RIJEKA Tek osam imena, a tako upečatljiva ilustracija stanja u vrhunskom riječkom vaterpolu, sukus je to ovoljetnog mercata koji je kao u nizu slučajeva opustošio momčad Primorja Erste banke, slavnoga kluba koji više od stoljeća obilježava povijest riječkog sporta. U ovom slučaju s Kantride su »istekli« redom napadači, velika nada hrvatskog vaterpola Niko Čubranić, ljevoruki nizozemski »revolveraš« Kas Te Riele, slovenski oslonac obrane Jaša Kadivec, prvi centar Lovro Paparić te »glavni i odgovorni« vođa momčadi i najbolji, najiskusniji igrač Darko Brguljan. Na drugoj strani vage stoje imena mladih delfina, vratara Maura Ivana Čubranića, centra Viktora Tončinića i napadača Gabrijela Burburana, lijepih obećanja koja sada nose kapice hrvatske U-19 reprezentacije na Daiken kupu u mađarskom Szegedu. I vaterpolskim laicima, a pogotovo onima koji su jače vezani uz ovaj sport, ne treba puno objašnjavati na koju stranu vaga uvjerljivo preteže. Sve se dogodilo bez velike buke i mnogo komentara, masovni egzodus kvalitetnih igrača s riječkog plivališta u široj je javnosti jednostavno »prošao ispod radara«.

Ljeto na Kantridi je, nažalost, slično tolikim prethodnima, kada su bez posebnih ispraćaja iz Rijeke odlazila zvučna imena koja su tu mukotrpno odgajana, a kada su ti slasni sportski plodovi sazreli, jednostavno bi ih ubrao netko drugi, dok su ovdašnji »uzgajivači« mogli samo šutke sa žaljenjem sve promatrati svjesni da nemaju teksta. U prijevodu, novčanih argumenata za diskusiju s bogatijima, koji su nastavili samo uživati u riječkim autohtonim proizvodima i guštati u rezultatima i pobjedama s asovima, ne zamarajući se, naravno, činjenicom da su oni plodovi tuđeg rada.

Financijska suša

U ušima odjekuje još nedavna buka kada je klub organizirao lijep doček za ovdašnjeg junaka netom okončanih Olimpijskih igara, sjajnog centra svjetske klase, Josipa Vrlića. Naravno da Riječanina, popularnog Vrlog, svi doživljavaju kao svojega, ali je činjenica da »naše dijete« postavši odraslim čovjekom nije u Primorju skoro pa dugo desetljeće i pol, još od davne 2010. godine. Mijenjao je adrese i klubove, naosvajao se klupskih i reprezentativnih trofeja, sada mu je »zadnja pošta Zagreb«, iz bogatog splitskog Jadrana prešao je u Mladost u koju se nedavno slila svota novca dovoljna za bombastična pojačanja i juriš na titulu prvaka. Bilo je te večeri raznih što »dođoše u pomoć pobjedniku«, tako i imena iz gradskih te političkih struktura, u potonjim danima kada se »na muci poznaju junaci« nema ih, svjesnih da Primorju jednostavno ne mogu puno pomoći. Takav je slučaj i s Ivanom Krapićem, donedavnim kapetanom reprezentacije, koji je iz Rijeke otišao još 2016. godine.

Što se slijevanja novca tiče, uz Savu je sasvim obrnuto od ušća Rječine. Dok zbog dugotrajne suše mnogi trljaju ruke zbog dolaska oblaka i najavljene kiše na žednu zemlju, na Kantridi pak traje dugotrajna financijska suša, a prognoze ne govore o nekim itekako dobrodošlim i neophodnim novčanim pljuskovima, koji bi, kako-tako, utažili žeđ. U riječkom klubu su svjesni situacije i »stezanje remena« dio je primorjaške svekodnevnice, uostalom, dok se LEN Euro kupom jurilo kroz razne utakmice do kulminacije, uspjeha za pamćenje, finala ovog natjecanja, vodstvo riječkog sportskog hita je na svakom ždrijebanju više od imena suparnika strahovalo od skupih putovanja, koja su snažan udar na klupski proračun. Samo uprava Primorja EB zna kakve je uzdahe izazvao susret s Dinamom iz Tbilisija, financiranje putovanja u Gruziju ispalo je višom preprekom od kvalitete suparnika. U tom ritmu uprava je prisiljena plivati i ovog ljeta, kada su izračunati eventualni troškovi kvalifikacijskih turnira, Mladosti je prepuštena borba za Ligu prvaka koju su Primorjaši izborili osvajanjem trećeg mjesta u hrvatskom prvenstvu, a Riječani su se vratili starom dobrom Euro kupu.

Izuzetak od pravila

U dugoj povijesti kluba s nostalgijom se tek spominje ime Predraga Slobode, čovjeka čiji je dolazak u Primorje EB imao efekt poput onoga Silvija Berlusconija u nogomet, u onaj trofejni Milan. Proljetos je spomenuta deseta godišnica osvajanja titule prvaka s dream teamom Primorjaša koji je oformio nezaboravni predsjednik. Trener Ivan Asić i sportski direktor Zoran Roje te su sezone, u kojoj su uz naslov prvaka osvojeni i hrvatski Kup, Jadranska liga i treće mjesto u Ligi prvaka, na raspolaganju imali Ivana Krapića, Antonija Petrovića, Anđela Šetku, Xavija Garciju, Cosmina Radua, Nina Mudražiju, Duju Peroša, Frana Čubranića, Duju Jelovinu, Mislava Vrlića, Ivana Buljubašića, Darija Rakovca, Sandra Sukna, Paula Obradovića, Franu Vićana i Petra Muslima, sve uz slavnu mađarsku braću Danijela i Denesa Vargu. Uz to je iduća sezona s još jačom ekipom bila još plodnija, sa slavnim pulskim orlom, povratnikom Damirom Burićem među riječke »kapice«, uz titulu državnoga prvaka i hrvatski Kup osvojena je Regionalna liga te drugo mjesto u Ligi prvaka.

To je ipak era koja je samo izuzetak od pravila. Sve navedeno, nažalost, asocira na lijepe muzejske primjerke, to je, istina, lijepa, ali i sve davnija prošlost, iz sadašnjosti pogled u budućnost nije ružičast. Istina, u eri silnih odlazaka dobra je vijest da vratar Čubranić kuca na vrata reprezentacije i da je centar Tončinić reprezentativni potencijal, ali je loša vijest da će gotovo pa sigurno kada dostignu tu visoku razinu kvalitete, otplivati odavde kao mnogi slavni im prethodnici. Jednostavno, lijepi je bazen na Kantridi pozornica s koje već desetljećima odlaze glavni glumci, a zna se kakve su priredbe bez njih. Nedavni europski bljesak je umjesto željenog plamena bio brzo ugasla vatra od slame, Primorje EB je opet kao Ikar poletjelo previsoko, a sunce mu je spržilo krila.

Objava Primorje EB se ponovo sudarilo sa surovom istinom riječkog sporta – najbolji igrači su otišli! pojavila se prvi puta na Novi list.