Prošlog mjeseca u Moskvi su “oči u oči” sastanak održali ruski predsjednik Vladimir Putin i Sergej Karaganov, a tema je bila i više nego intrigantna. Karaganov je vjerojatno najpoznatiji i u zapadnim stručnim krugovima najcjenjeniji ruski geopolitički analitičar koji je u vrijeme mandata Borisa Jeljcina, na prijelazu dvaju tisućljeća, profesionalno radio i u Washingtonu. Ondje je, između ostalog, održavao kontakte i s nekim utjecajnim američkim analitičarima bliskima Bijeloj kući, iako ga u sadašnjim, potpuno poremećenim odnosima Rusije i Zapada, tamošnji mediji etiketiraju kao ruskog krajnjeg desničara i osobu radikalnih stavova.

Potpuno je druga stvar što se u SAD-u utjecajni predstavnici tamošnjeg realizma već dulje vrijeme medijski marginaliziraju, dok se prednost daje analitičkim ideolozima koji djeluju sa srednjostrujaške pozicije i koji u analizama polaze od zadanog krajnjeg cilja američke vanjske politike prema natrag. Realisti djeluju suprotno i najprije sagledavaju međunarodne okolnosti onakvima kakve jesu, što uključuje i razumijevanje nacionalnih interesa glavnih konkurenata SAD-a. U takvom kontekstu onda nastoje iznalaziti najpovoljnije mogućnosti za ostvarenje američkih nacionalnih interesa u najvećoj mogućoj mjeri, vodeći pritom računa o tzv. crvenim crtama suparnika, tj. izbjegavanju mogućnosti izbijanja međusobnog neposrednog konflikta koji bi za sve bio koban.

Sergej Karaganov tvorac je strategije ruskog zaokreta na istok, okretanja Kini i stvaranja euroazijskog bloka. Na to je, zanimljivo, kao na nužnost upozorio još prije više od dva desetljeća, nakon povratka iz Washingtona, kada je – kako je rekao – shvatio da je politika pokušaja izgradnje ravnopravnih partnerskih odnosa između Rusije i SAD-a velika zabluda i iluzija prije svega Moskve, jer će joj SAD uvijek raditi o glavi.

Tvorac strategije

Međutim, tu Karaganovljevu strategiju zaokreta na istok – “Go East”, Vladimir Putin tada nije prihvatio jer je i sam vjerovao u te iluzije. Uostalom, ne tako davno osobno ih je i javno priznao. Strategiju ruskog zaokreta na istok prihvatio je tek nakon spoznaje surove stvarnosti s majdanskom revolucijom u Kijevu 2014. i uvedenim oštrih sankcijama Zapada protiv Rusije nakon njezina pripajanja Krima 2015. svom ustavnopravnom poretku. Ali to je već bila samo reakcija na zatečeno stanje koje je šokiralo ruski državni vrh iako je otprije dobro znao za zapadne želje priključenja Ukrajine njihovoj interesnoj sferi, koje nisu ni bile skrivane i koje su trajale godinama – praktički od stjecanja njezine neovisnosti od SSSR-a 1991. godine.

Ali Moskva nije vjerovala da će se Washington odlučiti na tako radikalan potez kakav je revolucija, s obzirom na jak ruski utjecaj u toj zemlji, međusobno povijesno duboko razvijene gospodarske i svake druge veze, kao i velik broj ruskog i rusofonskog stanovništva. Moskva je mislila da je Zapad svjestan kako je Ukrajina za nju “crvena crta” i da Rusija jednostavno ne može ne činiti ništa da takav scenarij pokuša spriječiti. Danas smo tu gdje jesmo – nigdje ili, preciznije, na rubu izravnog sukoba dviju nuklearnih velesila odnosno Rusije i NATO saveza. I to je sva istina, iznesena u najkraćim crtama.

Blasfemično i destruktivno nuklearno oružje moglo bi zapravo biti spasonosno za čovječanstvo

Karaganov se smatra istinskim poznavateljem američke “duboke države”. On tvrdi i da je Americi odavno jasno da Kinu ne može slomiti ako prije toga ne slomi Rusiju koja joj čuva leđa. Zato SAD sada sve karte i baca na pobjedu Ukrajine i nema namjeru otvoreno napadati Kinu jer za takvo što nema potencijala.

