Ako je Zdenko Bašić i mislio da će sve proći onako ispod radara, da će tek malo nešto svijeta saznati da je otvorio vrata Muzeja zaboravljenih priča i prije 12. rujna za kada je planirano službeno otvorenje, bome se lijepo prevario. I nema mu zašto zbog toga biti žao. Ljudi kao da su osjetili nekako da Zagreb u Ilici 26 odnedavno ima novi muzej, tim više ako im je srcu bliska tematika, ona mitološka, staroslavenska.

Evo je i Tanja Schleis navratila. Uz nju nećak njen i nećakinja te sin joj i kći. Što ih je dovelo u ovaj najnoviji muzej u Hrvata!?

– Mi i inače volimo hrvatske i staroslavenske priče, čitamo dosta i Ivanu Brlić-Mažuranić tako da smo s tim upoznati. Bili smo već i u Ogulinu, a imamo i knjigu koja govori o istarskim legendama pa smo ove godine krenuli obilaziti sva mjesta koja su u knjizi obrađena. Tako smo došli i ovdje, jer isti je autor i knjige i postava – lijepo nam objašnjava Tanja.

Taj autor je, dakako, Zdenko Bašić, svestrani umjetnik, slikar, scenograf, ilustrator, redatelj, pisac i tko zna što sve još ne, čovjek čiji je izričaj toliko specifičan i njegov da ga prepozna čovjek izdaleka. A je li autor obavio dobar posao u muzeju.

– Odlično je sve. Ima toliko toga, toliko materijala da se može doći ponovno i otkriti nešto što prije niste vidjeli – rezolutno će Tanja.

Tematske sobe

Muzej, otkrivamo u startu, ima za sada šest tematskih soba. Tanji je najdraža ona vilinska. Njenom nećaku Donaldu Profuseku najviše se svidjela prozirna kugla koju su, kaže, vještice koristile da vide kako budućnost tako i prošlost.

– I radi li lampa? – pitamo.

– Ne, samo se vrtjet’ može – smije se Donald.

– Valjda treba biti vještica, ili vještac da bi radila!? – velimo.

– Valjda – pomirljivo će Donald.

Samo, kako se on to vještica ne plaši!?

– A uplašiš se nekad, nekad ne, ali bilo je dobro – na to će hrabri Donald.

Zanimljiv je nama taj interes za staroslavensku mitologiju od ove dobre družine iz Đakova. Uostalom i sam Zdenko Bašić često ističe kako u školama učimo i o grčkoj i o rimskoj mitologiji dok se pravimo da ova naša i ne postoji. Zašto se mi toga sramimo?

– To je i meni malo čudno. Idemo uvijek tražiti nešto vani, uvijek je vani sve bolje, a zapravo trebamo krenuti od svoje nacije i svoje zemlje u kojoj imamo jako puno toga za istražiti. Jednako je i s turizmom, svi idemo na Jadran, a unutrašnjost nudi jako puno toga.

Vjerujem da se iz naše mitologije, iz priča naših baka sa sela može jako puno toga naučiti i da trebamo krenuti prvo od svoga i voljeti svoje, a onda ići van – ističe Tanja.

Evo i Zdenka. Drago mu je čuti da posjetitelje neke priče u muzeju vrate u mladost, sve do onih nekih bakinih priča.

– To i jest ideja. Mi koji smo dio generacija odraslih prije interneta čuli smo te priče, imali to iskustvo da čujemo kako to zvuči kad se stari navečer sjednu ispod drveta i pričaju te priče. Znamo koji je osjećaj kad ti na kraju kažu: »Ajde da vidimo tko je hrabar da ode u vrt ubrati jedan paradajz« – smije se Zdenko.

Umjetnička interpretacija

Ode priča u startu u pomalo neočekivanom pravcu, taman da prije svega pitamo Zdenka kako to kani uz tematiku staroslavensku vezati one koji su odrasli uz internet, mladost neku?

– Zato je tu ta moja umjetnička interpretacija. Zato kombiniram nove medije, lutke, makete… Sve ima neki filmični karakter da i oni mogu prepoznati nešto sebi blisko. U konačnici svi su gledali Harryja Pottera, a to je i najbolja ilustracija za objasniti im Petricu Kerempuha koji je naš grabancijaš, naš čarobnjak koji komunicira sa zmajevima i zmijama – jednostavno će Zdenko.

