Bidenova administracija sve se teže nosi s problemima u vanjskopolitičkoj sferi, ali i s onima kod kuće – što za nju nije dobro u kontekstu nadolazećih predsjedničkih izbora koji se održavaju za otprilike deset mjeseci. Jer današnje sluđeno stanje u svijetu pojačava fokus na vanjsku politiku i kod tradicionalno za nju ne previše zainteresiranih običnih Amerikanaca koji primarno gledaju na gospodarsko stanje zemlje, cijene goriva i svoj životni standard.

Ako danas razgovarate na ulici s običnim Amerikancima, svatko će od njih znati za rat u Ukrajini, u pojasu Gaze ili protiv jemenskih hutista iz milicije Ansar Allah i o tome imati svoj stav. Dakle, i vanjska politika Washingtona igrat će određenu ulogu na izborima, iako i dalje znatno manje od unutarnje, ali vjerojatno više nego ikad u suvremenoj povijesti Amerike.

Na vidjelo sve više izlaze dalekosežni strateški propusti Bidenove administracije na vanjskopolitičkoj sceni – području u kojem su se Joe Biden i demokrati do ne tako davno osjećali najkomotnije i najlagodnije i na koje su najviše računali u predizbornoj kampanji kao na svoj dobitni adut.

Strateški propusti

A sve je krenulo dobro i po planu. Biden je vrlo brzo nakon dolaska na vlast uspio stvoriti dosad neviđenu koheziju, pravo jednoumlje sa svojim europskim saveznicima koje je prethodno “omekšao” Donald Trump svojom “buldožer politikom”, da bi ih Biden i konačno slomio u smislu bilo kakvog daljnjeg otpora Washingtonu. Krenuo je s njima u združeni boj, pravi križarski pohod protiv Rusije pod svojim vodstvom nakon njezine invazije na Ukrajinu. Strateški poraz Rusije u tom ratu cilj je o kojem su posve javno govorili najviši dužnosnici administracije.
Naravno, nije to bilo plod Bidenova promišljanja ili pameti, nego višegodišnje strategije američke vanjske politike odnosno njezine “duboke države”.

Tako nije CIA u vrijeme Bidenove administracije ona koja je predvidjela rusku invaziju, već je ukupna američka politika od 2014. i ukrajinske revolucije u Kijevu činila baš sve da do te ruske invazije i dođe. Ruski vođa Vladimir Putin je i diplomatskim kanalima i u osobnim razgovorima s visokim američkim dužnosnicima odašiljao vrlo jasne poruke kako će Rusija biti prisiljena na invaziju ako se ne sjedne za pregovarački stol.

Pokretao je ruske vojne vježbe duž ukrajinske granice još u veljači 2021., kada su svi govorili da će početi invazija i kada ga je Biden prvi put, odgovarajući na novinarsko pitanje, nazvao ubojicom. Putin je u prosincu 2021. javno zatražio razgovore o postizanju dugoročnog dogovora o međusobnim sigurnosnim jamstvima za Rusiju i za NATO – kao posljednje upozorenje nakon kojeg će, ako se ne prihvati, “Rusija sama osigurati svoju sigurnost”. I to je, nakon početnog promišljanja i dvaju sjedanja za pregovarački stol u veljači 2022. u Bruxellesu između američkog i ruskog izaslanstva, Bidenova administracija na kraju odbacila u ime proširenja NATO saveza. Kao što je odbacila i mogućnost postizanja sporazuma o završetku rata između Moskve i Kijeva uz posredništvo Turske, kad je Kijev izrazio spremnost za razgovore o ukrajinskoj neutralnosti.

Isprovocirani rat

Svi su ovi potezi Bidenove administracije, prije svega uspostavljeno zapadno jedinstvo, izgledali vrlo obećavajuće, ali su se na kraju pretvorili u pravu noćnu moru, agoniju, a recept za izlazak iz nje još nije poznat.

Kao da to nije bilo dovoljno, u međuvremenu je na površinu isplivala i velika bliskoistočna kriza prouzročena nemilosrdnim vojnim obračunom između Izraela i Hamasa i katastrofalnim žrtvama među palestinskim civilima u pojasu Gaze uslijed neviđenih vojnih djelovanja izraelske vojske, koja, na užas svijeta, ne bira ni metode ni sredstva za ostvarenje svojih ciljeva.