Međutim, tvrdi i da je američka strategija slamanja Rusije osuđena na propast, iako priznaje obavještajne promašaje ruskih službi koji su doveli do sadašnjeg složenog scenarija ukrajinskog rata. On je smatrao da je taj rat Rusija morala pokrenuti još 2019. ili najkasnije 2020., ali čak i same 2014., kad se i dogodila revolucija u Kijevu, iako tada vjerojatno nije bilo dovoljno ni psihološke pripreme niti su za takvo što postojali operativni vojni planovi. Međutim, neovisno o tome, Karaganov sada smatra da je ruska vojna intervencija bila i ostala nužna i da je treba dovršiti.

Ranija intervencija

Kad je riječ o spomenutom sastanku u Kremlju, tema razgovora bila je ruska nuklearna doktrina. Pritom moram ukazati na to da je Karaganov, profesor i dekan moskovskog fakulteta, jedan od vodećih ruskih stručnjaka za nuklearno oružje i rusku nuklearnu strategiju, čiji se stavovi itekako slušaju i uvažavaju. Međutim, nije tajna ni da se Karaganov posljednjih godina aktivno zalaže za smanjenje praga primjene ruskog nuklearnog oružja u odnosu na sadašnju doktrinu koja to jasno propisuje.

Upravo je to i bila tema spomenutog razgovora u Kremlju. Ništa čudno, jer Karaganov u takvim stavovima u Rusiji nipošto nije usamljen – ne samo u stručnoj nego i u širokoj javnosti – među građanima, koji gotovo od početka ruske invazije na Ukrajinu očekuju odlučnije ruske vojne poteze za koje ih se u analitičkim, medijskim, ali i najvišim političkim krugovima stalno podsjeća da itekako postoje kao opcija i da za njih svi na zapadu dobro znaju.

Međutim, Putin nije prihvatio navedeni prijedlog iako je na sastanku itekako ozbiljno slušao Karaganova. Ruski čelnik, naime, smatra, da je sadašnja nuklearna doktrina posve dovoljna za zaštitu egzistencijalnih interesa zemlje. Drugim riječima, smatra da Rusija može ostvariti svoje ključne zadane ciljeve u Ukrajini konvencionalnim sredstvima, uz primjenu najsuvremenijih vrsta naoružanja izvan onog nuklearnog (poput hiperzvučnog, laserskog…), čija bi uporaba, ako kojim slučajem i ne bi izazvala atomski rat sa SAD-om, sigurno izazvala oštre osude međunarodne zajednice. Posebno bi u tom smislu za Rusiju bile neugodne osude ključnih zemalja Globalnog juga, o kojima sada ona najviše i ovisi nakon prekida gotovo svih veza sa Zapadom.
Ono što Putin sada želi, a čini se da u tome prilično uspijeva, jest da Zapad prvi počne gubiti živce i povlačiti poteze koji imaju visoki potencijal eskalacije ukrajinskog rata, nakon čega eventualni ruski oštri vojni odgovor ne bi imao nužno karakter agresivnog, već isprovociranog.

Ne odustaje

Da Zapad možda gubi živce nakon neuspjele ukrajinske ljetne ofenzive prošle godine, najnovijih ruskih vojnih uspjeha poput zauzimanja najveće ukrajinske vojne utvrde Avdiivke i potpune inicijative ruskih snaga duž cijele crte bojišnice duže od 1200 kilometara – a sve to i u kontekstu nadolazećih neizvjesnih izbora u SAD-u i EU-u – svjedoči i niz posljednjih događaja.

