Kad je nedavno u Dodikovoj, identitetski posve poremećenoj, Banjoj Luci bio ustoličen novi katolički biskup i kad je primio tamošnji palij, mediji i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini s pravom su naglašavali teško poslanje ove prevažne biskupije u sjeverozapadnoj Bosni. Došlo je čak dotle da je hrvatski premijer Andrej Plenković s ponosom, a u predizbornom žaru, isticao kako je on čak u rodbinskim vezama s novim biskupom.

Taj medijski govor o banjolučkoj biskupiji potaknuo me je da se sjetim najjužnije i najistočnije katoličke biskupije u Bosni i Hercegovini, a ktomu i najstarije, pa sam osjetio potrebu da, potaknut njezinom sudbinom i sudbinom njezinih biskupa i vjernika, nešto kažem o slavnoj Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. Razloga da se o njoj govori ima više, ali prije svih treba reći kako i Trebinjsko-mrkanska biskupija, kao i ona banjolučka, djeluje u sklopu Vrhbosanske metropolije, ima sjedište u Trebinju, gdje joj je stolna crkva posvećena Rođenju Blažene Djevice Marije.

Ovoj biskupiji dio teritorija, što je jasno već iz njezina imena, nalazi se u Republici Hrvatskoj, na otočiću Mrkanu pred Cavtatom, nedaleko od Dubrovnika. Njezina biskupska stolica trenutno je upražnjena, ona je dakle već desetljećima sede vacante. Dok je tomu tako, biskupijom kao njezin trajni apostolski upravitelj upravlja mostarsko-duvanjski biskup Petar Palić. Dakle, dok su svi pisali Banja Luka, ja sam pamtio Trebinje!

Trebinjska biskupija

Trebinjska je biskupija u svojoj dugoj povijesti bila i Trebinjska, to jest Tribuniensis, i Mrkanska, to jest Marcanensis. Naslov joj se nalazi u buli pape Benedikta VIII. izdanoj 1022. godine prilikom izdvajanja Dubrovačke biskupije iz dotadašnje crkvene jurisdikcije splitskoga metropolita, a kada se Dubrovnik uzdizao na status nadbiskupije te stjecao metropolitansku vlast nad svojim sufraganima, pri čemu je jedan od njih bio i biskup trebinjski.

Kasnije se ova mala biskupija vrlo često javlja u odlukama dubrovačkog Malog vijeća, a posebno u opasnim vremenima kad su srpski vladari prognali trebinjskoga biskupa u Dubrovnik. Od tada se ustalilo dvojno, otočno ime ove biskupije i ono se do našeg vremena nije više ni mijenjalo ni razdvajalo. Zna se da je prvi biskup u Trebinju bio neki Ivan, a o događajima iz nastanka ove biskupije neizravno govori tekst slavnog ljetopisca iz Duklje koji u vezi s Dubrovnikom, ali i njegovim zaleđem spominje ratobornog vladara Pavlimira, koji bi začas skočio do Trebinja, a o kojem je dramu 1632. godine napisao hrvatski književnik Julije Palmotić.

Taj Pavlimir vratio se u zavičaj nakon rimskog progonstva. Njegova priča ima velikih srodnosti s onom koju je Shakespeare obradio u svojoj posljednjoj i testamentarnoj drami “Oluja”. Englez nije čitao Palmotića, ali su obojica čitala zajedničke povijesne izvore! Inače, ovih dana objavljena je nakon gotovo osamdeset godina temeljna knjiga za poznavanje Trebinjsko-mrkanske biskupije. Pojavio se njezin prijevod na hrvatski jezik s latinskoga, čime je omogućeno i široj publici da upozna glavne izvore za povijest Trebinjsko-mrkanske biskupije.

Bazilije Pandžić, Croatian historian, archivist and orientalist, Died at 101 https://t.co/UqDLrpZ3px pic.twitter.com/J4SKMMdo1S

— Deon Hinds (@DeonHinds_Inc) April 21, 2019

Kultna knjiga

Naime, hrvatska kulturna javnost zbog toga događaja ima mnogo razloga za veselje jer joj je konačno predana kultna knjiga Bazilija Stjepana Pandžića, hrvatskog povjesničara rođenog u Šimićevim Drinovcima 1918. godine. Veliki povjesničar, koji je umro u Humcu kraj Ljubuškoga 2019., stupio je u franjevački red još 1935., a za svećenika je bio zaređen 1941. U Rimu je doktorirao tezom o trebinjsko-mrkanskoj biskupiji iliti “De dioecesi Tribuniensi et Mercanensi”.

