Od invazije na Ukrajinu svijet se naveliko promijenio pa čvrsti savezi više nisu jamstvo da će sve zemlje provoditi ono što najmoćniji traže. Ili, jasnije rečeno, Amerika više nema moć da natjera sve saveznike, bili oni u NATO-u ili ne, da plešu kako Washington svira. Vrijeme američke nadmoći u svijetu prolazi.

Putin je uspio ne samo preokrenuti vojne događaje u Ukrajini, savladati ekonomsku krizu koja je prijetila zbog zapadnih sankcija nego i raditi na stvaranju novog bloka, s moćnom Kinom, Indijom, Brazilom, a sada i sa Saudijskom Arabijom. Koliko god se administracija koja sada vlada Washingtonom trudi prikazati da blok koji se stvara nije geopolitički suparnik Zapada, to se upravo događa. Amerika je desetljećima ignorirala BRICS, skupinu kojom je Kina nastojala postići dominaciju, tvrdeći da je to samo prazna pričaonica od koje nema ništa. A onda je nedavno ta sve moćnija skupina, u kojoj su i Kina i Rusija, pozvala da joj se pridruže Argentina, Egipat, Etiopija, Iran, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, što bi u konačnici značilo da će na okupu biti dvadesetak zemalja. Dok globalna dominacija Amerike slabi.

Pitanje je zbog čega je do toga došlo. Odgovora ima mnogo, popis je dug, a jedan od razloga što Amerika nije više tako moćna svakako je i izbor dvaju posljednjih predsjednika, staraca, koji jednostavno nisu osjetili svijet u kojem živimo. Donald Trump je kao cirkusant u politici, čovjek sumnjive biografije iza kojeg su se uvijek vukle i privatne i profesionalne afere i koji je politiku odveo na niske grane. Rušenje institucija i ponašanje kao da je politička pozornica jedan reality show možda je nekima izgledalo “moderno”, a u biti je bilo znak slabosti najmoćnije zemlje svijeta jer nije uspjela izabrati vodstvo dostojno trenutka. Trump je dobrim dijelom zaslužan što mnogi u svijetu više nisu gledali na Ameriku kao na moćnu silu, a cirkus na kraju Trumpova mandata bio je sramota od koje se teško oporaviti. S kojom je samo ironijom upad Trumpovih pristaša promatran u Moskvi i Pekingu.

Nedostojna karijera

Podsmijeh Putina i Xi Jinpinga bio je prvi signal da se polako ruši dominacija Amerike. A onda je na scenu nastupio drugi starac, Joe Biden. S velikim političkim iskustvom, ali u poodmaklim godinama, uz to i ne baš talentiran da izabere dobre suradnike.

Najbolji primjer za to je potpredsjednica Kamala Harris, koja je bila najavljena kao nova zvijezda, a pokazalo se da je blijeda političarka pred kojom nije karijera dostojna mjesta u Bijeloj kući. A onda je Biden povukao strašan potez, bijeg iz Afganistana i napuštanje saveznika s kojima je Amerika godinama gradila novi poredak. Bila je to katastrofalna odluka, koja je zapravo poručivala nemojte se pouzdati u Amerikance, oni su nesigurni. Bio je to presudan trenutak u kojem se Vladimir Putin odlučio za invaziju na Ukrajinu, koju je dugo pripremao.

Putin se dotakao Jugoslavije i Srbije, pa prozvao krivca: ‘Pustili su duha iz boce’

Bio je uvjeren, što se pokazalo točnim, da Bidenova administracija neće povući pravi potez, što je također bilo točno. Inzistiranje na sankcijama Rusiji bila je taktika koja se vukla godinu dana i više i pokazala se promašenom. Ne samo da ruska ekonomija nije uništena nego Rusi i dalje rade i žive kao da ukrajinske avanture nema. Dokad, druga je stvar, ali sve prognoze na dugom štapu također su nesigurne.

I dok su zapadni saveznici smišljali kako da zaustave Rusiju, Moskva je lukavo gradila odnose s Kinom i drugima. Netko će reći da je bila dovedena u položaj podređenosti Pekingu, ali to u ovom trenutku nije ni tako važno. Za Putina je mnogo važnije da je preživio prve reakcije Zapada i da Amerika nije stvorila sustav koji će omogućiti ukrajinski otpor i zadržati respekt Moskve prema Washingtonu. Sada kada Biden odlazi, a Trump ponovno dolazi, ništa se ne mijenja. Jedan starček će zamijeniti ili neće zamijeniti drugog i jedina šansa da Amerika i dalje ostane “velika” jest da demokrati u posljednji čas nađu zamjenu za Bidena, nekog poput Kennedyja ili Obame. Zasad se to ne vidi pa će sudbina velike Amerike opet biti u rukama političara koji su prešli osamdesetu.

