U sklopu dramskog programa jubilarnih 75. Dubrovačkih ljetnih igara imali smo priliku vidjeti četiri premijerna i više gostujućih i repriznih naslova. Kritičari i publika usuglašeni su u stavu da je Ekvinocijo u režiji Krešimira Dolenčića, s genijalnom Zrinkom Cvitešić kao predvodnicom glumačkom ansambla, pun pogodak! U vezi ostalih premijernih izvedbi mišljenja su podijeljena, ali ne može se sporiti jedno – Igre su pod novim vodstvom zaintrigirale, karte su bile rasprodane, a liste čekanja duge… O predstavama, glumcima, scenama se pričalo i još se priča. Građani, Grad su živjeli ove Igre punim plućima i to je već samo po sebi veliki uspjeh za koji je uvelike zaslužna ravnateljica dramskog programa, naša glumačka diva, ujedno redateljica, intendantica HNK Varaždin te osnivačica renomiranog Kazališta Hotel Bulić. Sa Senkom Bulić smo prokomentirali njenu prvu festivalsku sezonu na ovoj važnoj funkciji.

Inače su očekivanja kad su Igre u pitanju velika. Ove su godine, s obzirom na novo vodstvo i najave, bila još veća. Osjećate li da ste ih ispunili, Vi osobno i kao tim?
Osjećam da jesmo, i ja i tim. Uvijek sam u brizi u vezi procesa, ishoda, ipak je ovo prva godina mandata. Očekivanja i reakcije su tada najizraženije. Mjeri se svaki potez, svaki programski odabir. Na to sam računala, uvijek je tako s promjenama uprava. Ali s druge strane, kreacije nema iz ravnodušne, bezbrižne pozicije. U kazalištu se radi s jakim emotivnim intenzitetom pa je zato pojačana i briga i zadovoljstvo. Mislim da smo krenuli uspješno, da smo stvorili atmosferu u gradu koja je bila pokretačka i za umjetnike i za građane.

Tema koja se provlačila kroz čitav festivalski program bio je Mediteran. Svi kreatori programa su se zajedno s publikom otisnuli na putovanje u prošlost kroz koje su promatrali sadašnjost s pogledom uperenim u budućnost. To je bila ideja koja je nesumnjivo ostvarena. Za pretpostaviti je da Vas navedeno ispunjava zadovoljstvom i ponosom?
Čim mi je umjetnička ravnateljica Martina Filjak predložila temu Mediterana otvorilo se beskrajno područje iz kojeg je trebalo odabrati teme, naslove, autore koji bi na najbolji način povezali umjetnike i publiku s prošlošću i sadašnjošću. One koji su mogli učiniti aktualnim vezu naših temelja i današnjeg vremena. Dugo smo promišljali i razgovarali i stvorili program koji je pred nas postavio izazove. Mediteran se provlačio kao nit u svim programima, negdje direktnije, negdje diskretnije. Ali je bilo jasno da nas taj prostor koji nas je odredio i dalje inspirira. Da prodire i u naša razmišljanja o budućnosti. U Dubrovniku je taj odnos prema tradiciji posebno važan jer sve odiše važnom prošlošću. Ali je uz taj odnos bitno stvoriti i odnos prema novim utjecajima, estetikama. U tom se rasponu treba događati dramski program.

Vojnović, Shakespare, Goldoni… Zrinka Cvitešić, Goran Višnjić, Vito Taufer, Krešimir Dolenčić… Obećanja u pogledu velikih imena i ambicioznih projekata ste ispunili. Jeste li u potpunosti zadovoljni realizacijom? Naime, kritika nije bila baš naklonjena Kafetariji, a sada čitamo i ne baš hvalospjeve na račun Tauferove Oluje.
Ja sam jako zadovoljna. S programom smo stvorili ogroman interes, predstave su bile rasprodane i otvorene su liste čekanja, za Ekvinocijo su i preprodavači karata imali posla koliki je bio interes. Postoje naravno i drugačija mišljenja o nekim naslovima. Nerealno je očekivati da oko kazališta postoje jedinstveni stavovi. Ima predstava kojima kritika ne bude najsklonija, a publika ih zavoli i obrnuto. Pitanje je samo argumentacije, stila, motivacije kad su procjene umjetničkog rada u pitanju. Oba naslova s kojima smo krenuli imaju važno mjesto u pamćenju dubrovačke publike i neki prigovori su izlazili iz usporedbi koje se ne mogu izbjeći, ali novo vrijeme nosi i nove okolnosti za predstave. Pluralitet mišljenja oko kazališta je poželjan, razilaženja, opreke… Ani Tasić recimo, dugogodišnjoj kritičarki, trenutno i selektorici jednog od najvećih regionalnih festivala Sterijino pozorje, Oluja se jako svidjela, smatra je odlično osuvremenjenom, drugačijom, i kako je navela najboljom Olujom koju je gledala. Publika je primjerice jako zavoljela Mara Nejašmića, na način na koji se i ranije voljelo glumce iz te predstave.