Kasnije je nastavio studij pa je diplomirao još arhivistiku, paleografiju i diplomatiku, a onda stekao dodatni doktorat iz orijentalistike kako bi mogao proučavati i turske izvore. Pandžić je više godina bio generalni arhivist i analist franjevačkoga reda u Rimu, a bio je suradnik Kongregacije za proglašenje svetaca pa je posebno zaslužan za proglašenje svetim Nikole Tavelića. Važan je njegov doprinos osnutku Hrvatskoga povijesnog instituta u Rimu 1963. U suradnji s Lucijanom Kordićem i Dionizijem Lasićem, otac Bazilije pokrenuo je 1970. nakladničku kuću ZIRAL (Zajednica izdanja Ranjeni labud), koja je djelovala između Chicaga, Züricha i Rima te ostavila znamenit trag u hrvatskoj emigrantskoj književnosti i historiografiji.

Autorovu staru knjigu aktualizirali su priređivači Jadranka Bagarić, Jelena Jurčić i fra Ante Marić. Djelo obasiže 446 stranica, a na hrvatski jezik preveo ga je pokojni Jozo Marević, autor odličnog latinsko-hrvatskoga rječnika. Na promociji njezinoj rečeno je: “Ova je knjiga još jedan spomenik zaslužnome franjevcu i znanstveniku, dr. fra Baziliju Pandžiću, ali i prikladna čestitka uz 1000. obljetnicu prvoga pisanog spomena Trebinjske biskupije i 700. obljetnice prvoga pisanog spomena Mrkanske biskupije.”

Trebinjsko mrkanska biskupija postoji već više od 1000 godina, a zadnjih 182 godine nema svoga biskupa. pic.twitter.com/TUDwz2zF7O

— Nikola Šubić (@Nikolasubic1) March 25, 2021

Opustošena drevna biskupija

Inače, povijest neke biskupije najjasnije se razvidi u životima njezinih pastira pa je tako i u slučaju ove Dioecesis Tribuniensis, povijesne katoličke biskupije sa sjedištem u Trebinju. Prvi nasilni događaj iz povijesti ove biskupije, događaj koji će odrediti njezinu budućnost, pa valjda i sadašnjost, bio je kada je srpski vladar Stjepan Uroš I. Nemanjić zaratio s Dubrovnikom i kada je iz Trebinja 1253. protjerao katoličkoga biskupa Salvija, kojega je usput opljačkao i prognao. Ovaj se onda sklonio na otočić Mrkan pred Cavtatom i sve ostalo je povijest!

Odsutnost biskupa u Trebinju, kao i radikalni pritisak pravoslavlja na katoličke vjernike, te kasnija provala Turaka, opustošili su ovu drevnu biskupiju, kojoj je Dubrovačka Republika, slijedeći tom djelatnošću hrvatsko državno pravo, ustrajno imenovala biskupe. Posljednji među njima bio je književnik Mato Vodopić, autor koji je svojom pripovijetkom “Tužna Jele” značajno utjecao na Iva Vojnovića. Ovaj posljednji biskup umro je 1882., da bi u vrijeme njegove smrti papa Leon XIII. Trebinjsko-mrkansku biskupiju izdvojio iz interesa dubrovačkih biskupa te je spojio s Mostarsko-duvanjskom biskupijom, kako je ostalo i do danas.

Prema jednom dokumentu iz 1325., nekom trebinjskom biskupu koji se zvao Nikola, a koji je kao prognanik živio na Mrkanu, papa Ivan XXII. naredio je da odmah svoj palij preda dubrovačkom nadbiskupu Tomi. U vrijeme Nikolina prognanstva trebinjski su biskupi utočište nalazili na spomenutom otočiću Mrkanu na teritoriju Dubrovačke Republike, teritoriju koji su Dubrovčani upravo u tim godinama grčevito branili i diplomatskom spretnošću postupno, gotovo metar po metar, osvajali i prisvajali. Taj prognani biskup Nikola u svojoj oporuci za sebe doslovno veli da je biskup Trebinja i Mrkana, a kaže i kako ima nekih dobara na spomenutom otočiću s kojim još da su povezani i obližnji otočići Supetar i Bobara.