Neizbježan rat

Jedna era završava, a počinje druga. Zvučno to najavljuju od Washingtona preko Moskve do Pekinga, a imaju pravo i jedni i drugi i treći. Amerika tvrdi da jačanjem demokracije, promicanjem ljudskih prava i jačanjem gospodarskog razvoja predvodi zapadni svijet, Kina govori o reformama i razvoju globalnog upravljanja. “Čovječanstvo je na raskrižju”, konstatira se u kineskom prijedlogu promjena u svijetu koji je predstavljen u Pekingu. “Zajedno ćemo stvoriti bolju budućnost za čovječanstvo.”

Najbolja povijesna analogija nije hladnoratovska Europa nakon 1945., nego prijeratna Europa 1914. Europski čelnici pozdravili su ono što su mislili da će biti kratki sukob na Balkanu, ali su umjesto toga dobili četiri užasne godine Prvog svjetskog rata. Neki predviđaju da će doći do sukoba SAD-a i Kine koja je zalutala u sličan rat oko Tajvana, koji Kina smatra otpadničkom provincijom. Kad su se Nixon i Mao Zedong sastali 1972., nisu se mogli složiti o ovom pitanju, ali su osmislili grubu formulu za upravljanje koja je trajala pola stoljeća: nema de iure neovisnosti za Tajvan i nema upotrebe sile protiv otoka od Kine.

Održavanje status quo zahtijeva odvraćanje Pekinga uz izbjegavanje provokacija podržavanja de iure neovisnosti Tajvana. Rat je rizik, ali nije neizbježan. SAD bi trebao očekivati ekonomske sukobe niskog intenziteta s Kinom, ali bi njegovi strateški ciljevi trebali biti izbjegavanje eskalacije – što je američki državni tajnik Antony Blinken nedavno nazvao “miroljubivim suživotom”, jedna je od analiza Australskog strateškog instituta. A sve vuče korijene iz povijesti pa je sadašnji poredak postavljen još od kraja Drugog svjetskog rata, kada je i John F. Kennedy govorio o “čarobnoj moći” američkih vrlina, da svaka zemlja bude slobodna, a svaka nacija također.

Odbacuju Zapad

“To je zato što vjerujem da je naš sustav više u skladu s osnovama ljudske prirode te vjerujem da ćemo u konačnici biti uspješni”, govorio je karizmatični američki predsjednik, ali puno godina poslije, sve se izmijenilo. Sustav koji su Amerikanci instalirali i ponudili drugima više nije toliko privlačan. Nije čak ni Amerikancima, koji danas žive u podijeljenoj zemlji. Liberalne vrijednosti došle su pod znak pitanja.

“Danas predsjednik Joe Biden i većina demokrata kažu da žele održati i očuvati postojeći poredak, dok ga Donald Trump želi napustiti. Na tekuće sukobe u Europi, Aziji i na Bliskom istoku snažno će utjecati koji god pristup prevladao na izborima ove godine”, kaže Joseph S. Nye, profesor s Harvarda i bivši pomoćnik američkog ministra obrane. I dok se Amerikanci sami između sebe muče u kakvom društvu žele živjeti, Rusija i Kina jasno poručuju da odbacuju zapadne vrijednosti i njihov način života. Ameriku vide kao svjetskog policajca koji više ne može održavati red, a to ocjenjuju kao priliku da ostvare vlastite ambicije. Putin kao Petar Veliki, koji bi želio vratiti moć Rusije bar jednaku onoj moći iz vremena Sovjetskog Saveza, a Xi balansirajući na modernoj, snažnoj Kini koja ima i elemente iz Maova vremena.

Tako to naoko izgleda, ali ima i suprotnih mišljenja, kako još nema sile u svijetu koja se može mjeriti s Amerikom. “SAD ima vojnu nadmoć nad svim drugim zemljama, kontrolu nad svjetskim oceanima preko kritičnih pomorskih putova, garnizone na svim kontinentima, mrežu saveza koja pokriva velik dio industrijskog svijeta, mogućnost prevođenja pojedinaca u tajne zatvore u zemljama od Kube do Tajlanda, prevladavajući utjecaj na globalni financijski sustav, oko 30 posto svjetskog bogatstva i kontinentalnu ekonomiju koja ne ovisi o međunarodnoj trgovini”, smatra Tom Stevenson, kolumnist Guardiana.