O kolikoj se strateškoj kratkovidnosti unutar Bidenove administracije radilo i u pogledu ove krize svjedoči i činjenica da je Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan, samo desetak dana prije Hamasova krvavog terorističkog napada na Izrael, izjavio da je Bliski istok konačno postao regija stabilnosti. Tada je Sullivan u svom izvornom tekstu za Foreign Affairs između ostalog hvalio uspjehe Bidenove administracije u tom dijelu svijeta – vjerojatno i ne sanjajući da će se ta regija u tren oka pretvoriti u potpunu suprotnost onomu što je rekao, skupa s naporima Bidenove administracije.

Biden u tajnosti promijenio strategiju: Posljedice za ostatak svijeta bit će dramatične

Evo Sullivanovih riječi u hvalospjevima Bidenovoj regionalnoj politici pa prosudite sami jesam li u pravu kada govorim o njegovoj strateškoj kratkovidnosti: “… američka politika … daje prioritet odvraćanju od agresije, deeskalaciji sukoba i integraciji regije u zajedničkim infrastrukturnim projektima, uključujući i one između Izraela i njegovih arapskih susjeda. Bilo je materijalnog napretka. Rat u Jemenu je došao do 18. mjeseca primirja. Ostali sukobi su se smirili. Regionalni čelnici otvoreno su surađivali. U rujnu je predsjednik najavio novi gospodarski koridor koji povezuje Indiju s Europom preko Ujedinjenih Arapskih Emirata, Saudijske Arabije, Jordana i Izraela.”

Drugim riječima, Bidenova administracija ostala je potpuno zatečena događajima koji imaju sve ozbiljnije posljedice za globalne američke interese. Štoviše, ako su pomirba i razvoj regije bili stvarna, a ne fingirana intencija Bidenove administracije, onda je netko Bidena u njegovoj namjeri opasno sabotirao ili je, jednostavno, skupa sa svojim timom nesposoban uhvatiti se ukoštac s nagomilanim, krajnje ozbiljnim globalnim geopolitičkim problemima.

Odbijanje pregovora

Neovisno o svim problemima, Bidenova administracija i dalje potpuno odbacuje temu pregovora s Rusijom o zaustavljanju ukrajinskog rata, a umjesto toga je aktivno pokrenula priču da bi Putinova pobjeda značila katastrofu za američke i zapadne interese u cjelini jer bi ostatak svijeta shvatio kako SAD više ne može samostalno donositi ključne odluke niti može jamčiti sigurnost čak i onima iza kojih navodno čvrsto stoji, kao što je to slučaj s Ukrajinom. Drugim riječima, Putinova pobjeda dovela bi do kraja američke globalne dominacije i do uspostave multipolarnog svjetskog poretka – smatra Bidenova administracija. Štoviše, sada je ta nova Bidenova taktika proširena dodatkom prema kojem će Putin nakon osvajanja Ukrajine prije ili poslije krenuti u napad na zapadne susjede iz NATO saveza. Poglavito se u tom kontekstu spominju pribaltičke države iz bivšeg SSSR-a.

Taj novi kontekst sada potpuno prihvaćaju europske političke elite pa gotovo jednoglasno sa svih strana pršte izjave o velikom ratu s Rusijom koji tek što nije počeo, o nužnosti pokretanja masovne vojne proizvodnje, masovne mobilizacije stanovništva i općenito militarizacije društva – od ratničkih izjava britanskog ministra obrane Granta Shappsa preko francuskog vođe Emmanuela Macrona i njemačkog ministra obrane Borisa Pistoriusa pa sve do histerije koja raste u Švedskoj i dalje prema istočnom krilu EU-a odnosno NATO-a. Među uglednim američkim analitičarima sada se razvoj ukrajinske drame kreće prema sljedećem scenariju i predviđanjima.

Nakon neuspješne ofenzive u koju je Zapad polagao sve nade, ukrajinska vojska mora prijeći s ofenzivnih na obrambene zadaće, uz izgradnju čvrstih obrambenih fortifikacija (već ih na pojedinim dijelovima fronta ukrajinska vojska i gradi, gotovo prema identično postavljenoj ruskoj obrambenoj liniji pa je sada u šali zovu i “ukrajinska Surovikinova linija”.

Obrambene zadaće

U 2024., predviđaju dalje analitičari, neće doći do većih ofenzivnih operacija ruske vojske, za koje ona još nema snage, što će, onda, skupa s onima prvima dati vremena zapadnoj vojnoj industriji da pokrene masovnu vojnu proizvodnju koja se u Rusiji već zahuktala i koja će omogućiti ukrajinskoj vojsci pokretanje nove velike ofenzive u 2025.

