Božanstvena – bio je to nadimak jedne od najznačajnijih pjevačica u povijesti jazza, Grammyjem nagrađene Sarah Vaughan. »The Divine One« se zove i jedan od njezinih albuma. Poznata i pod nadimcima Sassie i Sassy, ova pjevačica jednog od najljepših i najfleksibilnijih glasova dvadesetog stoljeća, pjevala je moćno, sigurno, uvjerljivo i šarmantno, s osjećajem za ritam i džezistički groove. Njezin su glas uspoređivali s glasom opernih pjevačica. Jedan je kritičar napisao da je njezin glas »imao krila, da je bio sočan i zategnut, discipliniran i nijansiran, gust poput konjaka«… Njezine su izvedbe bile inventivne, virtuozne, uzbudljive, sugestivne i tople. Doimale su se opuštenima i spontanima. Primjerice, osim što je sjajno improvizirala scat stilom, tijekom izvedbi bi zapanjujuće vješto mijenjala tekstove pjesama, ali uvijek suvislo i uvjerljivo. Bila je nenadmašna u komunikaciji s izvođačima iz sastava, u razmjeni dobrih vibracija. Uvijek je bila spremna na nepredviđene situacije. Ometajuće, često nepoželjne zvukove iz kluba, te reakcije publike koja prasne u smijeh na svaku duhovitu dosjetku, pretvorila bi u prednost, nadahnuće koje izvedbu može odvesti u posve nepredviđenom smjeru i pretvoriti je u novo glazbeno iskustvo.

Obožavali su je kolege glazbenici, ali i slušatelji kojima i danas, desetljećima nakon njezina nastanka, njezina glazba zvuči uvjerljivo, svježe i aktualno. Bila je sjajna pjevačica balada, ali i odlična pijanistica i skladateljica. Nije voljela da je zovu jazz pjevačicom jer je djelovala u raznim žanrovima, no jazz i blues uvijek je titrao u njezinim izvedbama. Zapravo, bila je poznata i kao pop pjevačica. Među njezinim najpoznatijim izvedbama su one pjesama »It’s Magic«, »Make Yourself Comfortable«, »Broken-Hearted Melody«, »Misty« i »Send in the Clowns«. Izvodila je i pjesme Boba Dylana, Johna Lennona, Marvina Gayea, Johna Lennona i Paula McCartneyja, grupe Carpenters… Oduševljavala se Brazilom i brazilskom glazbom i s Miltonom Nascimentom, Joseom Robertom Bertramijem, Dorivalom Caymmijem i Antoniom Carlosom Jobimom snimila za Grammy nominiran album »I Love Brazil!«. Osim toga, njezin posljednji album bio je »Brazilian Romance«, koji je producirao Sergio Mendes.

Silina njezinog utjecaja

Zajedno s Billie Holiday i Ellom Fitzgerald, Sarah Vaughan je pomogla popularizirati umjetnost jazz pjevanja. Nadahnjivala je sve naraštaje jazz pjevačica, njezinih suvremenica i onih koje su stasale poslije nje. Silina njezinog utjecaja ne slabi ni u današnje vrijeme. Primjerice, na njezinoj su se ostavštini napajale Phoebe Snow, Anita Baker, Sade, Rickie Lee Jones i Carmen McRae. Zahvaljujući reputaciji jedne od najboljih jazz pjevačica svih vremena, mogla je za suradnike birati najbolje jazz glazbenike. To su bili, među ostalima, trubači Harry »Sweets« Edison, Miles Davis i Clifford Brown, flautisti Frank Wess i Herbie Mann, saksofonisti Zoot Sims i Paul Quinichette, gitaristi Joe Pass, Barney Kessel, Mundell Lowe i Bucky Pizzarelli, klaviristi Oscar Peterson, Jimmy Jones, Jimmy Rowles i Roland Hanna, kontrabasisti Richard Davis, Joe Benjamin, George Duvivier i Ray Brown te bubnjari Roy Haynes, Kenny Clarke i Grady Tate.

Često je nastupala i snimala uz ugledne jazz i simfonijske orkestre Counta Basieja, Bennyja Cartera, Franka Fostera, Quincyja Jonesa, kao i uz New Jersey Symphony, Los Angeles Philharmonic, Utah Symphony Orchestra i druge. Godine 1986., na Dan neovisnosti u programu nacionalnog televizijskog prijenosa na PBS-u, nastupila je s National Symphony Orchestrom pod ravnanjem Mstislava Rostropoviča, u izvedbama pjesama koje je skladao George Gershwin. Za te prigode aranžmane su pisali i/ili dirigirali majstori zanata: Jimmy Jones, Frank Foster, Thad Jones, Ernie Wilkins, Billy May, Joe Reisman, Quincy Jones, Marty Paich, Benny Carter, Lalo Schifrin i Gerald Wilson.

