I dok smo svi zaokupljeni promjenom zakona kojim se regulira kratkoročni, turistički najam, kao i poreznom reformom, logično jer direktno i to poprilično utječu na naš život, ‘ispod radara’ nam prolaze ostali zakoni. Neki se tek razmatraju, a drugi pak stupaju na snagu. Među potonje spada Zakon o lobiranju. Izglasan je u ožujku, a upravo stupio na snagu, da budem posve precizna 1. listopada. I to nije mala stvar! Naime, prvi put u hrvatskom zakonodavstvu uređuje se lobiranje kao legalno i legitimno djelovanje s jasnim načelima, pravima, obvezama i sankcijama u skladu s međunarodnim standardima, smjernicama i preporukama GRECo-a i oECd-a, kao i Registrom transparentnosti Europske unije. Ovaj je zakon dio aktivnosti koje je Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije provelo u okviru Strategije za sprječavanje korupcije do 2030. godine.

Lobiranje
Za pojam ‘lobiranje’ svi smo čuli, ali u suštini malo ljudi zna što uopće znači i uz njega vezuje negativne konotacije. Međutim činjenica jest da je lobiranje u suvremenom društvu postalo neizostavan čimbenik u oblikovanju javnih politika, a samim time i neizostavan dio demokratskog procesa. Upravo u svrhu demistifikacije i otklanjanja tih negativnih konotacija bilo je potrebno, u okviru zakonodavnih aktivnosti, pružiti cjelovit uvid u to područje i postaviti jasna pravila.
Prema zakonskoj definiciji, lobiranje predstavlja svaki oblik usmene ili pisane komunikacije prema lobiranoj osobi kao dio strukturiranog i organiziranog promicanja, zagovaranja ili zastupanja određenih interesa ili prenošenja informacija u vezi s javnim odlučivanjem radi ostvarivanja interesa korisnika lobiranja. Javnoodlučivanje pak podrazumijeva pripremu i izradu, donošenje zakona, drugih propisa ili općih akata, kao i drugih strateških i planskih dokumenata od strane tijela zakonodavne ili izvršne vlasti, tijela državne uprave, drugih državnih tijela, tijela jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, uključujući i njihova upravna tijela, odnosno drugih pravnih osoba i tijela koja imaju javne ovlasti. Riječ je dakle o utjecaju na donositelje političkih odluka kako bi podržali određene interese. Lobiranje može uključivati komunikaciju s političarima, dužnosnicima i drugim osobama uključenim u proces donošenja odluka radi prenošenja informacija, pritiska ili zagovaranja za određene politike ili određenog interesa.

Izuzeće
Nije baš lako među brojnim aktivnostima u javnom i političkom životu razaznati lobiranje. I u tom je pogledu ovaj zakon od koristi. Naime, vrlo jasno navodi aktivnosti koje se ne smatraju lobiranjem i one predstavljaju ‘izuzeće’. Riječ je o, primjerice, javnim savjetovanjima, referendumima, peticijama ili građanskim inicijativama, različitim oblicima javnog komuniciranja, objavljivanja informacija, stavova i mišljenja u medijima te različitim oblicima socijalnog i drugog dijaloga.

Lobisti
Lobisti mogu biti fizičke ili pravne osobe, uz uvjet da su upisani u Registar lobista kojeg će voditi Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa. Zakon o lobiranju predviđa tri skupine lobista – lobiste koji lobiraju za korisnike lobiranja, uključujući konzultante koji se bave lobiranjem i profesionalne lobiste, lobiste koji lobiraju u ime poslodavca kod kojeg su zaposleni te lobiste koji predstavljaju profesionalne, poslovne ili druge sektorske interese, uključujući profesionalna, gospodarska i interesna udruženja, nevladine udruge i organizacije civilnog društva. Njihov rad može biti usmjeren na različite sektore ili na određene političke
teme.