E, sada valja pitati zašto mi našeg Petricu Kerempuha guramo od sebe, a Britanci učiniše planetarno poznatim svog Pottera!? Da se mi toga ne bojimo!?

– Mislim da se i bojimo, a dogodila se i ta neka desna struja zbog koje svake godine u vrijeme Perunfesta, koji šest godina već održavamo, moramo objašnjavati da to što govorimo o mitovima i legendama ne znači da prizivamo vještice i demone.

Očito u našoj svijesti još uvijek postoji vjerovanje da sve to ima neki realan odnos. Uostalom, kad su naše bake i djedovi o tom pričali to nije bila priča »bilo jednom«, nego su to bila realna iskustva. Ljudi su se stvarno toga bojali i to viđali.

Sve te priče govore o tome da čovjek nije u centru svemira već je samo dio većeg sustava. Na koncu, sve te vještice i čarobnjaci govore o ljudskoj prolaznosti, a mi se toga ipak bojimo – mudro će Zdenko.

– Ali, ne moramo se bojati ničeg, zar ne – pitamo da otklonimo svaku sumnju.

– Mislim da ne. Jer što se dublje uđe u sve ove priče one više govore o nesavladivom ljudskom duhu koji preživljava – zaključuje Zdenko.

E da, tako to biva već na ulazu u Muzej zaboravljenih priča – Kuću čudesa iz hrvatske narodne predaje. Sve je tu pretvoreno u neko malo čudo, pa je tako i onaj infopult na kojem se ulaznice kupuju zapravo za novu funkciju prilagođen stari radni stol Zdenkovog djeda, inače stolara. »Svemu smo dali novi duh«, kaže Zdenko.

Za sve je krivo jaje

Što se samog postava tiče, radilo se u finišu na njemu intenzivno jedno tri mjeseca. Ima muzej, k’o što rekosmo, šest tematskih cjelina. Odluka pada da nas Zdenko provede kroz svih šest, onako kako ih je sve već obišla gošća iz Japana imena Remy.

Na pitanje kako joj se sviđa Muzej, odgovara ona da je jako interesantan, a svaki predmet prekrasan. Pa je, kako kaže, uživala u obilasku i bome će preporučit Muzej svakome.

– U prvoj sobi su starohrvatski mitovi. Obično svi znamo za Zeusa i Heru, a za Peruna i Velesa rijetko tko zna. Ovdje pričamo kako je sve počelo – veli Zdenko.

U narodu se bilježi sve od prvog praska kad je Rod, Prabog, prsnuo, kao veliko crno jaje iz kojeg je nastao cijeli svemir.

– Kažu da su iz njegove ljuske nastala sva nebeska tijela, a iz njegove unutrašnjosti nastali su prostor i vrijeme. I on se širi i raste sve do danas – pojašnjava Zdenko.

– Reklo bi se, za sve je krivo jaje – zaključujemo.

– Da, da i tu je odgovor na ono drevno pitanje: što je bilo prvo kokoš ili jaje – kaže Zdenko.

– Ipak jaje – velimo.

– Točno tako. To je u srži naše starohrvatske mitologije – smješka se Zdenko.

Hrvati su, reklo bi se, odavno odgovorili na jednu od većih svjetskih dilema. Štoviše, Rod je nama u korijenu mnogih važnih riječi uključujući i rođenje i rode.

– Rode koje lete kada se dijete rodi, a i nadvile koje su nastale u tom prapočetku nose ime vila rođenice. To su one tri vile koje se pojavljuju kad se dijete rodi, one koje raspliću sudbinu koje je također nastala u tom prapočetku, u tom prsnuću jajeta – priča Zdenko.

Gleda čovjek okolo sebe, gleda kako je narodski i laički rečeno Perun gore, a Veles dolje, pa se pita kakav je odnos između dobrih i loših likova u toj našoj mitologiji. Naučila nas, naime, rimska i grčka mitologija da sve dijelimo na dobro i loše.

– U slavenskoj mitologiji ništa nije crno-bijelo. U jednom trenutku može biti crno, a u sljedećem se transformira u dobro. Jer sva mitologija opisuje prirodu, a priroda nije samo dobra ni samo loša. Ona ima svoje cikluse.

Ljeto slijedi zima, a zimu ljeto. Priroda se uvijek iznova rađa. Taj starohrvatski mit uvijek govori o tom ciklusu ponovnog rađanja. I to negativno što se dogodi zapravo je nužno da bi se dogodilo ono lijepo što slijedi – objašnjava Zdenko.

