Jedinu žensku ulogu u posljednjem, četvrtom, premijernom naslovu u sklopu jubilarnih 75. Dubrovačkih ljetnih igara, tumači mlada, lijepa, talentirana glumica zagrebačkog Kazališta Komedija, Požežanka Ružica Maurus. U Shakespeareovoj ‘Oluji’, pod redateljskom palicom Vita Taufera, ona tumači Prosperovu kći Mirandu koja s ocem živi na pustom otoku koji će u ovom uprizorenju biti naš Lokrum. Porazgovarali smo s njom neposredno pred večerašnju premijeru.

Kako je bilo s kazališnih daski ‘prebaciti’ se na probe na Lokrumu? I kakav je osjećaj pred premijeru? Očekivanja su velika, imate li treme, naročito s obzirom da ćete kao jedina žena zasigurno biti ‘pod povećalom’?
Jako me obradovalo da sam ja jedina žena, ali uopće nemam taj osjećaj jer se sa svim frajerima oko mene i ja osjećam kao frajer. Velika mi je čast i privilegija da sam baš ja u ovoj sjajnoj ekipi.
Prošle sam godine na Badnjak vidjela da me zove nepoznati broj. Javila sam se i na liniji je bila Senka Bulić, predstavila se i pitala me bi li sudjelovala u predstavi ‘Oluja’ na Dubrovačkim ljetnim igrama u režiji Vita Taufera, predstavila mi autorski tim. Ona nije ni dovršila pitanje naravno ja sam rekla – da, da, da! Neću taj poziv nikad zaboraviti. Jako me razveselio i taman se dogodio na prekretnici mog života u ovom poslu. Od tog poziva nadalje mi se sve promijenilo.
Teško mi je pronaći riječi kojima bih opisala svoj ovogodišnji doživljaj Lokruma. Prošle godine sam bila tu prvi put, na izletu, na kupanju. Oduševio me, kao i ovaj grad i svaki put kad dođem mu se divim iz početka. Jednostavno ima neku čaroliju u sebi, mir. Kad dođem ovdje svi problemi jednostavno nestanu, ne postoje, osjećam samo sreću i zahvalnost. Kad smo došli na prve probe, kad sam vidjela tu lokaciju i taj vrt, jednostavno sve je mekano, toplo, sve miriši i automatski si inspiriran. Nekako je sve posloženo, svi su radosni. I naravno da je bio prekrasan osjećaj preći iz kazališta gdje smo svi nekako postavili tih par dana sve scene, iščistili ih i onda došli na Lokrum uživati.
Uvijek je pred premijeru prisutna nekakva napetost i nekakve nedoumice do zadnjeg dana, ali ovdje zaista osjećam jedno divno uzbuđenje, a istovremeno i mir. Žao mi je da će tome uskoro doći kraj, pa se trudim svaki dan osvještavati tamo na toj prekrasnoj lokaciji s tim prekrasnim ljudima te trenutke i pohranjivati ih u sebi i zapamtiti tu radost na probama i uživati u svakom trenutku. Redatelj Vito Taufer je divan. Motivirajuće je koliko je energičan, a istovremeno i miran, glumcu daje povjerenje i slobodu. Alan Hranitelj je genijalac koji kao da nije s ove planete, to kako on kreira kostim je ravno čudu. U ovoj predstavi koreografije i scenski pokret radio je Leo Mujić koji je za mene otkriće, naučila sam od njega u ovom kratkom razdoblju puno, brz je, efikasan, maštovit i izuzetno profesionalan, a njegova osobnost i duhovitost su nešto što se ne da prepričati. Zahvaljujući savršenom dvojcu Ivanki Mazurkijević i Mrletu, publika će zaista uživati u atmosferama, songovima i muzici u ovoj predstavi. Usuđujem se reći da su napravili hitove.

