Sredina je devedesetih godina i sve me intenzivnije počinje zanimati kazalište, posebno dramski program Dubrovačkih ljetnih igara. Kao generacija puno bliža njegovom sinu, gospara Joška Juvančića Jupu nisam osobno poznavao, ali sam ga tada stalno viđao po Gradu, na predstavama, u Talira, na Stradunu. Nisam puno znao o njemu, osim da je karizmatični redatelj, profesor na Zagrebačkoj glumačkoj akademiji i umjetnički ravnatelj Igara. Da je naš, iz Grada. I da svi stalno pričaju o njemu.

Dubrovnik iznad svega

U predstavama koje sam poslije odgledao u njegovoj režiji, s posebnim naglaskom na neponovljivi lokrumski ”Ekvinocijo’’ i ”Dubrovačku trilogiju”, pokušavao sam shvatiti zašto je taj Juvančićev magnetizam toliko jak. U njegovim režijama uvijek bih osjetio da tu ima nešto jače od pukog uprizorenja dubrovačkih dramskih klasika. Nesvjesno sam znao da je ono što upravo gledam puno više od obične redateljske umješnosti, puno dublje od formalno školovanog umjetničkog nerva.

Osjetio sam nešto približno onom što kaže Hrvoje Ivanković, koji je taj moj nedefinirani osjećaj udivljenja sublimirao u nekoliko jasnih i naizgled jednostavnih rečenica. Jupi je Dubrovnik bio važan izvan svega. To je bila njegova mjera stvari, on se tu dobro osjećao cijeli život. Ne mogu reći da mu se vraćao, nego je Jupa cijeli život tu prebivao i kad nije bio u Dubrovniku.

Gledajući te njegove predstave i susrećući Jupu po Gradu, negdje duboko u meni pojavilo se pitanje, koje je savršeno verbalizirala stanovita zagrebačka novinarka. Pitanje koje smo kao vlastitu dijagnozu opčinjenosti Gradom i Festivalom, poslije svi nosili na majicama. A kaj je to Jupa?

Na piću u Lućija

Načuo sam od mojih poznanika kulturnjaka kako se Jupa osamio, napustio zagrebački asfalt, kazališne kavane, gradsku vrevu i trgove. U potrazi za izgubljenom nevinošću, Jupa se vratio svom kamenu, moru, Šuliću. Viđao sam ga na piću u Lučija, na predstavama u Bondinom teatru. Otud je i otišao gore. Jupa se danas sunča na mjesecu, u sebi razgovara sa suncem, s Bogom, nebom, pticama, oblacima. Ionako je svoje mišljenje uvijek češće iskazivao šutnjom nego govorom. A jakao da čujem Mara Martinovića kako uzdiše, i beskrajno se slažem s njim, nema više autoriteta, nema više znanja, nema više pameti ni mudrosti. A čega onda više uopće ima? Ima laži, straha, gluposti, opsjene, obijesti, ljubomore, malograđanštine, nouveau riche estetike prilagođene krčmarima i apartmandžijama.

Iako sam sad već bio puno stariji i nešto malo obrazovaniji, i dalje nisam do kraja razumio sav taj hajp koji se oduvijek stvarao oko njega. Znao sam da je Jupa sinonim za ukus, eleganciju, erudiciju i da svaka predstava s njegovim potpisom ozbiljno konkurira za najviša mjesta u hrvatskom kazališnom panteonu. Ali još mi je nešto nedostajalo, onaj osobni, intimni uvid u Joškovu nutrinu, kako bih mogao zaokružiti cjelinu.

Hrvoje i tata

Misterij Jupe počinjem shvaćati tek ovog proljeća kad mi je Hrvoje Juvančić poslao rukopis svoje knjige ”Razgovori o Jupi”. Za Hrvoja on je uvijek bio jednostavno tata. Za sve ostale bio je kazališni genijalac, autentična umjetnička pojava, vrhunski intelektualac. U knjizi, u kojoj nam o Jupi iz osobne perspektive progovaraju njegovi prijatelji, suradnici, susjedi, njegovi Pilari, izviru neočekivani slojevi zajedničkog egzistencijalnog iskustva, sentimentalne evokacije prožete lirskim, introspektivnim i filozofskim promišljanjima. O čovjeku, redatelju, profesuru, prijatelju, kolegi, suprugu, ocu.

Novinarski ustrajan, spisateljski nadaren, emotivno angažiran i blagoslovljen memorijom o jednom iznimnom čovjeku, Hrvoje kreira narativno uspjelu poveznicu između prošlosti i sadašnjosti, pripovijeda o očevoj ingenioznosti, toj vatri skrivenoj ispod debelog sloja leda. Čini to onim svojim britkim, bespoštednim i ironičnim stilom.

I donosi nam Hrvoje tako priču o Jupi, priču koja je potpuno iskrena, koja otkriva jednog Joška kakvog mnogi nisu poznavali, kroz intrigantan kontrapunkt života u obitelji i onog u glumačkom svijetu, te dvojnosti koja se uzajamno nadopunjavala i činila cjelinu. Kroz razgovore sa zanimljivim sugovornicima približava nam taj Juvančićev sindrom pripadnosti jugu, njegovu osebujnu životnu i profesionalnu poetiku, svu tu njegovu umnu zaigranost i zagonetnost.

Pa tako nailazimo na opise velikih režija, fragmente iz svakodnevnog života, humoreskne crtice – kao čvorišne i asocijativne točke Jupine mikronaracije. Iako knjiga nastoji rasvijetliti odnose u tom teatarskom svijetu, ona nije u dosluhu s vladajućim kulturnim establišmentom, jer ni otac ni sin Juvančić na takvo nešto nikad ne bi pristali. Ona je više opora replika ovom tužnom društvu kiča koje trenutno obitava svuda oko nas.

Jupa za sva vremena

Joško Juvančić suvereno je vladao koncepcijom kazališta koja je znalački uspostavljala interpretativnu povezanost između pošiljatelja i primatelja dramske informacije. I tu je njegova veličina. Njegov sin Hrvoje uspio je cjelokupnu redateljevu osobnu povijest, ali i dobar dio povijesti hrvatskog teatra, utkati u korice ove informativne, tematski zaokružene i biografski iscrpno elaborirane knjige. Knjige koja nam je približila sav genij Jupinog lika i djela. Knjige zbog koje sam ja na kraju konačno uspio nešto malo saznati o tome – Kaj je to Jupa.

U knjizi ima mnoštvo prekrasnih, dirljivih citata, poput ovog koji je izrekao Joško Ševo i s kojim ću završiti ovaj osvrt. Mi kao narod, kao kultura, nemamo ničega previše. Mi nemamo deset kardiokirurga svjetske klase. Mi nemamo ni deset vrhunskih fizičara. Nemamo ni deset velikih redatelja. Nemamo ničega puno. I to je tomu tako jer nas je malo, a kvaliteta se isto rađa po zakonu brojeva. Zato nam se ne bi smjelo događati, a događa nam se stalno, da kad iz jala pobijemo žive, krenemo ubijati i mrtve. Ne smije se dogoditi da Jupa, Joško Juvančić nestane. Ne smije se dogoditi da studenti na Akademiji ne znaju tko je on. Jednostavno moramo činiti stvari s kojima ćemo ga održati u sjećanju kao velikana. Poznata je misao da glumac živi onoliko koliko živi njegov zadnji gledatelj. Ne bi nam se smjelo dogoditi da preko Jupe padne kazališni zastor i da se ta priča zauvijek završi.