U svojoj kratkoj olimpijskoj povijesti Hrvatska je uzela čak 52 medalje. Najviše u skijanju gdje su nam Kostelići donijeli 10 odličja. Veliki je to rezultat za mladu i malu zemlju kao što je Hrvatska. Sportaši se odriču dosta toga kako bi samo došli do Olimpijskih igara, a kamoli osvojili medalju. Od naših 52 medalje dojam je da jedna i pomalo zaboravljena, a kriv za to je najviše njen autor. Kojem doduše i ne smeta previše što je tako. Njegovo ime je Duje Draganja osvajač srebra u plivanju u Ateni 2004.

Plivanje je na niskim granama u Hrvatskoj. Uvjeta nema, nema ni uspjeha na koja bi se djeca navukla, ali to je neka druga tema. Duje Draganja je naš najbolji plivač svih vremena. Čovjek koji je rušio svjetske rekorde u vremenu kada je bazenom plivao i najveći olimpijac ikada Michael Phelps.

Odrastao je uz sport. Otac je bio nogometaš, majka odbojkašica pa je Duje jednom rekao: “U takvom mi okruženju nije bilo teško donijeti odluku. Sport je od malih nogu bio moj izbor. Radilo se samo o pitanju – koji će to sport biti. Okušao sam se i u nogometu i u košarci. Mogao sam “zalutati” bilo gdje jer imam takve predispozicije.” Rođen je u Splitu, 1983. U rodnom gradu započinje svoj put prema svjetskom vrhu.

Čovjek od principa

Umjesto na plivanju skoro je završio pod koševima. Za sve je umalo kriv legendarni igrač Jugoplastike Ratomir Tvrdić. On je primijetio Dujin talent za “loptanje pod obručima” i htio ga svim silama ostaviti da igre košarku za velikana s Gripa. Ipak, kako za sebe kaže tvrdoglavi Draganja volio je vodu više od ičega, a ostalo je povijest.

Bio je prirodni talent. Neustrašivo dobar na svim lokalnim i dobnim razinama. Nije mu bilo ravnog. Već tada se znalo da klinac iz Splita ima potencijala za nešto veliko. Nažalost, u našoj državi ni tada se taj potencijal nije mogao razviti. Morao je Draganja napustiti rodni grad i krenuti prema SAD-u gdje je dobio školarinu za prestižni Berkeley.

Tamo je postao legenda u punom smislu te riječi. Tri godine proveo je tamo i srušio sve rekorder tog slavnog sveučilišta. Ušao je u Kuću slavnih jer im je donio osam NCAA naslova prvaka te 12 konferencijskih naslova. Svečanost je upriličena grandiozno, pred 60 tisuća ljuti na utakmici američkog nogometa, a Ameri su mu nadjenuli i nadimak Sharky. Zatim su došle igre u Ateni 2004.

Spreman kao nikad ispisao je povijest hrvatskog sporta. Na 50 metara slobodnim stilom osvojio je drugo mjesto s vremenom 21:94, povijesno srebro, prvu olimpijsku medalju za Hrvatsku u plivanju. Bilo je to srebro zlatnog sjaja, izmaknulo mu je zlato za jednu stotinku. Brži je bio tek Amerikanac Gary Hall jr. Nakon Atene došla je ponuda koja se ne odbija, osim ako ste Duje Draganja.

Imao je na stolu ponudu Katra i Bahrenia. Mogao je tražiti što god hoće od šeika dobio bi. S jednim potpisom dobio bi milijun dolara samo za dvije godine pod njihovom zastavom što uključuje nastup u Pekingu 2008. Već je pristao i znamo i sami koliko se brzo dobije katarsko državljanstvo. Međutim, tada i dalje poprilično religiozno nastrojen Katar od Draganje je tražio da da prestane biti katolik i pređe na islam. On je to odbio i tako rekao ne naftnim milijunima. Uz to bilo je jasno da ne može to napraviti Hrvatskoj iako joj ništa nije dužan ljubav prema domovini ga ja zadržala, ali kako to obično biva, država je uskoro izdala njega.

Duje je 2006. u bazen opet uskočio pod hrvatskom zastavom spreman za novi početak. Uzeo je srebrnu medalju u delfinu na 50 metara na Europskom prvenstvu u Budimpešti. Dvije godine kasnije na SP-u u malim bazenima (25m op.a.) u Velikoj Britaniji osvojio je zlato na 50 metara slobodnim stilom oborivši svjetski rekord.  Nešto što svatko tko skoči u bazen sanja. On je tada u euforiji izrekao nešto poprično točno i filozofski:

“Svjetski rekordi su tu zato da se ruše. Možda će me već sutra netko skinuti. Nije važno, bitno je da čovjek barem nakratko osjeti takav trenutak. Danas sam sretan, sada ću slaviti, a zatim ću početi raditi kao životinja.” Popeo se na vrh i njemu je bilo dosta. Već u polako u 30-tima, načet ozljedama i motiva je pomalo nedostajalo. Ipak i takav je 2009. oduševio na kontinentalnoj smotri. Prvo je uzeo srebro na 50 metara slobodno, zatim je tri dana kasnije osvojio zlato na 100 metara mješovito, a sve je okrunio srebrom u štafeti 4×50 metara slobodno.

Drugačiji život

Trebao je otići i na igru u London 2012. i zaključiti karijeru. Došlo je do velike svađe između njega i saveza gdje su mnogi govorili da je Draganja veliki egoist, a drugi su pak smatrali da takvu legendu trebalo bolje tretirati. On je sve prokomentirao za 24 sata: “Barem ne meni, jer ja njihove ucjene, prijetnje i općenito loš odnos trpim već dugi niz godina. Ja sam kriv utoliko što sam im ostavio prostora, a oni su to iskoristili na naš tradicionalno hrvatski način. ‘Ko će koga nego svoj svoga…’”

Bio je to kraj njegove karijere, a onda se posvetio putovanju i obitelji. Bio je u raznim prašumama, odvio se od civilizacije izgradivši kuću u Lici.  Ipak, skrasio s djevojkom Mijom Validžić s kojom je u Šibeniku pokrenuo bistro i dobio dijete. Otvorio ga je u Šibeniku, a za Story je pričao o detaljima:

“U Šibenik sam došao zbog odličnih projekata. Grad je malen, sve je nadohvat ruke i u radijusu od stotinjak metara, a dovoljno je velik za biznis. To mi je prednost jer Šibenik priča svoju priču.” Očekivano, njegovo trogodišnje obrazovanje koje je stekao u SAD-u puno je pomoglo kod biznisa.

Za Draganju su mnogi govorili da je drugačiji, ali opet jednostavan čovjek koji nakon velike karijere i titule jednog od najboljih naših sportaša svih vremena odabrao drugačiji život, daleko od javnosti. Šteta, jer svojim iskustvom može puno pomoći mladima. S druge strane svojim primjerom pokazao je koliko je obrazovanje važno, kao i trud i rad, ali i obitelj zbog čije je sreće i odbio milijune u Katru i promjenu religije. Hrvatski sportski velikan o kojem se premalo priča, ali njemu to i paše.

Objava Nudili su mu milijune da odbaci Hrvatsku, na kraju su ga ‘izdali’ njegovi, a nije puno tražio pojavila se prvi puta na Dnevno.hr.