Aristokrat hrvatstva davno je upozoravao na najvećeg neprijatelja Hrvata i to je platio životom

Mrkanski biskupi

I drugi, mlađi trebinjski biskupi, svoje boravište nalazili su na otoku Mrkanu pa ima primjera da se neki od njih nazivaju samo mrkanskim biskupima, a ne i trebinjskim. Čini se da su u Dubrovniku biskupi s Mrkana s pravom doživljavani kao prognanici i siromasi, kao eremiti. Znalo se u Dubrovniku da su prostori njihove biskupije bili napadani od pravoslavaca i nevjernika pa ih je plemstvo i građanstvo dubrovačko darivalo novcem kojim su oni na Mrkanu uredili svoju skromnu rezidenciju, sagradili obrambenu kulu da ih štiti od pljačkaša s istoka, a uz nju i dvije crkvice, jednu Gospe Snježne, dok su drugu posvetili sv. Mihovilu, zaštitniku njihove izgnane biskupije.

Zanimljivo je da su, kad se u gradu Dubrovniku pojavila velika kuga 1377., upravo na otočiću Mrkanu i u tamošnjim zgradama, kao i na ona druga dva obližnja otočića, priređeni prostori za karantenu. Tada Dubrovčani trebinjskom i mrkanskom biskupu kao naknadu dodijeliše kuću u gradskim zidinama. Bila je time započeta praksa prema kojoj su trebinjski i mrkanski biskupi bili gotovo redovito pomoćnici ili vikari dubrovačkih nadbiskupa. Takvo je stanje bilo uobičajeno za vrijeme stoljetne turske vlasti nad Trebinjem. Jednom je tako jedan od tih trebinjsko-mrkanskih biskupa, neki Šimun Menčetić koji je umro 1609. godine, iživciran svojom pastirskom nemoći, tražio od Rima da ga se razriješi svake simbolične veze s Trebinjem.

Na temelju njegova zahtjeva Vatikan mu je uredno odgovorio, a jedan kardinal podnio izvješće u kojem navodi kako je Mrkanska i Trebinjska biskupija naslovna, kako u njoj uopće nema brige za duše, kako je zaposjednuta od pravoslavnih nevjernika i Turaka, a da je Mrkan mali pusti školj u dubrovačkoj vlasti te da ova biskupija postoji na svijetu samo zato da bude sjaj i ukras grada Dubrovnika. Nama je danas svakako zanimljiva agresivnost srpskih pravoslavnih vladara koji su već u srednjem vijeku imali okupatorske zamisli prema Dubrovniku i Dubrovčanima.

Nisu imali lak život

Oni koji su nam probili uši svakodnevnim isticanjem svojih “vekovnih” veza s Dubrovnikom nisu ovom gradu i njegovim institucijama baš nikad mislili dobro nego su svaku priliku, još od srednjeg vijeka, koristili za pokušaj dokidanja njegove suverenosti. Posebno su njihovi postupci bili agresivni i zločinački kada se radilo o crkvenim institucijama. Naravno, postojanje malene trebinjsko-mrkanske biskupije bilo je i ostalo snažna povijesna simbolična slika i dokaz kako je u političkoj praksi korisno okrutnoj stvarnosti ponuditi simbolične, a time i vrlo inteligentne odgovore.

Zbog toga biskupija trebinjsko-mrkanska, iako je često doživljavana tek kao prazna riječ, mnogo je činila za očuvanje katolicizma u nevjerničkim i s pravoslavcima sve više doseljavanim krajevima koji su ugrožavali dubrovačku nezavisnost. Jer treba znati da nisu Dubrovčani svoj golemi godišnji harač Turcima plaćali samo zbog nekih makropolitičkih odnosa, nego su to činili najviše zbog toga da Porta onemogući agresivnost najbližih susjeda dubrovačkih, onih čiji potomci i danas žive u ovim prostorima sjeverno od ovoga grada u trebinjskom kraju!