Najprije je francuski predsjednik Emmanuel Macron nakon konferencije u Parizu prije dva tjedna rekao kako ne isključuje mogućnost slanja francuskih vojnih postrojbi i NATO-ovih snaga u Ukrajinu jer se ne smije dopustiti ukrajinski vojni poraz. Iako je vrlo brzo uslijedila oštra osuda njegovih riječi iz svih važnih zapadnih prijestolnica, uz izjave kako one nikada neće poslati svoje vojne postrojbe u rat u Ukrajini, znakovito je da Macron nije odustao od svoje retorike, a što je ponovio i tijekom prošlotjednog posjeta Pragu. Ondje je za svoje stavove našao istomišljenike u osobama češkog predsjednika i bivšeg visokog dužnosnika NATO saveza Petera Pavela, kao i premijera Petra Fiale.

Kraj rata u Ukrajini je moguć ako se ovaj scenarij ostvari, velikom dijelu svijeta se neće svidjeti

Zanimljivo je da i britanski Independent piše kako je Macron prošlog tjedna, nakon sastanka sa stranačkim čelnicima na temu pomoći Ukrajini, rekao da bi ruski vojni prodor u Kijev ili Odesu mogao postati razlog za slanje francuskih snaga u Ukrajinu. Koordinator Macronove stranke Nepokorena Francuska Manuel Bompard izjavio je za britanski medij da je “Macron stigao zabrinut i otišao još zabrinutiji”, i da je spreman poslati vojsku ako dođe do proboja fronta prema Odesi ili Kijevu.

Međutim, Pariz se već počeo distancirati od njegovih militantnih izjava. Tako je francuski ministar obrane Sebastien Lecornu izjavio da su Macronove riječi o mogućem slanju vojnika u Ukrajinu navodno pogrešno protumačene i da se “raspravljalo o raznim hipotezama, ali ne o slanju vojske da sudjeluje u neprijateljstvima, kako su to neki tumačili”.

Veliki skandal

Nekako istodobno s objavom Macronovih stavova u Parizu, u Njemačkoj je došlo do neviđenog skandala – curenja kontroverznog razgovora u vojnom vrhu tamošnjih zrakoplovnih snaga koji su navodno presreli Rusi koji su javno objavili njegovu snimku. U njoj se govori o isporukama suvremenih njemačkih krstarećih raketa velikog dometa Taurus Ukrajini i o tome koliko ih treba za uništenje Krimskog mosta i drugih objekata duboko u ruskom teritoriju, kao i je li za takvo što nužno poslati njemačke stručnjake.

Uslijedila je oštra diplomatska reakcija Moskve i upozorenje Berlinu da se “igra vatrom”, dok je njemački ministar obrane Boris Pistorius cijelu stvar pokušao relativizirati, rekavši kako je razgovor obavljen javnim telefonskim vezama, a sve je nazvao ruskom informacijskom propagandom s ciljem sijanja razdora među zapadnim saveznicima. Pritom, međutim, nije ulazio u bit ili kontekst samog razgovora, što je zapravo i puno važnije u geopolitičkom i širem sigurnosnom kontekstu od toga kako je procurio u javnost.

Da sve uopće nije bezazleno, svjedoče i odmah pokrenuti napadi iznutra i izvana na kancelara Olafa Scholza. Oporbene ga snage optužuju za nesposobnost i kukavičluk, dok sam vrh oporbenog CDU-a čak otvoreno zaziva isporuke Taurusa Ukrajini koristeći gotovo istu retoriku kojom je Macron nakon konferencije u Parizu ponizio Scholza, ne spominjući ga izravno, rekavši kako su neki europski političari nakon početka ruske invazije, umjesto oružja, Ukrajini počeli isporučivati samo kacige i vreće za spavanje.

Macron se želi prikazati kao jastreb

Međutim, to nije sve. Scholza sve više napadaju i iz savezničkih zemalja. Tako je, još do ne tako davno, britanski ministar obrane Ben Wallace oštro kritizirao kancelara Scholza, ali i cijelu Njemačku koja nije sposobna sačuvati tajnom ono što se među saveznicima dogovara. Napisao je i, ni manje ni više nego da, ako želite da Rusija nešto naše povjerljivo dozna, o tome najprije izvijestite Njemačku. Ali kao da sve ovo nije dovoljno, njemački Bild prošlog tjedna nakon svih ovih događaja stavlja “šlag na tortu” navodima da su njemački politički i vojni dužnosnici duboko zabrinuti zbog potencijalnog posjedovanja ruskih službi materijala koji ih kompromitiraju – uključujući i one seksualne prirode.

