“Zamislite da vam dam točne i precizne upute da napravite kolač i taj kolač vam ispadne sjajno. Biste li se zamislili i pitali koji su postupci i pravila doveli do toga da je ispao tako dobro? Ne biste! Ali, ako ispadne loše, to bi vas mučilo i tražili biste u čemu ste pogriješili, što treba popraviti, zašto nije bilo dobro. Mi ljudi, na kraju, jedino na greškama učimo!“, tumači mi profesor Predrag Pale svoju metodu koju zove podučavanje na greškama.

Ideja je, nastavlja, čovjeku dati zadatak da napravi nešto što mu je relevantno i bitno, a čini se izvedivim – ali zadatak je skrojen tako da će tijekom rješavanja sigurno pogriješiti i krenuti istraživati zašto. U tako postavljenom procesu učitelj mladom čovjeku postaje prijatelj i pomagač, a učenje tad nije naporno, dosadno i frustrirajuće:

Čovjeku malo toga može pružiti zadovoljstvo kao proces učenja. Ali taj proces mora biti radostan, zabavan i intrigantan, a na kraju procesa čovjek treba imati osjećaj da se obogatio, da zna ili može nešto što prije nije.

U takvom načinu učenja nije bitno koristi li se pritom papir i olovka, kalkulator, računalo ili ChatGPT! Bitno je da na kraju razumiješ proces.

Može li se postati inženjer u 5 godina?

Pale na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva predaje, među ostalim, Računalnu forenziku, ali i – Vještine komuniciranja. Najpoznatiji je kao “čovjek koji je doveo internet u Hrvatsku”, jedan je od osnivača CARNET-a; ali poznat je i kao neumorni edukator koji se već više od 30 godina, osim podučavanjem svojih studenata, bavi i teorijama učenja.

Često i iskreno javno govori o tome čega nedostaje u obrazovanju inženjera u Hrvatskoj, a odnedavno, naravno, i o vrućoj temi korištenja alata umjetne inteligencije i njihovom utjecaju na obrazovanje.

Dobro obrazovani i stručni inženjeri nerijetko se navode kao jedna od tajni uspjeha hrvatske IT industrije pa razgovor s profesorom Pale počinjem pitanjem je li to doista tako ili je mit. Odmah mi kaže da mi se odgovor na to pitanje neće svidjeti.

Po njemu, obrazovanje inženjera u Hrvatskoj trebalo bi trajati bar dvostruko dulje nego sad i trebalo bi uključivati puno više emocija. Kako bi ilustrirao poantu, vodeći me kroz hodnike na FER-u, profesor Pale pokazuje uokvirenu ispravu iz 1951. kojom se ustanovljuje četverogodišnji studij elektrotehnike.

Ne treba biti informatičar da biste bili svjesni koliko je i elektrotehnika i informatika eksplodirala u razvoju od 1951. do danas. A mi danas smatramo da je za obrazovanje inženjera elektrotehnike dovoljno pet godina.

Ja sam diplomirao prije 40 godina. Devedeset posto onoga čemu danas podučavam studente ja nisam učio jer tad nije postojalo! Obično kažem da bi obrazovanje inženjera trebalo trajati 12 godina. Iako ne mislim baš nužno točno 12, ali sigurno puno više nego sad.

“Bili smo dobri inženjeri jer smo se morali snalaziti s ‘kramom’ koju smo imali”

Sjajni domaći inženjeri nisu mit, kaže, ali smatra da se to više odnosi na njegovu generaciju i možda još koju nakon njih. Domaći inženjeri tad su uživali svjetsku reputaciju i sudjelovali u mnogim tehnološkim inovacijama, a tajna nije bila u tome što su imali, već u tome što – nisu.

Ilustrira to anegdotom svog kolege Branka Jerena koji je mislio da kao postdoktorand ide u SAD asistirati na projektu s tad najnovijim procesorom za obradu signala. Umjesto asistenta, prepričava Pale, profesor Jeren je postao voditelj projekta sa zadatkom da ga konačno privede kraju. Izabrali su ga baš zato jer su bili impresionirani što se sve na zagrebačkom sveučilištu radi s gotovo nikakvom opremom:

Pomalo posramljen ‘starom kramom’ s kojom je radio u Zagrebu, profesor Jeren pitao je kolege zašto projekt stoji. Rekli su mu da se pokvarilo računalo na kojem rade te da čekaju tri mjeseca da ode na popravak u Irsku. Pitao je u čemu je problem, uzeo instrumentarij, zavukao se u računalo, otkrio dio koji se pokvario i, na kraju, lemilicom promijenio taj dio.

Amerikanci su ga gledali u čudu jer raskapa skupocjeni uređaj, ali uređaj je proradio! I tako je on postao nadaleko cijenjen inženjer.