Uz to, postojanje ove male i posve simbolične biskupije značajno je pomagalo djelovanje katoličkih misionara u turskim zemljama. Katoličko pučanstvo koje je i dalje živjelo u toj biskupiji nije imalo lak život, ali ipak, u vatikanskim izvještajima, koji su svakako bili frizirani, kaže se za njih “da su bili veoma dobri kršćani i da drže pravu vjeru rimsku, te da su uzorni vjernici koji, čim vide svećenika, po svojoj mu se velikoj prostodušnosti odmah klanjaju i poštuju svetu vjeru rimsku”.

Prosperov Novak: Prije Stepinca bio je još jedan ‘Stepinac’ na kojeg su svi zaboravili

Budislavić u spas

Vrlo dramatičan život proživio je jedan od biskupa trebinjsko-mrkanskih, koji je palij ove biskupije primio na dan svoje smrti. Taj čovjek zanimljiv je jer ovu biskupiju, za razliku od mnogih, nije držao tek naslovnom. Zvao se Tomo Budislavić i papa Pavao VI. ga je nakon perioda u kojem je biskupija neko vrijeme bila sede vacante, godine 1606. potvrdio za biskupa. Tom je prilikom Sveti Otac kazao kako jedini Toma može spasiti ono što ovoj biskupiji pripada, a što je okupirano od Turaka.

Bio je taj Toma Budislavić nekom vrstom građanina plemića. Sin dubrovačkoga brijača, rodio se 1545. Odluči on slijediti očev profesionalni put, ali kako je bio ambiciozan, nije učio tek brijački zanat nego se uputio na studij medicine u Italiju. Ondje je studirao u Bologni i Padovi, stekao doktorat. U domovini, kada se vratio, razmetao se dobrim vezama što ih je navodno stekao u rimskim papinskim krugovima, a i u Poljskoj, gdje je već u mladosti boravio i bio lijepo primljen u uglednim krugovima.

Hvalio se i liječničkim uspjesima jer je navodno jednom izliječio sultana Murata pa je zbog toga dobio i neke posjede u Hercegovini nedaleko od Trebinja. Premda je bio dobar prijatelj mnogih dubrovačkih književnika, neki su ga od njih, poput Dominka Zlatarića, rano prozreli i u pjesmama ismijavali zbog častohleplja, koje je u slučaju toga čovjeka bilo pravom bolešću. U povijesti književnosti zapamćen je Budislavić kao mistifikator jer je potaknuo tiskanje “Jeđupke” navodnog pjesnika Andrije Čubranovića, koji nikada nije postojao.

Izvrstan dubrovački partner

To izdanje dao je tiskati 1599. i ono je stvorilo poslije velike nevolje jer se dugo i dakako neuspješno istraživalo tko je uopće taj Andrija Čubranović koji zapravo nikada nije postojao i kojega je Nadal Budislavić izmislio da bi uz pomoć te mistifikacije lakše deklarirao neke svoje rođačke i plemićke veze. Da je u toj mistifikaciji uspio, vidi se po tomu što i danas po našim gradovima ima Čubranovićevih ulica! Toma Budislavić, čovjek obdaren svim mogućim slabostima, imao je i mnoge vrline.

U društvu, dok ga ne bi prozreli, bio je vrlo omiljen. U Poljskoj su mu dodijelili plemićki naslov, kojim se u rodnom gradu toliko razmetao da su ga javno zadirkivali, posebno kad je dao sagraditi svoju buduću grobnicu, koju je navodno jedne noći i porušio, iskaljujući nad vlastitim grobom bijes zbog nekog životnog neuspjeha. Kako je bio dobar poznavalac okolnosti u dubrovačkom zaleđu i među Turcima, koje je često liječio, angažirao se u akcijama katoličke obnove. Njegov pustolovni duh dobro se uklapao u atmosferu koja se u Dubrovnik sve više useljavala, u atmosferu grada punog špijuna i avanturista, misionara i urotnika.