“To je pitanje koje zabrinjava politički Berlin nakon skandala s curenjem u medije telefonskog razgovora vodstva Bundeswehra i koje čak plaši neke političare i vojne časnike: što ruski obavještajci znaju o njemačkim političarima i dužnosnicima u ministarstvima”, pita se njemački medij. Dalje navodi kako su ruske obavještajne službe možda prikupljale štetne informacije protiv dužnosnika njemačke vlade posljednjih godina. Prema njemačkom vojnom stručnjaku Carlu Masali, “intenzivne pripreme” ruskih sigurnosnih agencija provedene su mnogo prije početka ruske invazije na Ukrajinu.

Kako god bilo, iz navedene se perspektive čini da francuski vođa Macron sebe pred domaćom i europskom javnošću želi prikazati kao glavnog “jastreba” prema Moskvi unutar EU-a. To vjerojatno čini u kontekstu domaćih i europskih izbora, gdje su mu, u potonjima, ambicije postati lider EU-a nakon što je sa scene otišla moćna Angela Merkel i kada je svima vidljivo kako Njemačka ubrzano slabi i postaje politički sve nestabilnija.

Putin čeka da Zapad izgubi živce

Međutim, Macrona politički neozbiljnim državnikom ne doživljavaju samo mnogi Francuzi i politički krugovi u Europi nego i u SAD-u. Tako i Ivo Daalder, bivši američki veleposlanik pri NATO-u i izvršni direktor Chicago Council on Global Affairs, u prošlotjednom tekstu za Politico kaže kako “Macron svako malo voli bacati retoričke bombe”. “Sjećate li se kako je jednom govorio o ‘moždanoj smrti NATO-a’ samo nekoliko tjedana prije sastanka na vrhu lidera koji je održan u Londonu? Ili kako je pozvao Zapad da ‘ne ponižava Rusiju’ tri mjeseca nakon njezine brutalne invazije na Ukrajinu? Svaka od tih izjava izazvala je čuđenje u hodnicima moći Zapada. … Prošle je godine francuski predsjednik otputovao u Bratislavu neposredno prije još jednog samita NATO-a, gdje je istočnoeuropskim uglednicima rekao da su cijelo vrijeme bili u pravu u vezi s Putinom i da će Francuska sada uložiti napore da se Ukrajina uvede u NATO. Naravno, učinio je to dobro znajući da će i Berlin i Washington spriječiti da se takvo što dogodi u skorije vrijeme…”

Da Putin možda s pravom može očekivati uspjeh u svojoj taktici čekanja da Zapad počne gubiti živce i prvi dramatično eskalira sukob u Ukrajini ili da pak djelomično reterira u skladu s ruskim interesima, osim navedenih dubioza europskih saveznika, svjedoče i vrlo intenzivni politički procesi u SAD-u koji ulazi u krajnje turbulentno i neizvjesno razdoblje uoči, a možda i nakon predsjedničkih izbora koji se održavaju 5. studenoga ove godine.

Turbulentno razdoblje

Osim postojanog sukoba na relaciji Bijela kuća – Kongres i paralize nastale u vezi s neizglasavanjem Bidenova prijedloga proračuna, što traje još od listopada prošle godine, prošli tjedan obilježio je niz novih važnih događaja političkog karaktera.

5. ožujka State Department je na službenim stranicama izvijestio o predstojećoj ostavci svoje dugogodišnje visoke dužnosnice i sadašnje podtajnice za politička pitanja i trećepozicionirane osobe u tom ministarstvu Victorije Nuland. Vijest je iznenadila političke i analitičke krugove diljem svijeta, a dva su razloga za to. Prvo, riječ je o jednoj od najmoćnijih američkih političarki iz Demokratske stranke. Supruga je “oca” američkih neokonzervativaca – moćne grupacije iz obiju glavnih stranaka koje sada dominiraju u tzv. dubokoj državi – Roberta Kagana. Potonji je pak najveći zagovornik američkog liberalnog intervencionizma.