Umjesto oskudice – informacija, alata i opreme, mladi hrvatski inženjeri danas imaju pristup svemu što i njihovi kolege u svijetu. I zbog toga su, procjenjuje Pale, jednako dobri kao inženjeri svugdje u svijetu, ni po čemu bolji.

Naravno, imamo fantastičnih startupa, fenomenalnih ljudi, tvrtki koje su stvarno uspjele. Ali koliko je njih u odnosu na ukupnu produkciju? Ako imate kokoš koja nese 50 jaja, a od toga su dva ogromna, imate li vi kokoš koja nese ogromna jaja ili su ona iznimka?

Izazovi, kreativnost, emocije, kritičko mišljenje…

Ako pak želimo da ti odlični hrvatski inženjeri ne budu mit već stvarnost, Pale itekako ima ideja o tome kako bi trebalo promijeniti njihovo obrazovanje. Iako, napominje, te ideje nisu nešto novo i revolucionarno. Odnosno, projektom u kojem se, sa suradnicima, bavio pregledom teorija učenja, došao je do zaključka da sve o tome kako bismo trebali podučavati znamo već stotinu godina.

Obrazovanje inženjera (i ne samo inženjera!) trebalo bi biti ono koje pred njih stavlja izazove, traži od njih da budu kreativni, da moraju kritički misliti, uključiti emocije, raditi u timovima jer ako znaju samo definicije i procedure neće biti dovoljno dobri stručnjaci.

Promjene u obrazovanju zahtijevaju vremena. Obrazovni sustav je trom i ima tu latenciju da učinke onoga čemu i kako podučavaš studente vidiš tek za, recimo, 10 godina.  A svijet se sve brže mijenja i za tih 10 godina su se već promijenile okolnosti u kojima radiš.

Učenici i studenti pak ne smiju biti zakinuti za znanje koje im moraš dati zato što ti, eto, provodiš eksperimente u nastavi. A recepata nema! Ono kad neki ukazuju na to kako se radi u Finskoj, Singapuru ili Australiji pa kažu da bismo mi trebali to kopirati, toga nema. Cijeli svijet radi eksperimente!

“Ne možeš biti kreativan ako si Mr.Spock, bez emocija!”

Za koje on eksperimente smatra da bi donijeli pozitivne učinke u hrvatskom obrazovanju, profesor Pale govori s puno strasti, argumenata, primjera i objašnjavanja. Iako skromno napominje da ni on nema sve odgovore i da, premda smatra da daje puno u nastavi, provodi tek 30% onoga što se može i 50% od onoga što on zna.

Pa tako studentima prve godine FER-a predaje Vještine komuniciranja kao obavezni predmet. Na tom ih kolegiju uči kako učiti, kako napisati životopis i motivacijsko pismo, kako napraviti prezentaciju i kako prezentirati, kako voditi sastanak ili pregovarati, pronaći i provjeriti informacije, pa i snimiti fotografiju ili video.

U obrazovanju inženjera najviše su zanemarene, smatra Pale, baš – kreativnost i emocije:

Sve više se bavim uključivanjem emocija u obrazovanje inženjera. One nisu uključene ni na koji način i to ne samo kod nas. Inženjerstvo se smatra vrlo kognitivnim, uči se razmišljati, pravila, algoritmi. Inženjere se obrazuje da rješavaju nepoznate probleme na poznati način i za to trebaju poznavati sve poznate komponente i pravila. Ali inženjeri moraju biti kreativni!

Prvi most je možda i nastao tako što je deblo palo preko potoka pa se čovjek dosjetio raditi mostove, ali mobitel ili televizor nismo vidjeli u prirodi. Ne možeš biti kreativan ako si Mr.Spock, bez emocija!

Fakultet bez ispita

Većina obrazovanja, pa tako i inženjerskog, kod nas se svodi na usvajanje vještina, znanja i postupaka te njihovu dosljednu primjenu. Od osnovnoškolske matematike, gdje učimo rješavati zadatke, a ne kreativno primjenjivati matematičke metode, do fakulteta, na kojima studenti uče da bi položili ispite i na kraju dobili diplomu zahvaljujući kojoj će se zaposliti:

Ja bih čovjeku dao diplomu nakon što napravi mali, srednji i veliki projekt. Za svaki od tih projekata bih im raspisao opis kao da je to radno mjesto i naveo što za to “radno mjesto” treba znati. A student neka uči kakogod želi – s interneta, iz knjiga, dolazi kod mene na konzultacije, traži od mene predavanje…

Na kraju ga ne bih pitao zna li neku matematičku formulu ili proceduru, nego o projektima. Ako ih napravi, onda je postao inženjer!

Niti teorije, niti prakse, uglavnom bubanje

Iako smatra da bi fakultetsko obrazovanje trebalo uključivati više prakse, ne slaže se s tezom da te prakse treba biti više kako bi diplomirani inženjeri bili spremniji za tržište rada.