Ne možemo se ne spomenuti i sjajnih gostovanja, kao i repriznih izvedbi. Naravno, uvijek ima prostora za poboljšanja pojedinih segmenata. Uvjerena sam da ne bi bili danas tu gdje jeste u profesionalnom smislu da niste istovremeno vrlo odvažni i samokritični. Vjerujem da se veselite svjedočiti zamahu koji je krenuo kroz predstojeća ljeta?
Veselim se jako… Ova godina je bila važna i kao nagovještaj za iduće sezone. Program smo izbalansirali na način da uz nove produkcije imamo i jake gostujuće programe i reprizne naslove za koje je publika jako zainteresirana. Gostujući program ću i dalje promišljati, ne samo kao obavezu zastupljenosti i vanjskih programa nego kao izbor koji je povezan s festivalskom temom pojedine sezone i koji je jako povezan s idejom našeg premijernog programa.

Kad sjednete u gledalište, svjetla se gase, predstava počinje, i Vi koliko god bili voditelj, kreator, postajete dio publike. Možete li napraviti odmak od subjektivnog i predstavu promatrati kao svaki drugi gledatelj? Nezahvalno je pitati Vas što i tko Vas nije, odnosno nisu dojmili, ali ću zato bit slobodna pitati koja predstava i koji glumci su Vas impresionirali, učinili najviše ponosnom?
To je uvijek teško izdvajati jer je bilo baš jako puno glumačkih kreacija koje, sad je već jasno, ostaju za pamćenje. Apsolutno je to Zrinka Cvitešić koja je doživjela stajaće ovacije na izvedbama. Fenomenalna uloga koju je ona iznijela s toliko discipline i strasti da ostaje za pamćenje. Odlični su Višnjić, Grgić, Mrkša, Šovagović, Dijak, Ružić, Ružica, Adrian… glumci iz svih generacija. Matija Čigir je vrhunski glumac koji je imao veliki glumački zadatak, sam na sceni preispitivati svoje glumačko i privatno lice, Nina kao Klitemnestra, Dea kao Elektra…. Autori kostima, scenografije koji su stvorili izvrsnu vizualnost predstava… Ovo su samo neki navedeni, a po reakcijama publike vidim da ih se puno toga dojmilo u predstavama.

Jeste li se umorili i kako planirate ‘napuniti baterije’ pred predstojeću kazališnu sezonu?
Nisam se umorila, zapravo sam dobila veliki poticaj i snagu za iduću sezonu i u Dubrovniku i u Varaždinu. Već smo sada u pripremama nove festivalske sezone. Nakon Mediterana iduća tematska odrednica vezana je uz žene, kao inspiraciju, kroz propitivanje okolnosti koje utječu na položaj žena, u umjetnosti, društvu. Komadi s jakim ženskim ulogama, koje govore o načinu na koji je žensko iskustvo oblikovano.

Na koncu kakav je Vaš odnos s Gradom? Kako ga ćutite i kako ste provodili ono malo slobodnog vremena ovo ljeto?
Dubrovnik je nevjerojatan grad, poseban. Svaki pogled prema nečem lijepom, skladnom. Motivira da visoko postavljate ciljeve, da se s respektom odnosite prema onom što je naslije đeno. Zbilja je privilegija ovdje samo i boraviti, a pogotovo imati priliku raditi dramski program s ovakvim mogućnostima, i prostornim, organizacijskim, umjetničkim. U Dubrovniku sam radila i na Igrama i u Kazalištu Marina Držića, nije mi nepoznata publika, grad. Ovo je sad nova situacija, čini mi se da ponovo otkrivam grad.