Moji roditelji su se upoznali prije omladinske radne akcije na pruzi Šamac-Sarajevo, ali su tamo spojili nekoliko prijatelja koji su se kasnije vjenčali i zasnovali obitelji, govori nam bivši zastupnik u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, Tomislav Stojak.

Iako sam to nije proživio, prenosio je doživljaje koje su mu pričali roditelji. “Kažu da im je na akcijama bilo genijalno. Upoznali su hrpu drugih, mladih ljudi, s nekima su i studirali”, dodao je Stojak kojemu su i djed i baka bili na izgradnji pruge Brčko-Banovići, 1946. godine.

Spomenuta radna akcija bila je jedna od prvih u poslijeratnoj Jugoslaviji. Trebalo je obnoviti zemlju u kojoj je industrijska proizvodnja bila tek u začecima, a pregazile su je tri velike vojske te “domaći saveznici”. Nakon 1945. godine bile su uništene dvije petine industrijskih kapaciteta i 65 posto putne infrastrukture. Najgore od svega, tri i pol milijuna stanovnika nije imalo gdje živjeti.

Vjerovanje u bolju budućnost

Stoga ne čudi da se Josip Broz Tito odlučio iskoristiti apsolutno sve što je imao na raspolaganju, pa čak i djecu, mahom maloljetnu. Ustrojivši omladinske radne akcije, započeo je s obnovom, ne čekajući da se na noge osovi građevinska industrija. U svega šest godina, od 1946. do 1952. godine, mladež je izgradila 603 kilometra željezničkih pruga i 382 ceste između Zagreba i Beograda (današnje autoceste A3), tvornice hidrauličnih ležajeva, parnih kotlova, kemijskih i prehrambenih industrijskih uređaja u Zagrebu, željezaru u Nikšiću, valjaonicu bakra u Sevojnu, tvornicu kabela u Svetozarevu, hidroelektrane Vlasinu i Mavrovu…

Mnogi su vjerovali u ono što rade. Obnova države i društva bila je primarni cilj, dapače imperativ. Neki su radne akcije iskoristili kako bi si poboljšali poziciju u karijeri. Svaka udarnička značka značila je usponu društveno-partijskoj hijerarhiji, bez obzira bilo to u komitetu ili pogonu tvornica koje su ubrzano počele nicati.

S druge strane, bilo je i onih kojima je to sve bila zabava. Još uvijek su žive anegdote s francuskom brigadom, koja je sudjelovala na ORA-i u Kutini. Riječ je bila o djevojkama, navodno pobornicama “lake ljubavi”, koje su došle sređene, u kratkim suknjama i sa šeširima. Umjesto na gradilištu, brigadiri i udarnici su “radili” po francuskom naselju i obližnjim šumarcima.

Privlačno i strancima

Govoreći o Francuskinjama treba reći kako su radne akcije privlačile i određen broj stranaca. Lopate se u šezdesetim godinama primio i kambodžanski diktator Pol Pot, ali većina stranaca koji su dolazili na rad tijekom ljetnih praznika bili su uglavnom novinari i znatiželjnici.

“Neki su došli iz znatiželje, neki s maglovitom idejom o tome da će sudjelovati u nekom socijalnom radu, neki da bi proučavali politiku nove Jugoslavije, neki su se nadali teškom fizičkom radu u vrijeme praznika, neki su se nadali samo praznicima, neki su došli zbog različitih čudnih razloga”, tvrdio je britanski povjesničar Edward Palmer Thompson, koji je i sam zapovijedao britanskom brigadom na pruzi Šamac – Sarajevo.

Naravno, neki su sa Zapada htjeli vidjeti radi li se zaista o iskorištavanju dječje radne snage. No, tako nečega su rijetko nalazili, barem ako je suditi po dobitniku Pulitzerove nagrade, Danielu De Luci, kojemu je rad na omladinskoj pruzi bio – zabavan. Tako i ne čudi da su deseci tisuća mladih iz svih krajeva bivše Jugoslavije, od Vardara do Triglava, odnosno od Đerdapa do Jadrana, sudjelovale u ovom političkom, kulturnom, industrijskom i društvenom fenomenu.