Striborov tron

Ilustrira spomenom stare narodne uzrečice s velebitskog područja koja kaže: »Moranu pokopasmo, Vesnu dočekasmo.«

– Jer je Morana božica smrti koja u jednom trenutku proguta sunce i tim ubije sama sebe, ali se iz toga rodi mlada Vesna koja donosi proljeće – kaže Zdenko.

Najvećim se izloškom u ovoj sobi ipak čini velika »fotelja«.

– To je Striborov tron, tim više što obilježavamo 150 godina od rođenja Ivana Brlić-Mažuranić. I ona je bila impresionirana našom bogatom baštinom. U njenim memoarima stoji i to da se prva susrela s time koliko je nemoguće pronaći podatke o našoj mitologiji, pa je kontaktirala svoje prijatelje etnologe u Poljskoj i Češkoj, da bi došla do izvornih informacija. Jer već tad se rijetko tko sjećao tih priča – veli Zdenko.

No, ako nešto iz ove sobe treba izdvojiti onda će Zdenko apostrofirati Mokoš.

– To je žensko božanstvo, majka Mokoš, majka Zemlja koja stoluje na suncu i sa sunca obnavlja život na zemlji. Sa suncem se ona kreće oko Drveta Svijeta i tim kretanjem ona donosi izmjenu godišnjih doba.

Pa kad je šest mjeseci na vrhu Drveta Svijeta kao Perunova žena, onda je ljeto, a kad se spušta u podzemlje kod Velasa onda je zima. Ona je ta gospodarica svih ženskih zanata, između ostalog ona je praiskonska tkalja, jer je satkala tijelo vremena i niti sudbine, a i sami prostor svemira u konačnici.

Kod nas je to nekakav arhetipski prikaz naše seoske žene koja nosi ključeve u ruci i koja je gospodarica posjeda, gospodarica kuće – zaneseno će Zdenko.

I zato u ovoj sobi, ispod božice Mokoš, postoje mala tajna vrata koja skrivaju mali tkalački stan i puno ključeva. A Mokoš je dokaz i da je cijelo ovo naše područje bilo izrazito matrijahalno društvo. Jest, muškarac ima taj neki statusni simbol, ali ključeve kuće i posjeda držala je žena.

– I onaj izraz »baba« nije pogrdan. On je bio simbol za žensku snagu, titula koju je žena dobila kad je postala mudra gospodarica, vješta čuvarica obitelji – ističe Zdenko.

Vilinske priče

Soba druga donosi vilinske priče. Premda vila, kako kaže, u nas bi posvuda, ponajviše se suretao s pričama s područja Samobora. Uostalom, ima onaj zapis Milana Langa koji kaže da je početkom 20. stoljeća zadnja obitelj vila odselila iz samoborskog kraja.

– Znalo se točno u kojoj su špilji živjele, znalo se što je pronađeno iza njih kad su otišle. Stari Samoborci kažu da su zajedno s vilama otišli i svi blagoslovi, a ljudi su postali divlji – veli Zdenko.

– Zašto su otišle – pitamo.

– Zato što su ljudi bili pakosni – kaže Zdenko.

Ta pakost je kriva da seljani lokalnog sela skrenu tok potoka taman da više ne bude vodene zavjese koja skriva ulaz u jame s vilama. Zato su otišle.

– Ima li šanse da nam se vrate – molećivi gledamo u Zdenka.

– Ja bih rek’o da ima – kaže.

– Znači, do ljudi je – velimo.

– Što se dublje ulazi u sve te priče one više govore o toj srži naše potrebe za nekakvim idealom, boljim životom, boljim suživotom s prirodom na zemlji. A ako izgubimo vjeru u to onda ne vidim razloga ni da živimo – s pravom će Zdenko.

Na svim tim mjestima gdje se zna da je nekad raslo vilinsko drveće, na tim svetim savskim otocima na kojima su vile živjele, danas su parkirališta, odlagališta otpada, ili su nikli šoping-centri. Otud u sobi i stablo koje je okićeno otpadom, ali ispod njega je ono što je skriveno, onaj prolaz u podzemlje u kojem vile sakupljaju blago i spremaju ga za vječnost.

Soba treća je ona od mračnih stvorenja, svih onih likova kojima su nas k’o klince plašili, makar oprana roba okačena na štrik zapravo kod novinara budi na prvu neku dobru emociju, no i to skriva tajnu.

