Sunjara, zvizdan, gušteri u nesvjestici, omara, pakao, pećnica… slobodno nastaviti niz. Dok se ovih dana topimo na plus 40 u debelom hladu i razrađujemo strategije kako i kada obaviti neodgodive poslove, slušati Zorana Sivonjića, radnika na radovima antikorozivne zaštite u brodogradilištu »Viktor Lenac« dođe skoro kao utjeha, kockica leda.

– Neki dan mjerili smo temperaturu na čeliku pontona, koji sada instaliramo u naš Dok 11.

U 10 sati ujutro pokazivalo je 40 stupnjeva, pa sad možete zamisliti kako je ovih dana oko 13-14 sati kad upeče.

Osjećaj kao da sam na roštilju. Peče odozgor, peče odozdol, kazuje Zoran.

A tek kad se mora zaći u prostore balasta i tankova gdje usijani čelik diže živu u termometru i do 70 stupnjeva Celzijevih.

Šali se Zoran, nakon tog neponovljivog iskustva čovjeku bude skoro hladnjikavo kad izađe van, na nesmiljeno srpanjsko sunce.

Predah u hladu

S obzirom na njegov dugogodišnji staž u »Lencu« Zoran ima i svoje viđenje klimatskih promjena.

– Istina, ljeta se čine gorima nego prije deset, petnaest godina. A možda je i kvaka u tome da smo bili mlađi, pa smo sve to skupa lakše podnosili nego danas, kad je papir rodnog lista već požutio, šali se naš sugovornik.

Njegov kolega Miodrag Goronja pošasti sunca i vrućina pokušava doskočiti bijelom krpom na glavi, ispod kacige, i litrama vode uza se.

Brodogradilište se pobrinulo da radnicima za vrijeme ovih paklenih vrućina osigura dovoljne količine suplemenata u vidu šumećih tableta kako bi nadoknadili gubitak elektrolita zbog pojačanog znojenja, a imajući u vidu da nema slađeg načina za rashladiti se u kantini brodogradilišta odnedavno je instaliran i aparat za sladoled.

Miodrag nam veli da je najgore raditi od 11 do 14 sati, kada vrućine i usijanje postanu gotovo pa neizdržive, zbog čega i njihovi šefovi reagiraju, nalažući im da se sklone s otvorenog i uzmu predah u hladu.

Osim hala i pogona, od kojih su neka podebljih zidova, »Lenac« ima tu sreću da je kroz minula desetljeća uspio održati parkić unutar zidina brodogradlišta, već sam pogled na hlad stoljetnih topola barem za jedan stupanj snizi doživljaj podnevne vreline.

Poligon za najizdržljivije

Na gradilištu novog riječkog zdravstvenog centra na Rujevici zatječemo Adela Krantića i njegovog ujaka Suada. Zemljani radovi, prašina, teška mehanizacija. Poligon za najizdržljivije.

Svaki dan su tu, od ranog jutra do kasnijih popodnevnih sati. Dan za danom. Adel je svjetlije puti, nosi šešir da mu štiti glavu, lice i vrat.

Sila prirode natjerala je ovog građevinca da počne upotrebljavati i kremu s visokim zaštitnim faktorom, pokazuje nam opekline od sunca koje je zaradio na vratu i gornjem dijelu leđa.

Neizdrživo je, kazuje nam, od 14 do 16 sati, kad sva ta nataložena vrelina krene pritiskati i isijavati.

Njegov ujak kaže da dnevno »strusi« po četiri, pet litara vode. Smije se kad ga pitamo koristi li i on zaštitnu kremu dok osjećamo kako nam sunce peče i »bocka« kožu.

– Ma kakva krema… Nisam vam ja od tog. Kad je najgore, i šefovi nas tjeraju da se sakrijemo u neki hlad, imamo i frižider. Ono što ima, ima, ono čega nema, nema.

A gledajte, uvijek može bit’ i gore, stočki kazuje Suad te dodaje kako se jučer čuo sa svojima u Bosni, u Ključu, koji se »pekao« na – 43 stupnja.

Zamjećujemo da među radnicima ima i Indijaca, prenosi nam Suad da za naše vrućine kažu da su im gore nego one kod kuće, u Indiji.

– Kad završimo i dođemo predvečer na Krk, tamo gdje smo smješteni, sve za što imamo snage je tuš i samo se skljokamo u krevet, kaže Suad.

Navikne se čovjek

Stjepan Babić kuhar je u obližnjem restoranu i pizzeriji Paris u Kostreni. U jednom dijelu kuhinje, gdje su smješteni rashladni uređaji, koliko-toliko osjećaju se blagodati klime, što se baš i ne može reći u dijelu gdje se priprema hrana.

Puši se iz tava, isijava iz štednjaka, ploče, friteze… Teško je odrediti što je teže – doći do daha u toj vrelini, imamo osjećaj da se topimo. Pitamo Stjepana kako uspijeva.

– Navikne se čovjek. Najgore je prvih pola sata, dok se organizam ne prilagodi i adaptira, kasnije više ni ne osjetiš da je toliko vruće, a pokušavam i čim manje izlaziti van, izbjeći te nagle skokove u promjeni temperature, kazuje nam Stjepan dok odrađuje svoju smjenu, koja će potrajati tamo do 16 sati.

Ako već mora birati, veli da mu je najgore raditi za štednjakom, pripremati obroke u tavama.

 

Objava “Peče odozgor – peče odozdol. Kao da sam na roštilju!” Pridružili smo se radnicima na +40 pojavila se prvi puta na Novi list.

pročitaj cijeli članak