Popularizacija dječjeg rada

Bila je to i dobra odgojna mjera za mnoge sitne prijestupnike, “štemere” i ostale koji su se ogrezli u zakone. Oni bi bili poslani na omladinske radne akcije kako bi popravili svoje iščašeno ponašanje, a kazna im je bila služenje društvu u cjelini.

Mladi i oni koji su se tako osjećali nisu bili u obvezi ići na radne akcije. Dobar dio njih su slali roditelji, a ostali su bili privučeni pričama o dobrom društvu i zabavi u popodnevnim i večernjim satima, nakon što brigadiri utvrde je li ispunjena norma za taj dan. Partija je, naravno, imala vlastite suptilne metode privlačenja mladeži na gradilišta diljem zemlje.

Tako je Arsen Dedić skladao svojevrsnu himnu radnih akcija, pjesmu “Hej, haj, brigade”. Moglo bi se reći i kako je novi val udario temelje svoje popularnosti na radnim akcijama. Parni valjak je redovito zabavljao mladeži, na Savi je pjevao Đorđe Balašević, Prljavo kazalište je sviralo u Kninu i Sisku, Film na Bujštini, a Riblja čorba je na Đerdapu snimila album “Koncert za brigadire”. Goran Bregović je potjerao cijelo Bijelo dugme na Kozaru, jer ih je htio dovesti u red. Na kraju su trojica zaradila značku udarnika.

O omladinskim radnim akcijama pisali su Vjekoslav Kaleb, Jure Kaštelan, Gustav Krklec, Slobodan Novak, Vesna Parun, Grigor Vitez, a oko brigadira su se motali Dragutin Tadijanović, Slavko Kolar, Branko Ćopić, Dobrica Ćosić i Desanka Maksimović, a o svom izletu na omladinsku prugu Brčko-Banovići pisao je Miroslav Krleža. Snimljeno je i mnogo dokumentarnog materijala, ali samo tri igrana filma: “Ljudi s pruge” Gustava Gavrina, “Prekobrojna” Branka Bauera i “S.P.U.K.” Milivoja Puhlovskog.

Stvaranje bratstva i jedinstva

O fenomenu ORA, pokušali su raspravljati i sociolozi. Srećko Mihailović je još 1985. godine ustvrdio da je to gotovo nemoguće izraziti riječima. Etnologinja Reana Senjković je ipak uspjela nešto sumirati u knjizi “Svaki dan pobjeda! Kultura omladinskih radnih akcija”. Kulturno-umjetnički angažman bio je samo jedan od načina Partije da pronese sve najbolje o radnim akcijama.

Osim toga što su mladi nakon rada mogli učiti, između ostaloga i o tekovinama i vrijednostima socijalizma, te zabavljati se, treba reći da KP zapravo nije uvijek bila sasvim načisto s time treba li ovako odgovoran posao ipak prepustiti građevinskim firmama, koje bi posao obavile jeftinije, brže i stručnije.

No, nešto je trebalo biti kohezivni faktor u zemlji sa šest naroda, tri religije i dva pisma, unatoč tome što su brojne radne akcije pošle po zlu. Često nije bilo vode, nedostajalo je sapuna, pojavile su se bolesti pa i epidemije enterokolitisa, dizenterije i trbušnog tifusa. Uši je omladina ionako već donosila sa sobom. Bilo je i mrtvih. Samo na gradnji autoceste Zagreb – Beograd 1949. godineumro je 51 brigadir, što od tuberkuloze ili pucanja čira, što od odrona zemlje, gaženja, utapanja, trovanja pokvarenim mesom…

“Mi samo pričamo i pričamo o novim generacijama, a ustvari gledamo da ih što više iscrpimo na autocesti, na željezničkim prugama i na raznim drugim velikim javnim radovima… Obilazeći javne radove, mene je naprosto srce zaboljelo koliko je ta omladina jadno izgledala”, ustvrdio je Tito 1949. godine, ipak nastavivši radne akcije sve do početka osamdesetih, gajeći tako bratstvo i jedinstvo od najmlađih dana među novim generacijama koje su trebale biti nositelji socijalističke Jugoslavije.

Objava Omladina je besplatno radila za Tita: Neki su išli zbog ‘lova na drugarice’, ali ovo je pravi razlog pojavila se prvi puta na Dnevno.hr.