Predavanje o sjećanju, sa sjećanjem na Nedjeljka Fabrija, možda je najbolja opisnica nedavno održanoga predavanja dr. sc. Tihomira Glowatzkog pod nazivom »Kultura sjećanja u romanima Nedjeljka Fabrija«, koje je u sklopu Fabrijeva štavljenja štiva održao dr. sc. Tihomir Glowatzky u Atriju Srićine kuće u Novom Vinodolskom, u organizaciji Narodne čitaonice i knjižnice Novi Vinodolski.

Fikcija i fakcija

Fabrio, koji je značajan dio svoga života proveo u Rijeci, što se unekoliko odražava i na njegovim trima djelima koja su poznata pod nazivom »Jadranska trilogija«, svojim je kompiliranjem fikcije i fakcije, odnosno povijesnim temama u određenoj mjeri ocrtao i duh vremena i naš identitet, kao i sva ona popratna društveno-politička, odnosno kulturološka previranja. Sve to, dakako, Fabrio je umješno prikazivao ulančavanjem onog osobnog tijekom vremena koje postaje u određenoj mjeri i znak kolektivnog.

Upravo je takvo konvergiranje ljudskih sudbina unutar povijesnih okvira u Fabrijevim romanima ostvareno pamćenjem i sjećanjem, o čemu je i govorio Glowatzky koji je Fabrija i poznavao, a i prevodio je njegova djela (npr. roman »Triemeron«).

Kako je profesor pojasnio, kad govorimo o pamćenju i sjećanju, automatski se javlja i pitanje zaborava; dok zaborav predstavlja potpuno normalnu situaciju, pojavu, pamćenje, odnosno sjećanje je iznimka, stoga podrazumijeva kakva pomoćna sredstva i(li) oslonac kako bi se tijekom vremena prenijelo i očuvalo željeno, ono zanimljivo.

Fabrio se, govori, pak posebno bojao zaborava, o čemu je izvijestila i Julijana Matanović, a u svojim djelima neprestano miješa i kombinira pamćenje i sjećanje.

Spašavanje sjećanja

S obzirom na to da je pamćenje/sjećanje mogućnost da se kolektivno i(li) privatno znanje, iskustvo tijekom vremena (primjerice povijest obitelji, grada), spasi, Glowatzky govori kako je »književnost u tom pogledu predestinirana da spasi sjećanje«, što »Fabrio dokazuje u svojoj trilogiji«.

– Književnost predstavlja interpretaciju prošlosti i pripovjedačko razmatranje suvremene povijesti, pa su već i bajke posezale za poznatim šablonskim izrazima »bio/bila jednom…«.

Književnost jest samostalan i važan simboličan oblik kulture pamćenja koji služi kao sredstvo kolektivnog pamćenja, a za razliku od povjesničara koji rekonstruira ono što se dogodilo, autor na uvjerljiv način smije ispričati ono što bi se moglo dogoditi.

U Fabrijevim romanima radi se o profinjenoj igri činjenica i fikcije. Fabrijeve priče o povijesti nemaju jasne granice između stvarne povijesne građe i fikcionalnog, ističe profesor.

Žanr povijesnog romana, govori dalje, na poseban način čuva i obrađuje pamćenje i sjećanje, čime se bavila i njemačka kulturologinja Aleida Assman, koja pamćenje dijeli na individualno i kolektivno, a Fabrio je u svojoj »Jadranskoj trilogiji«, »koja se bavi Dalmacijom i hrvatsko-talijanskim odnosima, stvorio novi oblik povijesnog romana s mnoštvom postmodernističkih elemenata«.

– Kao unuk talijanskih imigranata, gastarbajtera s majčine strane, Fabrio je poznavao ovaj problem iz vlastitog iskustva. To je posebno vidljivo u njegovome najuspješnijem romanu »Vježbanje života«, prvom dijelu »Jadranske trilogije«, u kojem se na temelju priče o jednoj talijanskoj obitelji migranata također prisjeća povijesti grada Rijeke.

Prisjeća se na temelju vlastitog iskustva; međutim njegovi se likovi također neprekidno prisjećaju događaja koji su bili značajni kako za društvena i politička zbivanja, tako i za privatne živote obitelji i pojedinaca, ističe profesor te dodaje da pamćenje/sjećanje u njegovim romanima »nije samo puka tehnika ponavljanja« jer »sjećanje preuzima bitnu ulogu u strukturiranju pripovijedanja, određuje strukturu povijesnih i pojedinačnih podataka, povezuje političke i privatne događaje u obliku lanca čak i izvan granica triju pojedinačnih romana«.

