sugestivne planove i kutove kamere, emocionalnome obolu uratka također pridonosi i glazbena podloga klasične naravi koja (d)opisuje značenje određenih scena, kako onih napetih bijega od neobičnih bića, tako i još više onih usmjerenih na životnu situaciju protagonistice. S obzirom na narativ i imperativ tišine, jasno je da postoje i oni trenuci u kojima je jedini zvuk koji dopire onaj unutarprizorni, što će značiti da se radi o posve utišanim trenucima, koji rastvaraju mogućnost glumačkoga djelovanja.

Linearno-kronološka radnja filma situira preživljavanje mlade žene, što će značiti i unutrašnju fokalizaciju, na ulice velegrada, a posve neočekivano priključuje joj se mladić koji ostaje s njome do kraja, dok je njezin simpatični mačak Frodo, terapijska crno-bijela mačka pratiteljska konstanta. Čak i mačak, koji zaigranošću jedne mačke priprijeti zvukovnim (raz)otkrivanjem čudovištima koja vrebaju na svakom koraku i reagiraju na svaki zvuk, do samoga kraja ostaje »discipliniran«, kao svojevrsna podrška, trenutak topline i živog svijeta, onog zemaljskog usred prijetnje onog izvanzemaljskog. Baš zato izaziva simpatije, dok protagonistica empatiju zbog svojega stanja, hrabrosti i snage da izdrži psihofizičku kalvariju, kao i zbog tračka nade koji se nazire u njoj samoj, to jest želje da nastavi, iako je ono što dolazi neizbježno.

Dojam straha i kaosa

Kamera i panoramski i nizinski daje uvid u scenografiju razrušenog New Yorka i njegovih gotovo opustošenih ulica na kojima se rijetko nazire prisutnost ljudskoga, a kad se ukaže, vrlo brzo kakav krivi pokret ili prevelika buka rezultiraju njegovim munjevitim krajem. Nerijetko kamera prati u stopu protagonisticu, kasnije i njezina suparnika u planovima blizu i u krupnim planovima, dodatno podcrtavajući dojam osobnog i pojačavajući ozračje apokaliptičnoga (straha). Taj dojam straha postiže se, uz kameru, i vizualnim efektima raznih skokova, napada i uništenja koje potpisuju neobična stvorenja, kao i trenucima u kojima ljudi bježe pred izvanzemaljskom destrukcijom, a svaki krivi potez koji proizvodi zvuk može ih odati. Upravo se u toj činjenici auditivnog, što je podloga i(li) jedno od osnovnih sredstava gradbe horor-filmova, i postiže onaj maksimum, a ovdje je s obzirom na zvukovnu premisu definitivno to još uvjerljivije, odnosno jednako upečatljivo, kao i brzina kojom stvorenja djeluju. Ističe se tako i nekoliko trenutaka koji svojom horor osovinom stresu u kino fotelji, a u smislu tenzičnosti je (i vizualno) naglašen licem o lice trenutak čovjeka i zvijeri (za razliku od prethodnika) koji definitivno zaziva bremenite naslove kao što su »Alien« ili »Predator« (a sam film zaziva i ostale filmove koji tematiziraju sukob zemaljske i izvanzemaljske civilizacije; primjerice »Dolazak«, »Rat svjetova«, »Invazija svijeta: Bitka Los Angeles«).

Sudbonosni cut (Patsy’s) pizze

Idejno i emocionalno je transcendentan trenutak povratka protagonistice u Patsy’s pizzeriju iz djetinjstva, njezin trenutak samoće i oživljavanje prošlih sretnih trenutaka, kao i njezina odluka da posljednje udahe proživi baš onako kako želi i da se pritom osjeća dobro uz poznate stihove Nine Simone (»it’s a new day, and I’m feeling good…«), makar to značilo i sam kraj, koji je ionako neizbježan.

Film »Mjesto tišine: Dan prvi« portretiranje je preživljavanja ljudskog u napadu izvanzemaljskog, pečatiranje osobne tragike života i umješnosti da se i u najtežim trenucima nosimo s onim nam danim, neovisno o ishodu, kao i testiranje ljudske snage i izdržljivosti. I ne samo to, već je to i testament ljudskih odnosa, pomoći, povjerenja, a nadasve žrtve koju smo spremni učiniti (za koga). Pjev je to nade u beznađu, glasan cvrkut ptičice koja želi vidjeti svijet, a može se čitati i kao subverzivna prosvjedna nota snažnoga pojedinca protiv sustava.

Objava Uz film »Mjesto tišine: Dan prvi«: pjev nade u beznađu i glasan cvrkut ptičice pojavila se prvi puta na Novi list.