Gospar Niko Kapetanić javni je i kulturni radnik s golemim znanstvenim opusom, istaknuo je recenzent dr. sc. Josip Belamarić na predstavljanju knjige ‘Sve dubrovačke granice’ ovog četvrtka u palači Sponza. Uz njega je, o knjizi koja donosi povijesni atlas s više od sto kartografskih prikaza, govorio i sam autor Niko Kapetanić.

– Privilegirani sam izdavač ovih knjiga. Gospar Niko Kapetanić je javni kulturni radnik s golemim znanstvenim opusom. Treba ga procjenjivati po utjecaju koji je imao u svakodnevnom radu u očuvanju kulturne baštine. Nakon Domovinskog rata je Društvo dubrovačkih starina pokrenulo val obnove spomeničke baštine. Kapetanićev opus oblikuje strasno pisanje, živost, veliki tematski zanos, pa čak i interes za studijom političkih tema. Drugim riječima, u rukama mi je još jedna njegova knjiga koja se bavi izgubljenim zavičajem. Ovo je prvi povijesni atlas koji donosi otprilike stotinu zemljovida do pada Dubrovačke Republike – rekao je dr. sc. Belamarić te dodao kako je knjiga sa svojom svestranošću već ovjerena u povijesnom žaru.

– Naime, Dubrovnik je u 7. stojeću naslijedio Epidaur i Naronu, te se kao bršljan razvio na trgovačkim putevima, sa stotinjak enklava trgovačkog i diplomatskog narativa. Nikoga nisu ugrožavali, a mogli bi dati lekcije današnjoj Hrvatskoj. Nikada nije do sada bilo jasno kako je Grad došao do svega. Sa svojim moralnim značajem nadilazi veličinu koja mu je bila namijenjena na ovom prostoru. Premrežili su se gdje god su mogli. U predgovoru sam iznio citat kako postoji jedno jedino mjesto. duž cijele obale do Grčke, koje nikada nije potpalo pod Osmanlije. Dubrovnik stoji sam na obali. Postojala je republika od Bizanta do trenutka kada je došao Napoleon Bonaparte i tu priču zaključio – dodao je dr. sc. Belaramić.

– Knjiga pokazuje višestotljetnu ustrajnost Dubrovnika da svoje granice definira i da se tu ustoliče. Zemljovidi u knjizi pokazuju kako su dubrovačke granice realizirane. Ovo će postati radni instrument onima koji se budu bavili genezom Dubrovnika, odnosno njegove teritorijalne cjelovitosti. Knjiga je jako pregledna i kao takva je silno dojmljiva. Zašto je ova knjiga objavljena danas? Razlog tomu je što je pitanje granica aktualno i danas – završio je Belamarić.

Niko Kapetanić o knjizi

– Knjiga se dijeli u dva dijela, a to su stare granice te unutarnje granice. Vanjske granice su se postavile kao imperativ. Naime, trebalo je znati kada je gdje bila koja granica jer je to živi organizam. Bila mi je jako zanimljiva borba Dubrovčana da dobiju pojedine teritorije što ovo čini dinamičnim. 1185. godine je Dubrovnik stekao Vis i Korčulu gdje su bili pet godina. Međutim, u velikom povijesnom metežu kada je nestao Bizant, Dubrovnik je izgubio Vis i Korčulu. Kasnije su u povijesti tri godine upravljali Hvarom, Korčulom i Bračem. Ali, ponijeli su se zločinački prema domaćem stanovništvu gdje su htjeli sve razdijeliti sebi. Na Pelješcu su i u gornjoj Župi, gdje su nakon sedam godina srušili otpor, sve tako i podijelili. Ovdje nisu uspjeli jer im je hrvatski kralj to oduzeo. Još jedan primjer zanimljive povijesti granica vidimo tijekom Konavoskog rata kada je Radoslav Pavlović tražio polovicu Konavala, koja je nekoliko godina prije bila prodana. Naime, kada rat završava, 1431. godine Dubrovčani traže odštetu u teritoriju. Tražili su sav teritorij do Trebišnjice te Bileću, Trebinje itd. Nakon nekog vremena su uspjeli, ali se onda vojvoda iz Bosne koji to nije htio, žalio turskom sultanu. Naime, 6. lipnja navedene godine sultan Trebinje ustupa Dubrovčanima za 500 dukata godišnje. Dubrovčani gore šalju svoju vojsku i protjeruju hrpu ‘sirotinje’. Zbog toga bosanski kralj šalje izaslanstvo u Carigrad nakon čega je Sultan poništio odluku. Međutim, pet godina se dubrovački barjak vijorio na navedenom prostoru. Kasnije u gradu idu dobiti što se može dobiti – ispričao je autor te nastavio kako su Dubrovčani 1472. povukli jedan hrabar potez.

– Dubrovčani zaposjedaju dva glavna rukavca Neretve te tamo grade utvrđeni grad. Vladar iz Hercegovine Stjepan Herceg se buni Osmanlijama gdje iznosi jake argumente da je njegov sluga tu napajao konje. Uz to s druge strane Dubrovčani izvlače povelju iz vremena kada su kupovali Stonski Rat od kralja Srbije. Platili su i bili mirni. Međutim, na ovim pregovorima su dodali sav teritorij do Neretve i njezino ušće. Osmanlije su to prihvatile i presudile u korist Dubrovnika – rekao je Kapetanić, pa istaknuo i 1588. godinu.

– Te godine jedan čudan čovjek iz Beograda koji je imao dobre veze sa Sultanom je uspio dobiti dozvolu da osnuje Konavoski sandžak gdje Dubrovnik ima organizaciju vlasti. Ispočetka su se Dubrovčani smijali, ali su brzo shvatili što se događa kada su Osmanlije htjeli novačiti ljude. Dubrovčani su znali da se ne smiju svađati s Turcima te je dubrovačka diplomacija ponovno pobijedila. Dubrovčani šalju 30 vojnika na Sokol, dok ih prije toga nikada tamo toliko nije bilo. Imali su zapovijedi da, ako se Turci ne povuku mogu pucati po njima. Međutim, Turci su se žalili na porti na Sokolu te optužili Dubrovčane kako bi oni ratovali sa saveznicima, a Dubrovčani su mudro rekli da su postrojili vojsku da im iskažu počast. Nakon svega toga je sultan rekao da se vrati sve kako je bilo te je time nestalo i sandžaka. Kada su unutarnje granice u pitanju, nije ih bilo lako definirati jer to nigdje ne piše – kazao je Kapetanić.

Spomenuo je i unutarnje granice Dubrovnika, odnosno drugog dijela knjige.

– Primjerice, Lastovo se odvojilo i prešlo Veneciji gdje su Dubrovčani uspjeli skloniti Venecijance bez borbe. Kasnije, Dubrovačka Republika zbog raznih neprilika nije mogla 150 godina poslati kneza na otok Mljet. U nastavku pokazujemo kako je Dubrovnik unutar sebe imao Elafite gdje su Lastovo i Mljet imali autonomiju, odnosno samostalnost, a što je usporedivo s Europskom unijom – zaključio je autor i dodao kako su ovakve knjige poučne ako će ih se promatrati na pravi način.