Drugo, Victoria Nulad najpoznatija je po svojim oštrim rusofobnim stavovima i po činjenici da je u administraciji Baracka Obame, čiji je potpredsjednik bio Joe Biden, bila glavna operativka ukrajinske revolucije 2014., široj javnosti poznata i po čuvenoj rečenici iz telefonskog razgovora s tadašnjim američkim veleposlanikom u Kijevu Geoffreyem Pyattom: “F*** the EU”. Još je nedavno boravila u Kijevu, gdje je s tamošnjim državnim vrhom razgovarala o namjeri Volodimira Zelenskog da smijeni u narodu i među vojnicima popularnog zapovjednika ukrajinskih vojnih snaga Valerija Zalužnog (čemu se ona navodno protivila).

Rat u Ukrajini može se završiti na samo jedan način želi li se izbjeći Armagedon

Ostavka još više iznenađuje zbog činjenice da je Bidenova proturuska strategija i politička retorika upravo na samom vrhuncu pa gubitak njezina ponajvažnijeg protagonista – što je nesumnjivo Nuland – otvara brojna pitanja i o samom uspjehu te strategije.

I dok državni tajnik Antony Blinken Nuland na sav glas hvali nakon objave o njezinoj ostavci, činjenica je da je nije zadržao u svom timu. Tako The New York Times podsjeća da je Victoria
Nuland provela veći dio prošle godine na dužnosti zamjenice državnog tajnika nakon umirovljenja Wendy Sherman i da su je smatrali “prirodnim kandidatom da zamijeni gospođu Sherman na puno radno vrijeme”.

Uslijedio je šok

“Ali g. Blinken je izabrao Kurta Campbella, prethodno visokog dužnosnika Vijeća za nacionalnu sigurnost za Aziju, na to mjesto. G. Campbella potvrdio je Senat 6. veljače”, piše NYT. Isti medij dalje spekulira, pozivajući se na pojedine analitičare, kako je Campbellovo imenovanje “znak da predsjednik Biden i g. Blinken smatraju upravljanje američkim odnosom s Kinom svojim glavnim prioritetom, usprkos načinu na koji je ruska invazija na Ukrajinu uništila velik dio vanjske politike g. Bidena”.

Zbog svega toga osobno smatram da su u ostavci Victorije Nuland presudnu riječ imale jake unutarnje sile unutar “duboke države”, čiji je i sama dio. Očito je u igri nešto puno veće i ozbiljnije kada “rusofobija” ili ne daje željene rezultate pa ju je potrebno jačati ili ju je potrebno mijenjati prema konstruktivnijem smjeru politike Washingtona s Moskvom, za što Nuland nije sposobna.
Moguće je i da je sama Nuland u kontekstu propasti politike nanošenja strateškog poraza Rusiji procijenila da je bolje na vrijeme napustiti “brod koji tone” nego čekati da je pomete druga administracija.

Pala je najveća ukrajinska vojna utvrda: Evo što to znači za tijek rata, pa i cijeli svijet

A da se Bidenov brod, ako već ne tone, a ono barem opasno naginje, svjedoči i sljedeća važna prošlotjedna vijest iz SAD-a. Istog dana kada je stigla vijest o ostavci Victorije Nuland, u SAD-u su se održali i predizbori u čak 15 saveznih država i jednom američkom teritoriju – Američkoj Samoi. Dan je to poznat i kao superutorak – kada se odjednom izlučuje većina zastupnika obiju stranaka koji će na njihovim završnim konvencijama u ljeto ove godine i odlučiti o konačnom – službenom kandidatu za predsjedničke izbore.

I dok je Biden, kao jedini kandidat Demokratske stranke, kroz te predizbore prošao glatko, dotle se Trump nikako nije uspijevao otarasiti jedine preostale protukandidatkinje iz redova Republikanske stranke Nikki Haley, usprkos njezinim teškim porazima u dosadašnjim predizborima, uključujući i onaj u njezinoj rodnoj Južnoj Karolini. Ustrajala je, tako, i na ogledu s Trumpom i na “superutorak” – i doživjela pravi fijasko, nakon čega je i službeno odustala od utrke. Trump je, naime, uvjerljivo pobijedio u čak 14 od 15 država, uključujući i one najveće – Kaliforniju i Teksas, koje nose najveći broj zastupnika.