– Tu imamo glođane, kvatre, mrake ili tintiliniće ili maciće. A svima je zajedničko da u sumrak dolaze i onda vole krast mlijeko ili ljudsku snagu, pa se mogu zavući u veš koji se vani suši te se tako uvući u kuću i donijeti noćne more – priča Zdenko.

Na području Samobora je, veli, bilo jako puno priča o vragovima.

– Kažu da je svaki bogati Samoborac imao skrivenoga vraga u podrumu i onda ga je hranio, a ovaj bi mu zauzvrat davao novac. Ali, vragovi su imali i male vražičke koji su živjeli u posebnim krdima. Bili su oni divlji, pa su grizli stoci noge.

Stare bake na području Samobora govorile se da je najgori od tih malih vragova bio Jankić koji je tjerao djecu da budu zločesta. Pa bi bake rekle da dijete ima Jankića u guzici koji ga tjera na zločestoću, taman da dijete dobije po stražnjici kad je potreba da se Jankić istjera van – smije se Zdenko.

Skidanje uroka

Bježimo mi od vragova u sobu koja priča o vješticama i coprnicama. Pričala je o njima i Marija Jurić Zagorka, a bome se pamti i posvemašnju povijesnu histeriju na području Zagreba, onih davnih godina 17. stoljeća kada se na desetke žena spalilo pod optužbama da su vještice.

– Svi ti narodni ljekari, vidarice, travari bili su u jednom trenutku skoro istrebljeni, a kompletna farmaceutika preselila se među crkvene redove. Crkvenjaci su počeli sakupljati i skrivati znanje o travama, a reakcija na to je bila da seoske travarice u propovjedima postaju zle coprnice koje koriste u receptima srce lastavice i bikov rep.

Bile su to zapravo šifre jer su shvatile da svoja znanje moraju i same sakriti samo šifriranjem recepata. Pa kad se kaže pasji zub to nije zub iščupan iz psa, već biljka koja raste pod zemljom i ima korijen u obliku pasjeg zuba – objašnjava Zdenko.

A gdje je uroka ima i recepata za skidanje uroka. I ima običaja da se o bolestima priča kao da su stvorenja, a ne pojave. Pa su tako nekad ljudi čir zvali madron, i kad bi nekome pukao čir rekli bi: »Zaklal’ ga je madron!«

U sljedećoj sobi prezentirana je Hrvatska mistična karta.

– Mali je to segment, a opet ilustrira koliko je Hrvatska bogata mističnim bićima, premda je toliko toga još sakriveno. Plan je proširiti kartu s novim stvorenjima. Jer, nema gdje ih nema. Ima samo mjesta koja još nismo istražili ili ih otkrili.

Ova karta je i podsjetnik klincima da vrijedi pitati bake i djedove štogod, malo lutati po napuštenim selima, jer imamo ih na tisuće, a skrivaju čudesne tajne – kaže Zdenko.

Ma, premda je mitskih bića mali milijun, mora bit da je Zdenku ipak neki najmiliji. Kaže da mu je teško izdvojiti ikog, a onda se dosjeti!

– Svaržići! Oni su mi nekako najdraži, jer sam ih izvukao iz zaborava. Od 20-ih godina 20. stoljeća skoro nitko ih nije spominjao, govorili su nam da to ne postoji, a mi smo ih izvukli iz HAZU-u iz starih diplomskih radova koji su bilježili kazivanja s Učke iz tog vremena.

To je biće koje izgleda kao vražićak, kažu da bleji kao ovca, a skače kao žaba. Takav je ljutio i tjerao ovce pastirima s Učke – priča Zdenko.

Slavenski Tim Burton

Za kraj, makar može to komotno biti i početak, eto nas među vodenim ljudima. U toj sobi se i objašnjava zašto maloj djeci dajemo plišane medvjediće da s njima spavaju.

– Podzemni vladar Veles najčešće se u nas pojavljivao u obliku medvjeda. Nekad kao zmaj, nekad kao vodena zmija, ali najčešće kao medvjed, pogotovo u Gorskom kotaru ili Velebitskom području. On je čuvar snova, odmaranja, podzemlja, vodič za mrtve i sve blago pripada njemu, blago kao zlato, blago kao stoka i blago kao znanje – uči Zdenko.

Veles, vladar vode i mrtvih, onaj bez kojeg nema ni života ni umiranja. I medo u krevetiću koji nas čuva, donosi mirne snove.