Nadal je bio vatikanskoj špijunskoj djelatnosti izvrstan dubrovački partner, ne samo zato što je imao avanturističkoga duha nego i zato što je, a bio je poliglot, dobro poznavao Tursku, a i Poljsku, koja je sve više dobivala važnost u svakoj katoličkoj akciji prema istoku. Tako se i dogodilo da su toga prijatelja turskih sultana i hercegovačkih begova potkraj života odlučili imenovati još i biskupom mrkansko-trebinjskim.

Pamti se Krusićev potez

Kao što znamo, bila je to posve simbolična titula, ali time i vrednija tom pustolovu. Kada je Nadal doznao za čast koju mu je namijenio papa, i kada je doznao da će postati biskup nepostojeće biskupije kojoj je pripadala zaposjednuta Hercegovina, ali i pust, zato slobodan, dubrovački otočić, odluči on odmah krenuti u Rim kako bi tijekom prikladne ceremonije primio obilježja biskupskog izbora. I kad se stao pripremati za taj put, razboli se pa od napada iznenadne slave i umre.

Ipak, uspio je napisati oporuku prije nego što je izdahnuo. Bilo je to 1606., a da je bio organski zagovornik katoličke obnove, vidi se i po tomu što je svoj nemali imetak ostavio za školovanje đaka i studenata koji su se pripremali za katehizaciju kršćana u turskom carstvu. Glavnica se toga legata povećavala pa se Nadalov novac poslije dodjeljivao, ali ne kršćanskim prosvjetiteljima nego mladim liječnicima. Biskupom trebinjsko-mrkanskim bio je još jedan zaslužni Dubrovčanin, neki Đuro Krusić. Ovaj prelat Katoličke crkve u Ugarskoj je stupio u red cistercita, a bio je trebinjsko-mrkanskim biskupom od 1493. pa do smrti 1513. godine. Biskupom ga je imenovao po zlu slavni papa Aleksandar VI. iz roda Borgia.

U kulturnoj povijesti, a zbog toga ga i spominjemo, Krusić je upamćen kao onaj koji je polovicu svoje goleme osobne knjižnice oporučno ostavio samostanskoj biblioteci Male braće u Dubrovniku, a drugu polovicu poklonio je dubrovačkim dominikancima. U oporuci koju je sastavio dvije godine prije smrti i svojoj biskupiji ostavio je posjed s kućom u predgrađu Ploče, i to ne, kako vrlo lijepo kaže, “zbog dužnosti (no(n) ex debito), već iz ljubavi (sed ex amoris)”.

Zvonićeve nevolje

U hrvatskoj povijesti mnogi su pisci imali muke s cenzurom pa je logično da ni tlo trebinjske biskupije uza sve svoje druge nevolje nije bilo imuno na taj problem. Neobične nevolje s cenzurom doživio je sredinom 18. stoljeća trebinjski župnik dum Andrija Zvonić. Njemu su, uza sve muke koje je u Trebinju imao s Turcima, vlastiti cenzori opravili vrlo zločeste i opasne stvari. O tomu svjedoče dokumenti u arhivu Dubrovačke nadbiskupije. Taj dum Andrija sastavio je ćirilicom neki rukom pisani sveščić koji je naslovio “Pjesni famoze”.

Crkveni vizitatori koji su ga na turskom tlu posjetili, valjda nakon nečije prijave, pronašli su taj rukopis u kojem im je nešto jako zasmetalo. To se vidi po tomu što je samo koji dan poslije njihova posjeta Trebinju nadbiskup dubrovački naložio pokretanje istrage protiv Zvonića. Njegova vrlo bezazlena knjižica zasmetala je tadašnjim cenzorima koji nisu dobro poznavali hrvatski jezik, a još manje poeziju. Oni su nedužnoga Zvonića optužili da je pisao pornografsku poeziju, što su dokazivali time da se u jednoj pjesmi, koja počinje iskazom “Uzorita, ma gospoje”, riječ uzorita ima protumačiti kao “poorana”, što je u bolesnoj mašti tih cenzora imalo značiti “Obljubljena, ma gospoje”.