To je otprilike narativ koji sada potpuno prihvaća i Europska unija. Štoviše, njezin predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell ide još dalje pa prošlog tjedna navodi kako bi se trebalo prestati s ograničenjima isporuka pojedinih vrsta oružja Kijevu i da bi mu trebalo početi isporučivati i dalekometne raketne sustave kako bi Ukrajina i konačno mogla izvojevati punu pobjedu.

Najmoćniji čovjek na svijetu mora reagirati silom, ali sada je najgori mogući trenutak

S druge strane, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov prošlog je tjedna stigao u New York usprkos domaćim izjavama da ondje nema što tražiti jer UN ionako više ništa ne može riješiti. Lavrov je imao drukčije mišljenje te je u Vijeću sigurnosti UN-a čvrsto zastupao ruske stavove i u pogledu izraelskog rata i akcija SAD-a u Jemenu, kao i rata u Ukrajini. Lavrov je polazio od činjenice da je VS najbolja platforma da se ruski glas čuje i na zapadu, gdje postoji potpuna informativna blokada, prije svega u SAD-u. Tako je dao i intervju za tamošnju televiziju CBS News, te, kao i u govoru u Vijeću sigurnosti, ponovio rusku spremnost za pregovore, a optužio SAD da ih odbijaju.

Američka pak strana ustraje na tome da je Moskva ta koja pregovore odbija, ali pritom postavlja i preduvjete poput onih da Rusija prije toga mora prihvatiti suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Ukrajine kao polazišnu osnovu, čime se de facto u startu blokira mogućnost samih pregovora. Osim što se to suprotstavlja realnosti stanja na terenu, preduvjeti za početak pregovora nikada se ne postavljaju. Sadržaji takvih preduvjeta eventualno mogu biti predmet samih razgovora, a ne da se stvar postavlja obratno. U konkretnom slučaju, kada bi Rusija na to pristala, de facto više ne bi bilo ni potrebe za bilo kakvim pregovorima jer bi rat automatski završio.

Nema šanse

Slijepa ulica u koju je upala američka vanjska politika pod Bidenovim vodstvom i potezi koje povlači s ciljem izlaska iz nje ubrzano vode prema opasnoj eskalaciji koja prijeti globalnom miru – čak i više nego što je to bilo u doba hladnog rata u drugoj polovici XX. stoljeća. Sadašnje američko-ruske odnose nazvao bih još i gorim terminom – “ledenim ratom” jer su, za razliku od hladnog rata, sada svi kanali komunikacije između Washingtona i Moskve prekinuti osim onih na najnižim diplomatskim razinama kojima se rješavaju pitanja viza ili razmjene zatvorenika.
U tom se kontekstu sve više može sagledavati i ime Donalda Trumpa kao već gotovo sigurne figure koja će u ime Republikanske stranke pokušati dobiti predsjedničke izbore upravo na slabostima Bidenove politike – između ostalog i na vanjskopolitičkom planu.

Ne bih se čudio, usprkos činjenici da Trumpova borba s jedinom preostalom republikanskom kandidatkinjom Nikki Haley nije završena jer predstoje izbori u Nevadi i Južnoj Karolini – da Republikanska stranka na svom kongresu idućeg tjedna donese odluku o Trumpu kao svom službenom kandidatu. Jer razlika u rejtingu između njega i Halley je ogromna i u normalnim okolnostima nedostižna.

Potonja je od Trumpa najprije teško poražena na nedavnim prvim izborima u Iowi, a potom i u New Hempshireu u koji je njezin tim polagao velike nade. Naime, to je jedina savezna država u kojoj se, osim članovima stranke, u predizborima dopušta glasati i onima neutralnima. Međutim, i u takvim okolnostima Trump je osvojio oko 53 posto glasova, a Haley oko 43. Ali kada se uzmu u obzir samo glasovi tamošnjih republikanaca, ispada da je Trump osvojio golemih 64 naprema tridesetak posto svoje konkurentice, koja se, usprkos tomu, i dalje nada čudu i ne namjerava se povući.