– To je bio onaj medvjed kojeg smo imali na kuni i nažalost ga izgubili. Bio je on puno više od mrkog medvjeda koji živi na području Hrvatske, vladar ovog područja – mudro će Zdenko, taman da nam euro bude još i manje drag.

– Nakon svega meni je jasno kako nam hitno treba ministarstvo mitoloških priča – iskreno kažemo Zdanku.

– Pa nije slučajno da Island ima ministarstvo elementarnih bića. Nije to za maštanje i zabavu, to je ministarstvo koje se bavi očuvanjem i razumijevanjem tradicije i predaja – slaže se Zdenko.

– E, to je sad ta razlika između nas i Islanda. Ali, ako premijer čita novine… Ionako imamo ministarstava k’o u priči. Još jedno neće škodit’ – velimo, taman da se Zdenko slatko nasmije.

Ma, u svakoj šali i lijep komadić istine, istine što je u zavodljivom obliku nudi Muzej zaboravljenih priča. Koncipirao ga je Zdenko Bašić kojem onomad jedan profesor na Akademiji reče da je slavenski Tim Burton.

– Dalo bi se zamisliti Burtona kako šeće Muzejem. Imali biste vas dvojica o čemu razgovarati – velimo.

– Sve je moguće. Ali moja je najveća želja potaknuti klince da vide u čemu još leži mašta osim u digitaliji – na to će Zdenko.

Priče su odabrale mene

Jeste li vi prvo počeli izgledati kao mitsko neko biće, ili ste se prvo u njih zaljubili pa onda prilagodili outfit – velimo Zdenku, što u šali što u zbilji.

Jer kad ga čovjek vidi ne može pobjeći od istine da na trenutke izgleda baš kao da je i sam dio tog magičnog svijeta o kojem priča. A on se na ovo grohotom nasmijao, prije nego nam reče: »Uvijek kažem da nisam ja odabrao da se ovim pričama bavim, već su mene priče odabrale.«

– Moja bake su krive u svakom slučaju. Pričale su mi ove priče u djetinjstvu, a mi smo u obitelji imali seosku coprnicu i zato su te priče i ostale tako žive – iskreno će Zdenko.

Tri bake, Ana, Ivka i prabaka Marica. Jedna baka iz Zagrebačkog Stenjevca, a druga iz Orešja sela prije Samobora. Pa je Zdenko upijao priče. Pa ih je na početku ilustrirao. Onda ih je počeo i zapisivati, a neke je uspio i snimiti taman da živ ostane i dijalekt, i jezik, i način pričanja. Narodno pripovijedanje! Ne bi se ono smjelo tek tako izgubiti.

Hrabar korak

Tko imalo pozna rad Zdenka Bašića, ne može a da na zidovima, u sobama muzeja ne prepozna njegov rukopis koji je plod i 20-godišnjeg istraživanja starih priča. Ipak je moralo biti hrabro odlučiti dići na noge muzej, pa još sam.

– Nisam bio sam i to je ona lijepa stvar u svemu ovom – ispravlja nas Zdenko.

Ekipa što se godinama okuplja i organizira Perunfest, festival zaboravljanih priča i narodnih predaja što se u nas već šest godina održava, jednostavno je rekla: “Ajmo mi to otvoriti za stalno!”

– Iskreno, sam se ne bih uopće usudio razmišljati o tome. Tako su oni uzeli na sebe veliki dio organizacije, tehnički, zakonodavni i napravili hrabar korak nakon kojeg su mi dali ključ od prostora i rekli: “Evo ti i sad ti radi” – smješka se Zdenko.

Vilenjačka receptura

Kud će suza nego na oko! Kud će pogleda nego na recepturu vilenjačku zahvaljujući kojoj čovjek može piti vina koliko mu drago, a da se ne napije.

A recept kaže: “Uzmi u jutro na tašte 2 lota betoničke vode i 9 loti žuhkog medula, te se nećeš opiti makar se i kupao u vinu.” Samo, što je betonička voda!?

– To je ona voda kad se režu grane trsa u proljeće, pa se kaže da trs plače. Nekada se sakupljalo tu vodu jer se smatra da je izrazito ljekovita – objašnjava Zdenko.

Još kad otkrijemo koliko lot decilitara ima, nikad više pijanstva od vina.

Objava U kući čudesa iz hrvatske narodne predaje sve je pretvoreno u čudo pojavila se prvi puta na Novi list.

pročitaj cijeli članak