Mnogi, pretežito oni mlađi, vole reći da je u ranim godinama hrvatske neovisnosti u našem nogometu tadašnja Croatija bila silno favorizirana od strane sudaca. Ponajprije zbog utjecaja velikog Dinamovog navijača, prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

Stoga, zagrebimo malo dublje u sjećanja. Tadašnja Croatia bila je zaista omiljena igračka hrvatskog predsjednika i tako je providno i jasno da su se suci trudili i svjesno i nesvjesno biti na poštenoj usluzi zagrebačkom klubu.

Sad tvrditi da su suci u to vrijeme zbog utjecaja hrvatskog predsjednika bespoštedno pomagali Croatiji bilo bi pretenciozno. Jer, da je bilo tako nitko drugi tih godina ne bi ništa osvojio.

Hajduk je bio uspješniji pod Tuđmanom

Isto tako, moramo biti iskreni. Tuđman nije bio svemoguć kolikogod je volio Dinamo. Ako ćemo pravo, zadnjih petnaestak-dvadesetak godina Dinamo je enormno uspješniji nego kad ga je Tuđman pratio, podržavao, pa i naređivao ustupke prema svome omiljenom klubu. Dinamu tada, zapravo, Croatiji nije nedostajalo niti meda i mlijeka.

Nagledali smo se slabijeg i tendecioznijeg suđenja kud i kamo više u godinama kasnije kada su političke okolnosti bilo kud i kamo drugačije. Ipak, u tom razdoblju silno uspješan bio je i Hajduk. Splitski klub je bio i prvi prvak Hrvatske, u tom premijernom prvenstvu zagrebački omiljeni klub predsjednika bio je, vjerovali ili ne, tek peti…

Svima je znano koliko je gorljivi i žestoki navijač Croatije bio pokojni hrvatski predsjednik. Toliki da je sam zbog političkog oportunizma i mijenjao ime kluba, miješao se u klupske i vlasničke odnose, pratio sve utakmice, bez obzira na hladnoću ili vrućinu. Zaista je bio istinski navijač. Bez obzira što mu tko onda ili danas zamjerao, a fakat se petljao u zagrebački nogometni klub iz sve snage. Silno je želio od njega napraviti europsku konstantnu vrijednost. Igralo se tada i u Ligi prvaka, osvajali su se naslovi, samo tada je i Hajduk bio jak, moćan, željan uspjeha.

Rivalitet je bio golem

Rivalitet između nogometnog Zagreba i Splita je bio golem. I zdrav. Jest, Croatia je zacijelo bila protežirana, pa i već samom privatizacijom, unošenjem svježeg kapitala. Ali, nije se ni Hajduk dao. Ako ćemo pravo, dok je Hrvatskom vladao Tuđman Hajduk je i osvajao naslove, kupove, igrao četvrtfinale lige prvaka protiv Ajaxa, tada najjačeg kluba u Europi i kasnijeg osvajača Lige prvaka, što je jedan od najvećih klupskih uspjeha u povijesti.

Potom se Hajduk pripremao za novu sezonu, i neposredno nakon oslobodilačke akcije ”Oluja! Igrao je odlučujuće utakmice za ponovni plasman u Ligu prvaka protiv atenskog, grčkog Panathinaikosa.

Smatralo se da će Hajduk novim plasmanom u Ligu prvaka toliko ojačati da mu dugo neće biti premca u Hrvatskoj. Na okupu je bila momčad osnažena povratnicima iz inozemstva, Gabrićem, Štimcom, Asanovićem. Panathinaikos nije bio bolji od Hajduka, ali dogodilo se nešto čudno.

Kraj velikog Hajduka

U prvoj utakmici u Ateni bilo je 0-0, igralo se na praznom olimpijskom stadionu zbog prethodnih incidenta navijača Panathinaikosa. Iako je Hrvatska, napose Split, bio siguran grad na žalbe Grka Uefa je povukla šokantan potez. Hajduk nije smio igrati uzvratnu utakmicu protiv Panathinaikosu u Splitu.

Grčki suparnik dočekan je na prepunoj riječkoj Kantridi, iako je atmosfera bila i više nego domaća, Hajduk nije uspio ostvariti željen rezultat. Poveo je zarana golom Štimca, no Panathinaikos je sredinom nastqvka izjednačio. Svi juriši Asnovića i ostalih bili su bezuspješni. Ostalo je 1-1 i u Ligu prvaka otišao je Panathinaikos. Vele da je to bio kraj velikog Hajduka i potom je na red pomalo dolazila Croatia.-.

Pritom se mora znati, Hajduk je tih godina imao i veliki utjecaj i u Hrvatskom nogometnom savezu, čiji je predsjednik tada bio Nadan Vidošević. Koji danas služi zatvorsku kaznu zbog gospodarskog kriminala. Pa se može reći, bez obzira na određenu protekciju Dinama da je i Hajduk imao takav ugled da mu se suci baš i nisu namjeravali zamjerati.

Franjo prema Hajduku

Možda je najgore u cijeloj priči prošla Rijeka koja 1999. godine nije osvojila naslov prvaka zbog poništenog gola Hasančića u posljednjoj minuti protiv Osijeka. To je bio gol za pobjedu i osvajanje naslova prvaka, a poništen je zbog zaleđa. Koje nikad nije ni potvrđeno ni demantirano. Govorilo se tada da su „posao„ odradila tajne službe, sve kako bi se pomoglo Tuđmanovoj Croatiji…

Tuđmanov odnos prema Hajduku bio je „navijački„, gledajući kroz prizmu njegove opsjednutosti Croatijom. Jest, trudio se biti korektan, ali unatoč trudu tako je bilo vidljivo da bi za Croatiju „dao sve„.

Izdvojiti ćemo jedan detalj. Nakon oslobodilačke akcije „Oluja„ predsjednik Tuđman došao je „vlakom slobode„ iz Zagreba u Split. Na rivi ga je dočekalo nekoliko desetaka tisuća ljudi. Evo, kako je njegov govor pred ushićenom masom završio.

Iz Hrvatske je zbog rata pobjegao u Beograd: Poznati sportaš sad čuva ovce

Tuđman se kiselo nasmijao

Dakle, predsjednik Tuđman je rekao: “Što želite da vam sada obećam”? Narod je vikao na sav glas: “Vukovar, Vukovar”! Kada se skandiranje stišalo čuo se jedan glas: “I da Hajduk vječno bude prvak”!

Tuđman se samo kiselo nasmiješio. Eto, toliki je on bio navijač. Tek je dodao: “Onda mi dopustite i jednu, ili ako hoćete i dvi male želje. Neka nam splitski Hajduk postane jednom takva momčad da ostane u Europi zajedno sa zagrebačkom Croatijom, trebaju nam dva jaka kluba”.

Objava Tuđman je na Rivi obećao oslobađanje Vukovara, a onda je stigla neočekivana ‘provokacija’ pojavila se prvi puta na Dnevno.hr.

pročitaj cijeli članak