Previše je specifičnosti koje čovjek treba kasnije naučiti, osim toga, danas se radna mjesta stalno mijenjaju.

Fakulteti trebaju balansirati između razumijevanja principa i šire slike te konkretnog i praktičnog znanja – da student ipak nauči, primjerice, isprogramirati nešto u određenom alatu, ali nije naš posao da ih učimo različite alate, trebamo ih naučiti jednom, iz čega trebaju naučiti principe. Ako poslodavac traži da zna raditi s drugim alatima, njegov je zadatak da ga nauči.

Naše obrazovanje, zaključuje, ne uči studente ni jednom, ni drugom. Studente učimo oprobanim principima i konceptima te očekujemo da ih zapamte i reproduciraju, ali ne da doista razumiju zašto se nešto, primjerice, savija ili ne. A nema ni puno prakse, pa ne dobivaju ni praktična znanja. I to, napominje, nije problem samo tehničkih studija.

Živimo u društvu koje brzo napreduje i radna mjesta se stalno mijenjaju, moraš stalno učiti, moraš se prekvalificirati, puno toga je interdisciplinarno. A ljudima se kroz obrazovni sustav učenje ogadilo, očekuju da to što su dobili diplomu znači da ih netko mora zaposliti i to je to.

Biste li išli liječniku koji ima 10 sati prakse?

S obzirom na to koliko se posljednjih godina ulaže u digitalizaciju hrvatskog obrazovanja, od osnovnih škola pa do fakulteta, od učeničkih tableta do multimedijalne nastave i inovativnih formata, moram pitati je li tehnologija rješenje. Može li se tromi sustav promijeniti digitalizacijom?

Dati ljudima zgradu škole, kredu i ploču, mobitel ili računalo – to je nužnost. Može i bez toga, ali što više tehnologije imaš na raspolaganju, manje vremena gubiš i manje grešaka radiš. Ali dobro obrazovanje je dobra metodika, način na koji prenosiš znanje.

I učitelji se moraju promijeniti, ne mogu više biti oni koji podučavaju definicije i postupke. To više ne treba, to se danas može naučiti s Googleom!

I da ne bi bilo da ih samo kritiziram i govorim da se moraju mijenjati, i obrazovanje učitelja se treba promijeniti. I oni imaju jako malo prakse na fakultetu. Biste li vi išli liječniku koji je imao 10 sati prakse na fakultetu?!

Digitalne alate, pa i ChatGPT, treba koristiti jer nam to olakšava i ubrzava život, kaže, ali mlade ljude treba učiti kritičkom razmišljanju kako bi propitivali ono što dobiju od kalkulatora, Googlea ili ChatGPT-ja. Pa i ono što je rekla učiteljica!

Trebaju li studenti FER-a znati računati?

Spominje da se često susreće sa studentima FER-a koji ne znaju zbrojiti dva broja napamet jer su navikli koristiti kalkulator. Biste li išli takvom liječniku?, opet pita i pojašnjava:

Ne treba znati napamet izračunati koliko je 46% od 382. Ali, treba znati u glavi izvrtjeti misaoni proces da je 382 skoro 400, a da je 46 nešto manje od pola, znači da to mora biti manje od 200.

Treba znati koliko je otprilike 30% od nečega, da je jedna čaša dva decilitra, koliko je 10 centimetara, koliko je otprilike pola metra ili hoćeš li imati dovoljno benzina za put do mora ako auto troši n litara, a u spremnik stane x litara. U suprotnom, svaki put kad ti u životu treba takva informacija, a to je često, moraš otvarati aplikaciju, nešto slikati ili skenirati, guglati…

Baratati takvim predodžbama, nastavlja, znači i moći kritički evaluirati rezultate koje dobijemo od raznih alata, aplikacija i kalkulatora jer i oni mogu pogriješiti ili mi pogriješimo u tipkanju. Jednako kao što nitko od nas ne bi potpisao pravno obavezujući ugovor na, primjerice, estonskom, tako bismo trebali i djecu učiti da ne prihvaćaju slijepo rezultate i informacije koje im izbaci Google ili ChatGPT.

Promjene su spore i traju.

Pojava alata umjetne inteligencije koji odjednom mogu pisati eseje, diplomske radove ili položiti maturu sa solidnim uspjehom idealna je situacija da preispitamo koji je zapravo cilj obrazovanja, kojim znanjima i vještinama želimo podučiti učenike i studente.

U tom smislu Pale se slaže da će ChatGPT promijeniti obrazovanje, ali ne na pojednostavljene i pomalo apokaliptične načine koji se često čuju, poput predviđanja da profesori već od ove godine više neće tražiti od učenika da pišu eseje:

Sigurno će potaknuti promjene u obrazovanju, možda čak i ubrzati. Ali kad kažemo ubrzati to ne znači nužno sutra. Promjene su spore i traju.

pročitaj cijeli članak