Registar i Povjerenstvo
Zakonom o lobiranju ustrojen je Registar lobista koji će u elektroničkom obliku voditi Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa. Ono bi trebalo djelovati kao neovisno antikorupcijsko tijelo. Bez upisa u Registar lobista neće biti moguće obavljati djelatnost lobiranja, neovisno o tome primaju li lobisti naknadu za lobiranje ili ne. Registar će biti javan. Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa dana je važna uloga kontrolora i tijela nadležnog za davanje mišljenja lobiranoj osobi koja se obrati Povjerenstvu u slučaju dvojbe o tome radi li se o lobiranju kada joj se obrati lobist. Za nedozvoljene lobističke aktivnosti, odnosno neetične postupke lobista primjenjivat će se odgovarajuće mjere, odnosno sankcije.
Mjere za kršenje odredbi Zakona izricat će Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, dok će prekršajne sankcije izricati sud u prekršajnom postupku. Lobisti će o svom radu odnosno lobiranju Povjerenstvu podnositi godišnje izvješće i to do 31. ožujka tekuće godine za prethodnu godinu. Izvještaj će se podnositi elektroničkim putem, na propisanom obrascu. Lobisti će morati izvijestiti s kime su se sastajali, što je bio dnevni red sastanka i cilj lobiranja, tko su bile lobirane osobe, koji su materijali pruženi lobiranoj osobi. Međutim, te informacije neće biti javno dostupne. Jedino, zatraže li novinari da im dostavi informacije o tome je li u vezi s određenom tvrtkom ili lobiranom osobom bilo lobističkih aktivnosti, odluka je na Povjerenstvu. Ono u tom slučaju treba izvršiti procjenu je li u pitanju ‘prevladavajući javni interes’ ili pak ne. Ako jest, onda se trebaju novinarima dati na uvid navedene informacije. Iz GONG-a su ipak upozoravali kako se time gubi smisao zakonskog uređenja lobiranja. Jer, prema mišljenju GONG-a, nije dovoljno samo da se zna tko su lobisti, nego da znamo i s kime su, kada i oko čega točno imali sastanke. Osim toga, za razliku od lobista, lobirane osobe neće morati podnositi izvještaje o sastancima i upravo se to smatra najspornijim segmentom ovog zakonskog uređenja jer, prema mišljenju upućenih, znatno umanjuje transparentnost.

Sankcije
Zakonom o lobiranju propisane su i nedozvoljene lobističke aktivnosti odnosno neetični postupci lobista za koje se primjenjuju odgovarajuće sankcije. Lobirana osoba u razdoblju od 18 mjeseci nakon prestanka dužnosti ili službe ne smije lobirati u odnosu na tijelo zakonodavne ili izvršne vlasti, tijelo državne uprave, odnosno tijelo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave u kojem je obavljala dužnost ili službu. I to je tzv. ‘vrijeme hlađenja’. Sankcije će se izricati u obliku pisanog upozorenja, zabrane obavljanja lobiranja na određeno vrijeme, novčanih sankcija i brisanja iz Registra.

Važnost i izazovi lobiranja
Zbog svog potencijala da utječe na političke odluke, unutar dobro postavljenog zakonskog okvira, lobiranje može omogućiti različitim interesnim grupama da izraze svoje stavove i doprinesu javnom interesu. Logično je da kako pojedinci tako i organizacije žele utjecati na političke odluke koje ih se tiču. Lobisti su ti koji bi trebali imati znanje, iskustvo i ideju za rješenje određenog problema, a samo lobiranje može itekako predstavljati vrijedan izvor informacija i perspektive, kao i omogućiti kvalitetan, produktivan dijalog oko više političkih mogućnosti. Lobiranje bi trebalo biti utemeljeno na stručnim, detaljnim istraživanjima i analizama. Međutim postoji i ‘zamka’ lobiranja, koja je ujedno i razlog zašto ga razmatramo kroz negativnu prizmu. Naime, lobiranje može štetno utjecati na mišljenje javnosti i donošenje političkih odluka, a to u slučajevima kada su u pitanju prikriveni interesi. I upravo stoga je jako dobro da se konačno zakonski uredilo. A najvažnija je transparentnost kao i osiguravanje te održavanje ravnoteže između javnih i privatnih interesa.

LOBIRANJE ‘VELIKIH’
Kako je Philip Morris ‘slomio’ strogu Direktivu o duhanskim prozvodima?!
Sve velike kompanije imaju lobiste. Zanimljivo je da su lobisti megakompanija čak registrirani u Europskom parlamentu. Tako je Philip Morris, kada se donosila Direktiva o duhanskim proizvodima, u Paralment poslao čak 200 svojih lobista. A zastupnika oko 700. Iako je ovaj pravni akt prvotno bio zamišljen kao jako strogi propis zbog zastupničkih amandmana se znatno ublažio. A na zastupnike su naravno utjecali lobisti.