Optužen da je ispisao niz opakih i lascivnih stihova, optužen da ima, kako su doslovno napisali, pervertirani mozak, Andrija se Zvonić pokušao braniti. Bezazlena knjižica pučkih i ljubavnih stihova koju je župnik sastavio za zabavu svoju i svojih prijatelja dospjela je na lomaču što su je pripremili ljudi retrogradne svijesti, opasni ljudi kakvih ima i danas. Dum Andriji Zvoniću, koji se od optužaba više nikada nije oporavio, tužitelji su u zlo upisali što je posjedovao gusle i što je uz taj instromento diabolico, kako su napisali, još i pjevao neke geste dei Turchi. Ne poznamo konačno odluku Zvonićevih cenzora, ali da su ga kaznili, gotovo je sigurno jer nakon toga događaja on nestaje i u izvorima i u stvarnosti svoga doba.

Biser hrvatske etnološke i povijesne baštine

I jedno suvremeno narativno djelo koje pripada središnjem tijeku hrvatske književnosti posvećeno je Trebinju i njegovoj povijesti. Autor te knjige je Feđa Šehović, Dubrovčanin, inače rođen u Bileći prije 95 godina. Njegov veliki roman u pet svezaka sinteza je dugogodišnjeg pripovjedačkog rada ovoga pisca. U romanu “Ilijasbegovići – Cronica travuniana” koji je tiskan 2002. radnja započinje u sedamnaestom stoljeću, kad je živio prvi Ilijasbegović, kapetan trebinjski, a onda se premješta u razdoblje austrijske vlasti u Bosni te pripovijeda vojničku sudbinu Hasan-bega koji je dospio u talijansko zarobljeništvo i njegova brata kojega su zarobili Rusi.

Obitelj zatim napušta svoju bosansku begovinu i preseljava se u Dubrovnik, sudjeluje na obje strane u Drugomu svjetskom ratu, a roman završava događajima iz sukoba hrvatsko-muslimanskih u Domovinskom ratu i razrješava se na međunarodnom sudu u Haagu. Feđa Šehović neimarskim radom stvorio je vrlo respektabilan opus. Ne smije se zaboraviti da je on autor nekih od najboljih povijesnih romana u poraću, među kojima se dubinom duha i dobrim stilom izdvaja “Gorak okus duše”, remek-djelo povijesne proze.

Srećom nije ni danas cijela istočna Hercegovina u Dodikovu trebinjskom zagrljaju. Postoji ondje jedan biser hrvatske etnološke i povijesne baštine, a to je današnja općina Ravno koja, iako dio istočne Hercegovine, pripada Federaciji Bosne i Hercegovine i dio je kantona Neretvansko-mostarskoga, što je naravno ostvareno i zbog hrvatske, pa time i katoličke većine, ali izravno zbog oslobodilačkih akcija hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu koji su ovaj zapadni dio biskupije Trebinjsko-mrkanske oslobodili od stege antieuropskih političkih zamisli o “srpskom svetu”. Uostalom, u ovoj općini i u onome što se povijesno i stvarno naziva Popovo nalazi se još i Orahov Do, selo iz kojega su potekli svi dubrovački Boškovići, pa i sam genijalni Ruđer.

Na današnji dan prije 31. godinu napadnuto je hrvatsko selo Ravno na jugu BiH.

Tadašnji predsjednik predsjedništva BiH je rekao da to nije njegov rat. pic.twitter.com/fwdt31QpKH

— Tomislav Soldo (@tomosoldo96) October 1, 2022

Prvi grad u BiH koji su napale srpske postrojbe

Inače baš taj kraj, to jest Općina Ravno i Popovo, dobili su 2018. turističku monografiju koja je svakako bolja od onih što ih imaju mnogo bogatiji i moćniji Dubrovnik, Split ili Zagreb. Riječ je o izvrsno ilustriranoj knjizi koju potpisuju znanstvenici mlađeg naraštaja Domagoj Vidović, Stanislav Vukorep i Vesna Slobođan, a u kojoj ovi autori sistematski i vrlo lijepim literarnim stilom obrađuju sve zaseoke i sela, male gradove i prirodne spomenike istočne Hercegovine, onoga njezina dijela koji pripada Federaciji Bosne i Hercegovine i kantonu Hercegovačko-neretvanskom, a nekada se nalazio u opsegu Biskupije trebinjsko-mrkanske.