Kakva je Vaša Miranda? Koliko je slična Vama, koliko različita od Vas? Je li je bilo lagano ili pak teško ‘naći’ u sebi i ‘izvući’ na površinu? Ući u taj lik?
Pa zapravo drugačija je od mene po tome što je jedanaest godina mlađa. Ja sad imam 26, ona u tom komadu ima 15, došla je s tri godine na otok s ocem i tamo s njim živi sama već 12 godina. A to kako su dramaturginja Vesna Đikanović, Senka Bulić i Vito napravili adaptaciju teksta je u potpunosti odgovaralo mojoj viziji Mirande, da ju igram kao ratoborniju djevojčicu, kao Tarzan, Jane, Mogley, pomalo divlju na tom otoku jer je svašta morala proći u tih 12 godina. Miranda je bila primorana boriti se sama s divljinom, nema nikakvih strahova od životinja, jako je hrabra, neposredna, ali istovremeno vrlo empatična, pogotovo prema ljudima koji su doživjeli brodolom. Zapravo su to prvi ljudi koje ona vidi osim svog oca i Kalibana. Slična je meni po toj empatiji, emotivnosti. Ja sam izuzetno emotivna. U procesu rada na ulozi prisjećala sam se svog djetinjstva, kad sam imala 15. Bilo mi je jako lijepo istraživati opet to dijete u sebi i imati te dječje suze, taj dječji strah, iskrenost. I kroz tu njenu strast s Ferdinandom u kojeg se ona jako zaljubi evocirati svoje prve ljubavi u pubertetu. Hvala Bogu da se bavim ovim poslom da se mogu opet prisjetiti svega toga i probuditi to dijete u sebi. Nadam se da sam u zadatku uspjela. Vidjet ćete!

Ovo je Vaš drugi ‘nastup’ na Dubrovačkim ljetnim igrama. Naime, ‘vatreno krštenje’ je bilo 2022. godine na Lovrjencu gdje ste utjelovili Lisicu u, djeci i odraslima, omiljenoj ‘Čudesnoj šumi’. Pobrali ste tada pohvale kako publike tako i kazališne kritike i struke. I evo igrate je već treće ljeto. Kakvo Vam je bilo to prvo iskustvo na Igrama? Lovrjenac? Djeca kao publika? Jesu li ‘teža’ ili ‘lakša’ od odraslih? Svakako su iskrenija generalno, pa tako je za pretpostaviti i kad su predstave u pitanju?
Iskreno, teško mi je sročiti misli jer sve što je vezano za Dubrovnik i Dubrovačke ljetne igre je meni prekrasno, i ja bih do kraja života potpisala da mogu svako ljeto biti ovdje. Čudesna šuma redateljice Lee Anastazije Fleger zasigurno je jedna od meni dražih predstava u kojima sam sudjelovala. Uživali smo i mi i djeca i odrasli koji su gledali tu predstavu. Sretna sam što smo već treću godinu za redom ovdje. Djeca kao publika su najiskrenija i najdivnija. Moram priznati da su me po Stradunu znali zaustavljati i vikati: Mama evo Lisice misice! To me je baš obradovalo i nasmijalo! Zahvalna sam na tome i nadam se da je i publika zadovoljna, a vjerujem po dosadašnjim reakcijama da jest. Zaista je svaka izvedba Čudesne šume bila posebna na svoj način.

Kako je mlada glumica rođena u Požegi doživjela najprije Zagreb, a potom i Dubrovnik? Jeste li nam prije dolazili, osjetili dubrovačka ljeta, gledali predstave na Igrama ili ste naš grad otkrili kada ste došli tu raditi?
Kad sam došla u Zagreb isprva mi je bilo sve jako čudno. Još sam na četvrtoj godini faksa bila tužna kad bih odlazila iz Požege. Čak ne samo ja nego i moji. Mi smo jako povezani. Imam tri brata i tri sestre. I jednostavno nisam nikada odlazila od njih i selidba u Zagreb mi je bila veliki šok. S vremenom sam se navikla. Imam 26 godina pa bi bilo stvarno smiješno da još uvijek cvilim kad odlazim. Ali ljudi u Zagrebu, mentalitet, su posve drugačiji nego u mom kraju. Trebalo mi je vremena da se priviknem, ali mislim da sam ja ostala ista. Promijeni te život naravno u smislu da odrastaš, ali mi je važno da su mi one dragocjene vrijednosti usađene u mojoj obitelji, mom selu pored Požege u kojem sam odrasla, koje se zove Srednje Selo, ostale. Te vrijednosti ne bih mijenjala ni za što! Kao ni svoje djetinjstvo, odrastanje u toj maloj sredini. A Zagreb mi je naravno donio puno. Puno sam napredovala, naučila i imam prekrasne ljude oko sebe, što u kazalištu, u poslu, što van njega.
U Dubrovniku sam bila davno na jednom susretu mladih, ali bila je tolika gužva i padala je kiša tako da nisam uspjela doživjeti grad. Kad smo radili Čudesnu šumu prvi sam put zapravo bila ovdje i doživjela apsolutno oduševljenje. Inače volim provoditi vrijeme okružena s puno ljudi, društvena sam, ne volim biti sama u Zagrebu i Požegi, ali fascinantno da u Dubrovniku uživam biti sama, ili na plaži ili u gradu. Samo osjećati grad i energije. Meni čak ni turisti ne smetaju. Nekad kad bih išla na probe poživčanila bih od gužve preko Pila do Lovrjenca, ali to je stvarno samo tih stotinjak metara, ali čim bih se popela gore gdje je taj prekrasan pogled sve bi nestalo u trenu. Kad bih se gore popela prvih deset minuta samo bih šutjela i upijala taj predivan pogled, uživala, punila baterije i pustila mozak na pašu. Ne bih razmišljala ni o čemu osim o predstavi i toj ljepoti koju vidim ispred sebe.