Tekstura i boja

Stvaralaštvo Sarah Vaughan uvijek je bila tema razgovora koje sam vodio s jazz glazbenicima, posebice pjevačima. Svi od reda iskazivali su joj divljenje i tvrdili da je na njih ostavila snažan dojam. Svi su govorili da je bila jedna od najutjecajnijih. Primjerice, pjevačica Vanessa Rubin govorila je o tome kako su uzbudljivi bili njezini nastupi: »Kad sam prvi put uživo gledala Sarah Vaughan, ostala sam bez teksta«, sjeća se. »Tako sam se osjećala tijekom cijelog koncerta. Sjedila sam tamo i cijelu večer zurila u nju. Pažljivo sam slušala svaku riječ, svaku notu. To je bilo nevjerojatno. Obožavala sam je. Imala je izuzetan glas. Svakog bi izbezumila. Do tad je nisam slušala uživo, jedino slušajući njezine ploče. Zamisli, nakon što toliko slušaš ploče svog idola, konačno ga slušaš uživo. To je nevjerojatno! Ostvarenje sna!« Pjevač Miles Griffith govorio je o njezinoj sklonosti bebop fraziranju. »Sarah Vaughan bila je elegantna pjevačica«, rekao je.

»U bebopu se pojavila nakon što je pjevala u big bandu Billyja Eckstinea. Kad je Eckstine pokrenuo svoj big band, sa svim tim mladim glazbenicima, to su mahom bili začetnici bebop stila. Kad se njegov big band počeo raspadati, glazbenici su otišli svaki na svoju stranu i afirmirali se kao samostalni umjetnici kreiravši novi stil – bebop. Sarah Vaughan bila je jedna od njih i znala je kako treba pjevati u tom stilu, s obzirom na novi ritam, novi ritmički stil, novi bebop pristup.«

Divi joj se i jedna od najvažnijih jazz pjevačica današnjice, Dianne Reeves, koja je svoj album »The Calling« posvetila upravo Sarah Vaughan. »Svojom umjetnošću otvorila mi je vrata i pomogla da nađem vlastiti izričaj«, napomenula je. »Dok sam studirala klasično pjevanje improvizirala sam kako bih bolje shvatila osnove, a kada sam i kod nje čula te elemente, jednostavno je kliknulo. Sarah Vaughan bila je moje nadahnuće jer je bila izuzetna pjevačica i izvodila različite vrste glazbe. Imala je širok raspon glasa. Uspjela je odrediti svoje ‘glazbalo’. Definirala ga je na mnogo načina – timbrom, teksturom, bojom, karakterom, svime što je koristila. Od nje sam naučila da svatko mora znati odrediti svoje ‘glazbalo’ i potom ga redefinirati. To i ja činim.«

Međunarodna reputacija

Rođena 27. ožujka 1924. u Newarku, u New Jerseyju, Sarah Vaughan bila je kći glazbenika amatera. Njezin otac svirao je gitaru i klavir, a majka je pjevala u crkvenom zboru. Pjevati je počela na bogoslužjima u baptističkoj crkvi Mt. Zion u svom rodnom gradu, a sa sedam godina počela je primati poduku iz klavira. U tinejdžerskoj dobi počela je ilegalno posjećivati noćne klubove Newarka i nastupati kao pijanistica i pjevačica u klubu Piccadilly i zračnoj luci Newark. Kako su je njezine noćne avanture kao izvođačice u potpunosti obuzele, napustila je srednju školu tijekom svoje prve godine kako bi se u potpunosti posvetila glazbi. Nakon što je 1942. pobijedila pjevajući jazz standard »Body and Soul« na amaterskom natjecanju u slavnom kazalištu Apollo u Harlemu, za svoj big band angažirao ju je Earl Hines kao pjevačicu i drugu pijanisticu. Godinu dana kasnije pridružila se bendu pjevača Billyja Eckstinea, gdje je upoznala Dizzyja Gillespieja i Charlieja Parkera. Na njezin stil pjevanja utjecao je njihov način sviranja. Zapravo, oponašala je njihova glazbala. U to doba ostvarila je prvu snimku pod svojim imenom.

Do sredine 1940-ih počela je pjevati s Johnom Kirbyjem i pojavljivati se u televizijskim emisijama. Nakon što je napustila Eckstinea, kratko je pjevala u bendu Johna Kirbyja, a nakon toga je prvenstveno bila vokalna solistica. Charlie Parker i Dizzy Gillespie često su o njoj govorili hvalospjeve, pomažući joj u stjecanju priznanja, posebice u glazbenim krugovima. S njom su svirali 25. svibnja 1945., na čuvenom sessionu. Nakon toga počela je rasti njezina međunarodna reputacija jer je bila na brojnim turnejama, uglavnom uz pratnju trija, a povremeno i s orkestrom.