Dominantna sila

“Kada imaju posla sa SAD-om, elite u zemljama na periferiji globalnog gospodarstva još se često ponašaju kao da imaju posla s imperijalnim centrom. SAD svojim podređenima dopušta različite političke sustave. Uključujući srednjovjekovne monarhije u Arapskom zaljevu, vojne hunte poput Egipta, osobne predsjedničke autokracije na Filipinima i Tajlandu, parlamentarne sustave aparthejda poput Izraela i razumno demokratske sustave s većom društvenom jednakošću i uvjetima nego u samom SAD-u. Ono što se traži nije demokracija, nego razumno bliska odanost ciljevima američke vanjske politike.”

Teorije o kraju američke dominacije u svijetu nisu od jučer. Pojavile su se i prije deset godina, kada je kinesko gospodarstvo jurišalo na vrh svjetskog. Tada je rečeno da uspon Kine ne mora nužno značiti i pad Amerike. U gospodarskoj sferi to se donekle pokazalo i točnim iako je Kina danas i izravna prijetnja američkoj ekonomiji. Ostalo je da Kina i dalje treba Ameriku, a Amerika Kinu, ali su događaji s ruskom intervencijom u Ukrajini ipak sve promijenili. Putin je bacio udicu svima onima koji u Americi više ne vide dominantnu silu i uspio je. Xi se u jeku nemilosrdne agresije na Ukrajinu sastajao s Putinom, čak je uspio postići da ruski predsjednik odgodi invaziju zbog Zimskih olimpijskih igara u Kini. Dobar dio nafte i plina koji je išao prema Europi trebao bi završiti u Kini pa Moskva nikako nije na gubitku kako se Zapad nadao.

Putin o mogućnosti globalnog rata, zašto je napao Ukrajinu, ali i o oružju: ‘Korak smo ispred svih’

Danas je jasno samo to da je Putin preživio i da od mogućeg gubitnika ima sve veće šanse da postane dobitnik. A time Amerika ponovno postaje nesigurni saveznik, kao i u Afganistanu, jer je pitanje dokad će financirati Ukrajince koje sve više muči borba za vlast između Zelenskog i njegovih suradnika te galopirajuća inflacija. A dominantna sila koja svagdje gdje se umiješa doživi neku vrstu poraza, kao Amerika u prošlim vremenima, sve manje ima šansu zadržati moć.

Kraj dominacije

Uostalom, pokazala je to povijest od starog Rima, Grčke, Egipta do novog vremena. Dominacija ima svoj vrhunac i zatim pad, a nitko u povijesti tko je bio u položaju nedodirljive sile nije zauvijek to mogao ostati. Pa, analogno tomu, neće ni Amerika.

Sada Putin želi produbiti odnose i s Turskom, koja se više puta javljala da bude posrednik u ukrajinskom sukobu. Turska nije “ni na čijoj strani”, ali sve više postaje velesila na koju se mora računati. Europa je neće, Amerika se trudi zadržati savezništvo, a Putinu je stalo da dobije tursku podršku kada mu to treba. Tursko-ruski odnosi svakako su složeni, kao uostalom sve više odnosi među velikima u svijetu.

I tu Amerika ne može ništa, ne može prisiliti druge koji se ne slažu s pravilima igre koja je sama postavila da ih poštuju. Neki, poput Turske, balansiraju, a Putin to želi iskoristiti. Ponovno će gospodarska suradnja biti u prvom planu, a ona otvara vrata i političkoj. I tako, zasad, ukrug. Jedini koji su potpuno ispali iz igre jesu Ujedinjeni narodi. Nemaju nikakvu moć, nisu proveli reforme koje su bile nužne i još samo kozmetički nešto znače. Dva suprotstavljena svjetska bloka vode igru, američki sa Zapadom na jednoj strani i rusko-kineski s mnogim zemljama “koje dolaze” na drugoj. Tko će prevladati, to nitko zaista ne zna.

Objava Rusija i Kina žele zavladati svijetom, a trenutno se nalazimo u situaciji kao ih 1914. godine pojavila se prvi puta na Dnevno.hr.

pročitaj cijeli članak