Od početka ove godine stalno ste zaposleni u zagrebačkom kazalištu Komedija. Ovo je zaista Vaša godina! Koliko Vam to stalno zaposlenje znači? Mnogim glumcima slobodnjacima nije lako. Je li se sada ipak ‘lakše diše’ kad imate stalni angažman, stalna primanja?
Apsolutno! Na ovoj zadnjoj godini faksa nisam baš nešto radila, niti je bilo nekih naznaka angažmana osim Čudesne šume i predstava u Gradskom kazalištu Požega u mom rodnom gradu. U Zagrebu samo neka sitna snimanja, ali to je bilo skoro ništa. I dogodi se taj poziv Senke Bulić za ‘Oluju’ i sve mi se odjednom počne otvarati. Dobila sam poziv ravnatelja Komedije za stalno zaposlenje jer me gledao na premijeri predstave ‘Gostioničarka’ u režiji Davora Svedružića u Gradskom kazalištu Požega. Uslijedila je nominacija za Zlatni studio, pa poziv Ivice Buljana i Dubravke Vrgoč za Čarugu koja se radila u Bjelovarskom kazalištu s Ninom Violić i ostalim divnim glumcima. Pa San ivanjske noći u teatru Exit sa Reneom Medvešekom. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da uopće povjerujem da se to stvarno događa i osjećala sam zaista samo sreću i zahvalnost. I eto nekako se sve posložilo i jedno vuklo drugo i tome sad nema kraja. Stalno zaposlenje mi naravno puno znači jer sad mirno mogu živjeti u Zagrebu, pa i raditi druge stvari sa strane. Svaka nova predstava u Komediji će mi bit veliki izazov i veliko veselje.

Je li bilo naporno igrati u Čudesnoj šumi i paralelno pripremati se za ‘Oluju’? I ono malo slobodnog vremena koje imate kako provodite u Gradu?
Da dosta mi je bilo naporno. Mislila sam da neće biti, jer ja volim taj žestoki tempo u Zagrebu, ali sam shvatila da ga u Dubrovniku baš i ne volim. Ovdje mi je draže imati neko svoje vrijeme za okupati se, otići ili na Danče ili na Lokrum pa navečer na probu. Bilo je vrlo izazovno, naravno da sam ostala bez glasa, jer sam preko dana imala probe za Oluju, od 11 do 6 navečer, pa trči na Lovrjenac na šminku i frizuru, u 9.30 predstave Čudesne šume i onda nazad na probu za Oluju. Već tradicionalno sam i ove godine završila na infuziji i inhalaciji, ali zahvaljujući divnoj doktorici Betici sad sam kao nova i spremna sam za premijeru! Što se mog ljeta u vašem divnom gradu tiče izdvojila bih otvaranje Igara i ove i prošle godine, bilo je veličanstveno. U Dubrovniku se zapravo već osjećam kao doma, kao da su to moji ljudi, Ekipa iz Igara je sjajna. Od Line koju gnjavim za sve; od inhalacija, preko smještaja, letova… nadalje. A što se slobodnog vremena tiče: Lokrum, Lokrum, Lokrum i uživanje!

Foto: Ivan Pozniak/Marko Ercegović/DLJI