On je bio famozni „plavi devet„. Bio je izvanredan napadač, ispred svog vremena. Bio je najprije vezni igrač, a potom napadač, popularan pod nadimkom “Mara”. Nastupao je za češki klub SK Viktoria Plzeň (današnji FC Viktoria Plzeň), a proslavio se kao igrač tadašnjeg proslavljenog zagrebačkog kluba HŠK Građanski. I on je tema našeg feljtona o ikonama hrvatskog nogometa…

Franjo “Mara” Wölfl legenda je zagrebačkog i hrvatskog nogometa. Jedna od najvećih! Bio je s Građanskim prvak Hrvatske (1943), a s Dinamom (osnovan 9. lipnja 1945. godine nakon što je komunistička vlast dekretom ukinula najpopularnije predratne zagrebačke nogometne klubove Građanski, HAŠK i Concordiju, prvak Jugoslavije (1948) i osvajač PokalaSredišnjeg nogometnog saveza (1951). Tri puta bio je najbolji strijelac lige (1943., 1947. i 1948.g.).

Za reprezentaciju Nezavisne Države Hrvatske odigrao je od 1940. do 1944. godine 14 susreta, a zadnji nastup je imao 9. travnja 1944. godine u Zagrebu protiv Slovačke. Za gradsku reprezentaciju Zagreba odigrao 22 utakmice (1938.–1951.g.). Dobitnik je srebrne olimpijske medalje s Jugoslavijom u Londonu 1948. godine. Beograd nije gledao naklono prema njemu, zbog tih utakmica za NDH…

Istaknuti igrač Dinama

Franjo Wölfl, hrvatski nogometaš, rođen je 18. svibnja 1918. godine u Zagrebu, gdje je i preminuo 8. srpnja 1987. godine. Nakon igračke karijere u Dinamu je bio trener i dužnosnik te član izborničke komisije koja je pripremala jugoslavensku reprezentaciju za Svjetsko prvenstvo u nogometu održano 1954. godine u Švicarskoj Konfederaciji.

Zajedno s Brunom Kneževićem (1915.-1982.g.) i Leom Lemešićem (1908.-1978.g.) vodio je hrvatsku reprezentaciju koja je 12. rujna 1956. godine pobijedila Indoneziju (5:2). Bila je to jedina međunarodna utakmica koju je hrvatska reprezentacija odigrala u vrijeme dok je bila sastavni dio SFRJ.

Pamti ga se po nezaboravnom citatu: “Moj život i čitava sportska karijera odvijala se u Zagrebu. Sve su mi uspomene, lijepi dani i sve što sam postigao u nogometu vezani uz taj najljepši i najdraži grad.“ Tako je govorio Franjo Wölfl, popularni Mara, nekadašnji maksimirski topnik, jedan od omiljenijih igrača plavih još iz doba Građanskog, nezaboravni strijelac, centarfor ubojita udarca, ali i asistent.

Prvi topnik

Kopamo po arhivama, dvaput je bio i prvi topnik jugoslavenske lige, i to u dvjema premijernim poslijeratnim sezonama. Prvo je, u sezoni 1946/47 kad je Dinamo dohvatio drugo mjesto, postigao 28 golova u 23 utakmice. Godinu kasnije plavi su osvojili naslov, a popularni Mara zabio 22 gola u 17 nastupa. U oba je slučaja, dakle, postizao više od jednoga gola po utakmici!

Podjednako je dobro igrao i ofenzivnog veznog, ali i centarfora, uz dobru tehniku krasila ga je i spretna igra glavom kao i gromovit udarac. Počeo je u juniorima zagrebačke Concordije, ali je još kao učenik otišao u Plzeň gdje se školovao od 1935. do 1937. i igrao za tamošnju, tada snažnu Viktoriju. Po povratku u Zagreb 1938. potpisao je za Građanski.

Dio je dviju nezaboravnih purgerskih generacija. U Građanskom je četrdesetih blistala navala Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković, Kokotović gdje je Mara igrao ofenzivnog veznog. No, kasnije je, u lovu na naslov 1948., osvanuo u ulozi devetke u navali Cimermančić, Kacian, Wölfl, Čajkovski, Benko.

Zbog hrvatskog bojkota postao je heroj Jugoslavije: Majka ga je ostavila, a on ušao u legendu

Uspješan direktor

Povijest posebno pamti njegove izvedbe u pobjedama protiv Hajduka u Zagrebu, 5:1, kad je postigao dva pogotka, a nedugo potom i protiv skopskoga Vardara kad je u pobjedi 4:0 zabio sva četiri gola od čega jedan – s centra! Bili su to ključni trenuci prema naslovu prvaka 1948. Upravo je te godine Wölfl blistao i u dresu reprezentacije osvojivši srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Londonu. Zbog ozljede nije zaigrao u finalu protiv Švedske. Šest godina kasnije bio je član izborničke komisije reprezentacije na SP 1954. u Švicarskoj.

Wölfl je s plavima osvojio naslove prvaka 1940., 1943. i 1948. Podignuo je i pokal pobjednika jugoslavenskog Kupa 1951. Uspješan je niz nastavio i kao tehnički direktor u doba kad su plavi 1963. godine igrali svoje prvo od ukupno dva finala Kupa velesajamskih gradova i kad su osvojili naslove 1954. i 1958. kao i pokale pobjednika Kupa 1960., 1963. i 1965. godine.

Objava U Beogradu mu nisu oprostili što je nosio dres Hrvatske, baš sve je uništavao pojavila se prvi puta na Dnevno.hr.