Nova školska godina je na pragu, a roditelji mnoge djece s teškoćama još uvijek nisu pronašli pomoćnika u nastavi koji će njihovog školarca pratiti kroz nastavu. Iako je stupio na snagu novi pravilnik koji definira minimalnu satnicu pomoćnika u nastavi i donosi druga prava, interes za ovo zanimanje nije velik pa će neka djeca zbog manjka asistenata ostati uskraćena za školovanje. Kako nam kaže Suzana Rešetar, predsjednica Udruge Sjena, teško je doći do asistenta za dijete s autizmom, a još teže zadržati ga nekoliko godina jer zbog loših uvjeta rada napuštaju sustav.

– Roditelji nam se žale, zovu, šalju mejlove… U novom je pravilniku definirano da može biti samo jedan pomoćnik u nastavi po posebnom odjeljenju, što je za sedmero djece, nekad i više, definitivno premalo. Svima treba podrška, jedan čovjek to ne može odraditi. Pomoćnika definitivno nema, roditelji ih naveliko traže preko društvenih mreža, printaju i lijepe oglase… Katastrofa, kao da svake godine idemo korak unatrag, ocjenjuje Rešetar.

Nesigurni uvjeti

Djece s teškoćama je sve više. Procjenjuje se da je u Hrvatskoj već gotovo 10.000 djece koja trebaju pomoćnika u nastavi, a pomoćnika je oko 6.000. A za plaću od 600 do 800 eura, koliko će imati otkako im je novim pravilnikom zajamčena minimalna satnica, malo tko će se odlučiti za taj posao.

– Mnogo je novodijagnosticiranih s autizmom jer je dijagnostika sve bolja, a sva nam ta djeca ulaze u predškolski odgoj ili u redovni obrazovni sustav bilo u redovan razred ili posebno razredno odjeljenje. Imamo djecu kojoj je potrebna pomoć i podrška, a toga nema. I opet je sve na leđima roditelja. Koliko je roditelj snalažljiv, uporan, hrabar, ne da se zastrašiti, toliko će to dijete imati, što je poražavajuće za socijalnu državu, poručuje čelnica Udruge Sjena.

Njezin sin Ivano sad će krenuti u srednju školu, u specijalnu ustanovu gdje će imati poseban program i dijeliti pomoćnika u nastavi s još jednim dječakom s autizmom. Ivano je, ističe Suzana Rešetar, imao sreće da je čak tri godine uzastopno imao istu asistenticu.

– Ono što sam vidjela kod obrazovanje svog sina, jest da ljude treba dobro platiti. Nitko ne živi od zraka, a život u Hrvatskoj je postao jako skup i toga smo svi svjesni. Drugo, treba im omogućiti radne uvjete, a ne ugovor na određeno pa se svake godine moraju iznova javljati na natječaj. To nije sigurnost. A najviše iritira što pomoćnici u nastavi u većini škola, čast rijetkim izuzecima, nemaju nikakvu podršku stručnih suradnika škole. Konkretno, tijekom školovanja mog Ivana, njegova pomoćnica u nastavi i ja bile smo stručni suradnici – pomagale profesorima, dogovarale se. Svaka škola bi morala imati jednog do dva stručna suradnika, čija je uloga da budu voditelji procesa obrazovanja nastavnom osoblju i pomoćniku u nastavi, upozorava Rešetar.

Konkretno, trebali bi osmisliti individualizirani kurikuklum za dijete s teškoćama po kojem će pomoćnik u nastavi s njim raditi, jer su sada prepušteni sami sebi.

Ključna karika

– Pomoćniku treba netko reći kako će raditi određeni nastavni sadržaj – hoće li, na primjer, tablicu množenja raditi kroz slike, kockice, štapiće… on je u neposrednom radu s djetetom, a nema upute. Postane im teško i odlaze, kažu da su premalo plaćeni jer to je stvarno ozbiljan posao, ističe. Osim toga, u školama asistente smatraju nosačima torbi, upozorava Rešetar. Škole kao ustanove moraju, kaže, shvatiti da su pomoćnici u nastavi ključna karika u inkluziji, a ne netko tko će dijete odvesti do WC-a i pridržati torbu.

– Naša djeca ne mogu bez njih. A mi do tog nivoa nismo došli i sve se manje ljudi javlja za taj posao, više će zaraditi kao konobari, zaključuje.

Koliko pomoćnika u nastavi u ovom času nedostaje ne zna se, jer natječaji još traju. Ali indikativno je što se u mnogim školama ponavljaju jer mjesta nisu popunjena, kaže Nataša Pavičić, predsjednica Udruge PUN-Hr.

– Problema ima u svim dijelovima Hrvatske, evidentno je da pomoćnika nema dovoljno, ističe. Uvjeti su prošlih godina bili još gori, radilo se i za dvostruko manje naknade, podsjeća Pavičić, i računa kako je više od 70 posto pomoćnika u nastavi radilo za puno manju plaću od one koju će primati od ove jeseni. Ovisno o sredini, odnosno o broju sati na koji su pomoćnici prijavljeni, plaće bi im se trebale kretati u neto iznosu od 600 do 800 eura mjesečno. Za taj će novac, kaže, raditi samo entuzijasti, netko kome je to drugi posao, ili oni koji si to mogu financijski dozvoliti, jer od te se plaće ne može živjeti.

Nužno svrstavanje u standard zanimanja

U Udruzi PUN-Hr očekuju da će ih temeljem novog pravilnika nadležno Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih konačno svrstati u standard zanimanja. To bi im, kažu, donijelo siguran status, na temelju kojeg mogu tražiti svoj koeficijent.

– Naše zanimanje službeno ne postoji, a radimo već godinama. Zato neki od nas dobiju plaćen smjenski i minuli rad, no u većini krajeva to se ne plaća jer se kolektivni ugovor u našem slučaju uglavnom ne poštuje, upozorava Pavičić. Pitanje je, dodaje, i što će biti s pomoćnicima u nastavi nakon 2027. godine, kad istječu projekti europskih fondova preko kojih su plaćeni.

– Hoće li se projektno financiranje nastaviti ili će se za nas naći mjesto pod ovim suncem, to će se jednom morati riješiti, zaključuje.

Objava Škola počinje, a pomoćnika u nastavi nema dovoljno. Asistenti i dalje potplaćeni i ne žele raditi za mizeriju pojavila se prvi puta na Novi list.