Otarasio se svih

Za Bidena je, međutim, u toj priči krajnje loše to što se odmah nakon objave rezultata Republikanska stranka počela naglo homogenizirati oko Trumpa – i to u samom Kongresu, u kojem je Trump dugo nastojao lomiti otpor sebi nesklonih republikanskih zastupnika koji su čak bili u većini u odnosu na one njemu sklone. Prijelomni trenutak bio je kada je sredinom studenoga prošle godine uspio isprovocirati ostavku predsjednika Zastupničkog doma, a time i Kongresa, umjerenog republikanca Kavina McCarthyja, sklonog dogovaranju s Bidenom, kojeg je zamijenio neskriveni veliki Trumpov simpatizer Mike Johnson.

Odmah nakon objave rezultata izbora na superutorak Johnson je rekao kako je, citiram, “spreman odmah početi suradnju s budućim predsjednikom SAD-a Donaldom Trumpom” jer Trump, kako je rekao, predstavlja ono što velika većina američkih građana misli i traži. Zato će Kongres primarno početi voditi brigu o stvarnim unutarnjim američkim problemima – rekao je Johnson, čije će se riječi, nesumnjivo, najmanje svidjeti Ukrajini.

Što se dogodilo s elitnom i zloglasnom ukrajinskom postrojbom Azov? Nedavno su prošli pakao

Ali ni tu nije bio kraj iznenađenjima. Trumpu uvijek neskloni čelnik republikanske manjine u Senatu Mitch McConnell također mu se priklonio odmah nakon objavljenih rezultata.
Nemali je broj i onih koji smatraju da Bidenu ne ostaje ništa drugo nego podići uloge u sukobu s Rusijom eskalacijom ukrajinskog rata. Ali to bi bilo, kako sam već rekao, ono što Putin čeka i što bi mu potpuno moglo “razvezati ruke” u primjeni oštrih vojnih mjera drugim vrstama oružja masovnog uništenja, a da za njih ne bude odgovoran jer bi bili isprovocirani. Poput napada njemačkim Taurusima u dubinu ruskog teritorija – pri čemu se zna što za Ruse povijesno znače njemački napadi i što među europskom elitom očito pamti još samo Olaf Scholz. Da Biden možda i želi eskalaciju, svjedoči i njegov oštri govor u Kongresu prošlog četvrtka o stanju nacije, koji je karakterizirao snažan napad na Trumpa kao “najveću opasnost za američku demokraciju” i osobu koja podržava agresora Putina, kao i njegovu poruku “da Putin može napasti i članice NATO saveza ako to želi”. Naravno, Trump je to rekao malo drukčije, u smislu da se to odnosi na one članice koje ne žele izdvajati dogovorena sredstva za zajedničku obranu – ali koga briga za “nijanse” kada su ovako visoki ulozi u igri.

I konačno, za Bidena veliki problem predstavljaju sve lošije ankete koje izazivaju ozbiljnu zabrinutost unutar DS-a s obzirom na to da su izbori zapravo već pred vratima, iako se u sedam mjeseci može još dosta toga dogoditi. Ali trendovi su ono što ostavlja male nade demokratima: Trump raste, a Biden ne uspijeva okrenuti loš rejting u smjeru prema pozitivnom.
Od brojnih anketa koje to potvrđuju za kraj sam izabrao zajedničku anketu koju su u veljači proveli The New York Times i Siena College – upravo zato što je NYT neskriveni prodemokratski liberalni medij, što onda najbolje i potvrđuje moje stavove.

Računa na crnce

Prema njezinim rezultatima, među Amerikancima na nacionalnoj razini Trump vodi ispred Bidena s velikih 5 posto razlike – 48:43. Posebno je za Bidena neugodan podatak da su mu latinoamerički birači, koji su mu bili tradicionalno skloni zbog njegove liberalne granične politike, okrenuli leđa pa su podržali Trumpa s 46 posto glasova, dok su Bidenu dali samo 40 posto. Očekivano, bjelačko stanovništvo čvrsto je uz Trumpa s 53:40 posto glasova u odnosu na Bidena.