Ponovni uzlet

Ali kako god bilo, Trump se, usprkos svim neviđenim medijskim pritiscima i pokrenutim sudskim procesima, iz svega izdigao poput Feniksa. To, zapravo, samo ukazuje na to koliko je američko društvo unutar sebe ozbiljno podijeljeno i da nikakvi argumenti, stvarni ili lažni, ne pomažu u promjeni njihovih stavova kada je riječ o politici i politikama koje nude suprotstavljene opcije.

Zato sada postaje krajnje teško i sudskim presudama pokušati obuzdati Trumpovu kandidaturu ako je potvrdi Republikanska stranka. Jer u tom bi slučaju “brisanje” Trumpa s izbora značilo i brisanje Republikanske stranke, što bi bilo krajnje opasno ne samo za američki politički sustav nego i za društvo u cjelini.

Najmoćniji čovjek na svijetu mora reagirati silom, ali sada je najgori mogući trenutak

Kako god bilo, Trump i u položaju u kojem se sada nalazi počinje utjecati i na globalnu politiku. O tome piše i američki Foreign Affairs u tekstu Grahama Ellisona od 16. siječnja. U njemu se navodi kako se vlade brojnih svjetskih zemalja pripremaju za Trumpov dolazak na čelo SAD-a i da u skladu s time vuku svoje poteze. Autor u istom kontekstu podsjeća i na nedavno završeni klimatski summit COP28 u Dubaiju. Kaže da su “povijesno gledano, dogovori na konferenciji o tome što će vlade učiniti u borbi protiv klimatskih promjena bili izuzetno ambiciozni na papiru”, ali da je “njihova provedba često trpjela”. No COP28 njihovu je fantaziju odveo još dalje objavljujući povijesni sporazum o odustajanju od fosilnih goriva.

“Ali zemlje koje su potpisale taj sporazum kreću se u potpuno suprotnom smjeru. Veliki proizvođači i potrošači nafte, plina i ugljena trenutačno ne smanjuju, nego povećavaju potrošnju fosilnih goriva. … Sjedinjene Američke Države, najveći svjetski proizvođač nafte, posljednjih deset godina povećavaju proizvodnju, a 2023. su čak postavile rekord u količini ispumpane nafte. … Indija, treći najveći svjetski emiter stakleničkih plinova, slavi svoj nevjerojatni gospodarski rast, potaknut nacionalnim energetskim programom fokusiranim na ugljen. Upravo se ova vrsta fosilnog goriva koristi za proizvodnju triju četvrtina primarne energije u Indiji. U međuvremenu, Kina je prva u svijetu i po količini zelene energije proizvedene iz obnovljivih izvora i po potrošnji ugljena koji zagađuje okoliš. Dakle, dok je Kina instalirala više solarnih panela 2023. nego Sjedinjene Države u proteklih pet desetljeća, također sada gradi šest puta više novih elektrana na ugljen od svih ostalih zemalja zajedno.”

Multipolarni svijet

U tekstu se ne ostavlja dvojbe koliko će se tek “duboko bušiti” ako Trump opet dođe na vlast. Ali regija u kojoj bi Trump možda i stvarno mogao imati uspjeha i izvući Ameriku iz slijepe ulice u koju ju je uvela Bidenova administracija jest Bliski istok. Trump je, podsjećam, tijekom svog mandata izgradio nikad bolje odnose SAD-a s Izraelom u povijesti, baš dok je njime, kao i danas, vladao Benjamin Netanyahu. Ponovno je pokrenuo i na vrh uzdigao poremećene odnose sa Saudijskom Arabijom iz doba Obamine administracije koja se u zaigranosti s revolucijama “arapskog proljeća” zbližila s Katrom na račun odnosa s Rijadom. Tada je Trump, u trijumfalnom posjetu Rijadu, sa saudijskom prijestolonasljednikom Muhamedom bin Salmanom potpisao rekordno visok sporazum o isporukama američkog oružja, vrijedan čak oko 110 milijardi dolara. Međutim, okolnosti su se od tada dramatično promijenile.

Ali ono što će biti novost za Trumpa ako ponovno dođe na vlast jest činjenica da je svijet već postao multipolaran, bez obzira na to što o tome mislio Biden, ali da u njemu još dugo neće biti regulirana pravila ponašanja između starih i novih središta moći, što ga i čini neizvjesnim.

Hoće li se Trump, ako dođe na vlast, s tim novim izazovima uspjeti nositi još je teško reći. Jer jedno je ići s pozicije sile “velikog brata” prema svojim manjim saveznicima, a nešto je sasvim drugo uvjeravati svoje globalne suparnike poput Rusije ili Kine u potrebu njihova ponašanja prema obrascu američkih interesa. Tu sila previše ne pomaže, u što se Trump uvjerio još tijekom prvog mandata.