Fleksibilan čitatelj

Iako je autor, »kako se čitatelj ne bi izgubio u mnoštvu osoba, imena i događaja«, svakom romanu dodao obiteljsko stablo, nerijetko »ubacuje temporalne klinove u obliku vremenske oznake ‘sada’« i, kako ne bi izgubio »orijentaciju u mreži sjećanja i naglo promjenjivim razdobljima«, »vraća čitatelja u pripovijedanu sadašnjost«, ispreplitanje različitih vremenskih okvira u trima romanima, napominje Glowatzky, zahtijeva fleksibilnog čitatelja, koji »mora raditi na postepeno nestajućem mozaiku«, pa za primjer uzima Fabrijev prvi roman u kojem radnja započinje 1806. godine, a završava 1986. godine, što je velik vremenski skok.

U romanu »Berenikina kosa«, u kojem se prati pet naraštaja jedne hrvatske i jedne talijanske porodice, pojašnjava, »Fabrio opisuje događaje romana u obliku tehnike fuge, preuzete iz svijeta glazbe«, to jest »permanentno povezuje dvije vremenske linije s retrospektivama i sjećanjima, nekoliko puta mijenja te linije i ponavlja iste motive u smislu polifonijske fuge«.

Kako napominje Glowatzky, veliku ulogu u kazivanju prošlih događaja imaju svjedoci, jer »svjedok je ključan za dokazano autorstvo prenesenih podataka«, pa se tako i Fabrio »oslanja na mnoštvo svjedoka, primarnih, sekundarnih, na razne dokumente, ali isto tako i na fiktivne svjedoke«.

– Njegovi su protagonisti junaci, nekada i žrtve, ali su istovremeno i svjedoci događaja oko sebe, također »iz sjećanja«. Na kulturu sjećanja utječu mediji, koji do nas najčešće dopiru u obliku slika: filmova, izložbi, arhitekture, fotografija, kipova, spomen-mjesta.

Autor romana stvara mješavinu sjećanja i mašte. Prošlost koju nije doživio iz prve ruke, dopunjava vlastitim predodžbama i iskustvima. Na određeni način postaje špijunom prošlosti. Sam Fabrio postaje glavni svjedok kada u više navrata uključuje autobiografske reference u radnju romana, a da to ni na koji način ne naglašava, tumači.

Leksemi pamćenje/sjećanje

Ono što je vrlo bitno, napominje Glowatzky, je Fabrijevo sistemsko korištenje leksema pamćenje/sjećanje, jer se ne radi samo o »stostrukom ponavljanju glagola i glagolskih imenica, već ga autor koristi multifunkcionalno«.

– Kada ugrađuje u priču jednostavno sjećanje osoba na druge starije osobe i likove, kada želi iznijeti dokaz ili prikazati svjedoka za kasnije događaje koji su s tim povezani, kada se želi nadovezati na prošle događaje unutar narativnog tijeka, kada kao auktorijalni pripovjedač čitatelju želi prenijeti informacije (npr. o političkoj pozadini izvan ispripovijedanog sadržaja), kada kao auktorijalni pripovjedač ispituje određenog lika u romanu sjeća li se nečega, kada koristi poseban stilistički trik za podsjećanje čitatelja, kod upita starijeg lika mlađem liku, također o sjećanju, kao i kada scenski retrospektivno prikazuje pamćenja u obliku slike ili filma, objašnjava profesor.

Uza sve to, fotografije koje se pojavljuju, kazuje, poseban su oblik autentičnosti jer se i sam promatrač fotografija u romanu, i čitatelj putem njega, vraćaju u prošlost. Fabrijev glavni motiv, stoga, »nije da prikazane događaje i ljude prepusti zaboravu, jer sjećanje ima značenje spona, predstavlja karike lanca u razvoju događaja jedne obiteljske priče«.

Trajan spomenik

Kako ne bismo bili »pasivno slomljeni pod teretom povijesnih događaja«, zaključuje Glowatzky, »izuzetno je važno zadržati sjećanje kao sredstvo za sprječavanje zaborava«. U tom smislu, Fabrio je trima romanima »podigao svojim precima, obitelji, ali i dalmatinskom podneblju, spomenik koji ih otima iz vrtloga zaborava«.

Objava Tihomir Glowatzky o kulturi sjećanja u Fabrijevim romanima: Spomenici zajednici koji je otimaju iz vrtloga zaborava pojavila se prvi puta na Novi list.

pročitaj cijeli članak