Ali ni tu nije kraj njegovim brigama jer su mu obični radnici koji nisu bijelci, koji su na prošlim izborima 2020. Bidenu dali čak 72 posto glasova, sada spremni dati samo 47 posto. Štoviše, kako piše NYT komentirajući ovu anketu, “većina birača uvjerena je da je ekonomija u žalosnom stanju”! A podsjetio bih – upravo je hvalisanje dobrim ekonomskim rezultatima i povećanjem zaposlenosti sada glavni Bidenov adut u predizbornoj kampanji.

Biden, prema istoj anketi, čvrstu potporu ima još samo kod Afroamerikanaca – od kojih dobiva 66 naprema 23 posto, koliko daju Trumpu. Ali slaba je to utjeha i Demokratska stranka ozbiljno će morati razmisliti što joj je činiti ako želi imati svoga kandidata u Bijeloj kući još četiri godine. Ne samo to nego i ako želi imati vlastitu budućnost. Jer u tijeku je, osim političkog, i veliki rat ideološkog karaktera u američkom društvu koji nokautiranoj strani neće ostaviti previše šanse za oporavak. Osim pod uvjetom da se pobjedničkoj strani prikloni po njihovim strateškim odrednicama u svim sferama – od vanjske politike do ideologije.

A Bidenov se brod, kako sam rekao vezano uz ostavku Victorije Nuland – opasno nagnuo na olujnom moru sve snažnijih američkih unutarnjih borbi. Hoće li ga torpedirati Trump, željan revanša i osvete, i kudikamo iskusniji u odnosu na prethodni mandat – vidjet ćemo.

Francuski predsjednik govori o slanju vojske, a škrt je u slanju oružja

Francuska vojna potpora Ukrajini je, uistinu, prilično mala, barem u usporedbi s Njemačkom. Dosad je Francuska izdvojila oko 6,8 milijardi eura, uključujući i obećane 3 milijarde eura za 2024., dok je Njemačka dala 17,7 milijardi eura izravne vojne pomoći u posljednje dvije godine. Ali dok Pariz tvrdi da su njegovi doprinosi vojno značajniji jer, na primjer, uključuju projektile dugog dometa koje je Berlin odbio isporučiti, njegov ukupni napor ozbiljno nedostaje. Ali s obzirom na to da se financiranje Ukrajine koprca u američkom Kongresu zbog unutarnjih nesuglasica, Zapad mora razmotriti sve opcije, uključujući i one koje su prethodno odbačene. Međutim, to treba učiniti tiho, iza zatvorenih vrata. Bacanje retoričkih bombi pokazuje nedostatak ozbiljnosti – i potkopava uzrok – zaključuje Ivo Daalder u svom, za Macrona krajnje neugodnom tekstu.

Istodobno, kancelar Scholz se odbacivanjem mogućnosti slanja Taurusa Ukrajini usprkos sve većim domaćim i stranim pritiscima – u kojima se, uglavnom zbog dosadašnje ruske suzdržanosti u vezi s isporukama suvremenog zapadnog oružja, odbacuje mogućnost oštrije reakcije Moskve i nakon isporuka Taurusa koje traži Kijev – nastoji prometnuti u europskog mirotvorca.
Ali i kao Macronu, tu mu ulogu mnogi spočitavaju i među saveznicima i kod kuće. Istodobno ga Moskva smatra slabićem koji je podlegao pritiscima američkog predsjednika Joea Bidena i preko noći uništio desetljećima mukotrpno građene rusko-njemačke odnose od kojih je korist, kako smatra, imala i cijela Europa. Simbolom Scholzove slabosti Moskva smatra dizanje u zrak ruskog baltičkog plinovoda Sjeverni tok, tj. triju od ukupno četiri njegove cijevi kojima je jeftini ruski plin stizao u Njemačku.

Objava Putin ima pakleni plan za Zapad i sastao se sa zloglasnim čovjekom koji zagovara nuklearno oružje pojavila se prvi puta na Dnevno.hr.

pročitaj cijeli članak