Prva zlatna ploča

Sarah Vaughan je solo karijeru započela 1945. nastupajući u 52. ulici u New Yorku u klubovima Three Deuces, Famous Door, Downbeat, Onyx Club i Café Society Downtown. Počela je objavljivati albume i do kraja karijere ih je pod svojim imenom objavila šezdesetak, najviše za diskografske kuće EmArcy, Mercury, Roulette i Pablo. Godine 1949. vodila je radioprogram s emisijama koje su emitirane u večernjim satima od srijede do nedjelje iz kluba The Clique, sastajališta bebop publike. Pjevala je uz pratnju klavirista Georgea Shearinga, kontrabasista Oscara Pettiforda i bubnjara Kennyja Clarkea. Istodobno je počela nastupati na prestižnim pozornicama.

Tijekom karijere pjevala je na najvažnijim jazz festivalima kao što su Newport Jazz festival, Monterey Jazz Festival, Playboy Jazz Festival, New Orleans Jazz Festival, ali i u prestižnim koncertnim dvoranama, primjerice u Carnegie Hallu. Tijekom 1950-ih njezina je publika rasla zahvaljujući turnejama koje je poduzimala po Sjedinjenim Državama i Europi. U tom razdoblju pojavila se u tri filma – »Jazz Festival« iz 1956., »Disc Jockey« iz 1951. i »Basin Street Revue« iz 1956. Njezin komercijalni uspjeh dosegao je vrhunac 1959. s pjesmom »Broken Hearted Melody« koja je postala njezina prva zlatna ploča i redoviti dio njezina koncertnog repertoara. Važnu suradnju ostvarila je s producentom Normanom Granzom koji joj je organizirao turneje u sklopu projekta Jazz at the Philharmonic te je objavljivao njezine albume za diskografsku kuću Pablo.

Walk of Fame

Za svoje stvaralaštvo Sarah Vaughan primila je mnogobrojna priznanja i nagrade. Godine 1983. dobila je nagradu Grammy u kategoriji najbolje jazz vokalne izvedbe za žene, a 1989. Grammy za životno djelo. Album »Sarah Vaughan«, kasnije reizdan pod nazivom »Sarah Vaughan with Clifford Brown«, i singl »If You Could See Me Now«, uvršteni su u Grammy Hall of Fame, nagradu ustanovljenu 1973. u čast snimkama koje su stare najmanje dvadeset pet godina, a imaju iznimnu kvalitetu ili povijesni značaj. Osvojila je nagradu New Star časopisa Esquire za 1947., nagrade časopisa Down Beat od 1947. do 1952. i časopisa Metronome od 1948. do 1953. Godine 1980. dobila je nagradu Emmy za individualno postignuće. Godine 1980. dobila je ploču na 52. ulici, ispred zgrade CBS-a, u znak sjećanja na jazz klubove koje je nekoć posjećivala, a 1985. dobila je zvijezdu na Hollywood Walk of Fameu. Godine 1988. primljena je u American Jazz Hall of Fame. Godine 1978. Berklee College of Music dodijelio joj je počasni doktorat. Godine 2012. primljena je u Kuću slavnih u New Jerseyju. Od 2004. do 2006. New Jersey Transit odao joj je počast uvrstivši njezin lik u dizajn svojih stanica željeznice u Newarku. Naime, putnici koji stanu na bilo kojoj postaji na toj liniji mogu pročitati tekst pjesme »Body and Soul« uz rub perona stanice. Dobila je nagradu »George and Ira Gershwin« za životno glazbeno djelo na UCLA Spring Singu. Godine 2003. San Francisco i Berkeley u Kaliforniji proglasili su 27. ožujka – datum na koji je rođena – Danom Sarah Lois Vaughan. Po njoj je nazvano i godišnje natjecanje jazz pjevača koje se održava na James Moody Jazz Festivalu. To međunarodno jazz vokalno Natjecanje »Sarah Vaughan« poznato je i kao SASSY Awards, po njezinom nadimku.

Priznanja bi zasigurno bilo puno više da nije prerano preminula, 3. travnja 1990. u Hidden Hillsu u Kaliforniji, u šezdeset i šestoj godini života. Iste godine primljena je u Jazz Hall of Fame. Njezin posljednji ispraćaj održan je u baptističkoj crkvi Mount Zion u Newarku, u New Jerseyju, u kojoj je počela nastupati kao djevojčica.

Objava Sarah Vaughan, glazbenica koja je popularizirala umjetnost jazz pjevanja pojavila se prvi puta na Novi list.