Ovaj kraj jedan je njegov stanovnik, kada su ga u Mlecima pitali odakle dolazi, ovako opisao: “Dolazim iz kraja u kojem zimi plove lađe po moru s kojih se riba lovi svilenim mrežama, a ljeti s na mjestu toga mora sije pšenica i druge žitarice.” Kad je kroz Popovo polje 1901. godine u promet iz Dubrovnika puštena željeznička pruga, onda je u Ravnom, gradiću istočne Hercegovine koji podsjeća na Apuliju, car Franjo Josip održao govor naglasivši kako je sada moguće iz toga malenog mjesta izravno doći u Beč. U Ravnom već je 1896. osnovana prva pučka škola u Hercegovini, pokrenuta je inicijativa oko Hrvatske čitaonice, a kasnije sagrađen Dom kralja Tomislava.

Nažalost, Ravno je prvi grad u Bosni i Hercegovini koji su napale srpske paravojne postrojbe, i to na početku listopada 1991. godine. Tada je nakon prvog pokolja nedužnih Hrvata bosanski predsjednik Alija Izetbegović javnosti uputio suludi proglas kako će Bosna i Hercegovina biti neutralna u ratu između Srbije i Hrvatske. Inače, Ravno je oslobođeno već u lipnju 1992. godine, kada je započela obnova, tako da je danas ovdje i hotel i dom zdravlja, policijska postaja, lovačko društvo i naravno niz crkava koje su sve obnovljene.

Prosperov Novak vidi novu opasnost za Hrvatsku: ‘Ti ljudi prijete da će je staviti na mučilište’

Zašto je i dalje zaobilaze

I konačno u blizini je Orahov Do, poznat po glasovitim mučenicima i znanstvenicima, književnicima i svećenicima. To rodno mjesto svoga oca Nikole nije u oporuci zaboravila Anica Bošković, sestra Ruđerova. Ovdje je župnikom još u 17. stoljeću bio njihov stric Ilija Bošković, koji je umro 1692. pa nije nikako jasno kako bi to Nikola, otac Ruđerov, mogao biti srpskoga podrijetla! U selu nalazi se poprsje Ruđera Boškovića, a na rodnoj kući Nikolinoj spomen-ploča kao podsjećaj na mjesto odakle je u svijet, a onda u Dubrovnik, krenuo njegov otac koji je svoga genijalnoga sina dobio u svojoj sedamdesetoj godini u braku s tada mlađahnom djevojkom iz književničke obitelji Bettera.

I na kraju riječ-dvije o gastronomiji biskupije trebinjsko-mrkanske. Ondje je hit naravno bila i ostala pura, zatim lojanica koja se pekla od prosijanog pšeničnog brašna i suhog ovčjeg loja. Nezaobilazna je raštika sa suhim mesom, zatim pirjan od tri vrste mesa. Obavezni su uštipci, a delikatesnom češkeku temelj je natovljeno janje. Inače popovski jelovnik nije moguć bez ribe, i to one koja se zove gaovica. Jela se sušena, kuhana ili usoljena, a imala je status afrodizijaka.

I sada da se na kraju upitam: Zar nije logično da se, kad god se spomenu druge katoličke biskupije Bosne i Hercegovine, ona banjolučka, mostarska, te vrhbosanska u Sarajevu, ne zaboravi i ona najmanja, ona simbolična i najstarija Trebinjsko-mrkanska. Nekoć su je u enciklopedistici u historiografiji srbijanskoj i jugoslavenskoj zaobilazili. Danas za takvo što nema više razloga jer ona je arheološki ostatak povijesti u kojoj su naši preci savršeno očitavali poruke opasnih vremena. Kako bi se danas, pomalo isprazno, reklo, bili su na pravoj strani povijesti. Tek ostaje pitanje: Ali zar su danas ovdje vremena manje opasna?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr

Objava Prosperov Novak podsjeća na Hrvate koji su prvi stradali u BiH: ‘Alija je uputio suludi proglas’ pojavila se prvi puta na Dnevno.hr.

pročitaj cijeli članak