Ukrajinu u trećoj ratnoj godini čeka jako teška situacija: Spasiti ih može samo jedna stvar

Nazire se problem

Jedan od vrlo velikih izazova nesumnjivo će mu biti i brzorazvijajući rusko-iranski odnosi s obzirom na Trumpovu poznatu netrpeljivost prema Iranu, ne samo s pozicija izraelskih interesa nego i zbog sve većeg utjecaja Kine u toj zemlji.

U tom smislu vrijedi ukazati na tekst uglednog i specijaliziranog portala OilPrice.com, objavljen 22. siječnja, iz sfere globalne energetike i geopolitike, autora i stručnjaka Simona Watkinsa. U njemu se između ostalog navodi kako je iranski vrhovni vođa Ali Hamenei 18. siječnja dao službeno odobrenje za novi 20-godišnji sveobuhvatni sporazum o suradnji između Irana i Rusije.
Novi sporazum daje Rusiji prvo pravo na crpljenje nafte i plina u iranskom dijelu Kaspijskog jezera, uključujući potencijalno golemo polje Chalous. Nove su procjene da je riječ o nalazištu s dva polja, devet kilometara jedno od drugoga, pri čemu “veliki” Chalous ima 208 bcf plina, a “manji” Chalous 42 bcf plina, što daje ukupnu brojku od 250 bcm plina.

Kad je riječ o proširenju vojne suradnje, planiran je napredak u nadogradnji objekata u iranskim ključnim zračnim i morskim lukama koje Rusija već dugo smatra posebno korisnima za dvostruku namjenu za svoje zrakoplovstvo i mornaricu, a koje su također blizu velikih naftnih i plinskih postrojenja.

Rusko-iranski savez

Na vrhu popisa iranskih zračnih luka u tom su smislu Hamedan, Bandar Abbas, Chabahar i Abadan, a treba podsjetiti i da je u kolovozu 2016. Rusija upotrijebila zračnu bazu Hamedan za napade na islamističke ciljeve u Siriji koristeći bombardere dugog dometa Tupoljev-22M3 i udarne lovce Suhoj-34. Na vrhu popisa morskih luka koje koristi ruska mornarica jesu luke Chabahar, Bandar-e-Bushehr i Bandar Abbas.

Isti medij ukazuje i na to da se iranski sustav elektroničkog ratovanja može lako povezati s ruskom Južnom zajedničkom strateškom komandom 19. EW brigade u blizini Rostova na Donu. To se također može povezati s kineskim EW sposobnostima. Te EW sposobnosti uključivale bi sustave za ometanje za neutralizaciju protuzračne obrane u regiji.

Evo što dalje piše isti medij i u kojem kontekstu spominje jedne od najsuvremenijih i najrazornijih obrazaca ruskog oružja:”To će biti prošireno novim projektilima koje će Rusija poslati Iranu prema novom sporazumu, prema visokom izvoru iz sigurnosnog sektora EU-a s kojim je OilPrice.com prošlog tjedna ekskluzivno razgovarao. Odabrano osoblje Islamske revolucionarne garde bit će obučavano o najnovijim ruskim nadogradnjama nekoliko projektila kratkog i dugog dometa – Kh-47M2 Kinzhal, Iskander M, RS-26 Rubezh, BrahMos3 i Avangard – prije nego što počne plan njihove licencne proizvodnje u Iranu, s ciljem da ih 30 posto ostane u Iranu, a da se ostatak pošalje natrag u Rusiju … Sve ovo znači da će novi 20-godišnji sporazum između Irana i Rusije promijeniti krajolik Bliskog istoka, južne Europe i Azije jer će Iran imati znatno veći vojni doseg koji će mu dati mnogo više utjecaja da postavlja političke zahtjeve u cijeloj toj regiji. … Ovaj doseg također znači da će zemlje u ovim područjima osjećati da je nastavak oslanjanja na SAD za njihovu zaštitu mnogo nesigurnija opcija nego što je bila prije”, zaključio je izvor OilPrice.coma.

Objava Potpuni krah politike jedne od najvećih svjetskih velesila, niti jedan rat ne mogu prigušiti pojavila se prvi puta na Dnevno.hr.

pročitaj cijeli članak