Europski parlament (EP), odnosno njegov Resorni odjel za prava građana i ustavna pitanja (Policy Department for Citizens’ Rights and Constitutional Affairs) naručio je prošle godine studiju koja se bavila “praksama konverzije” (eng. conversion practices, CP), koje se još nazivaju i “konverzijskim terapijama” (eng. conversion therapy, CT) ili “reparativnim” terapijama i praksama. Intervencije su to, navodi se u studiji, koje za cilj imaju “mijenjanje, potiskivanje ili suzbijanje seksualne orijentacije, rodnog identiteta i/li rodne ekspresije LGBT+ osoba”. S obzirom na to da su diskriminatorne, ponižavajuće, štetne i nepoštene, takve se prakse zabranjuju u sve većem broju država članica Europske unije (EU), posebno kada su u pitanju žrtve koje su maloljetnici.

“Konverzijske prakse se temelje na lažnoj premisi da se seksualna orijentacija, rodni identitet i ekspresija LGBT+ pojedinaca može mijenjati”, navodi se također u studiji, u kojoj piše i kako su razni profesionalci koji se bave ovom temom, akademici, predstavnici civilnog društva, kao i zakonodavci u nekoliko država, kako članica EU-a, tako i onih koje nisu države članice, uvelike osudili takve prakse za koje se također smatra i da su štetne i po fizičko i mentalno zdravlje LGBT+ osoba.

Europski parlament zauzeo je oštar stav protiv ‘konverzijskih praksi’, a i Europska komisija (EK) je potvrdila njihovu štetnost.

Ni homoseksualnost (od 1990.), niti transrodnost (od 2019. godine) Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) ne tretira kao patologije.

Međutim, u Europi postoje udruge i organizacije koje djeluju u suprotnom smjeru. Tako je krajem listopada prošle godine u Poljskoj održana deveta godišnja konferencija u organizaciji Međunarodne zaklade za terapeutski i savjetodavni izbor (International Foundation for Therapeutic and Counselling Choice, IFTCC). Cilj konferencije bio je, kako je to na web-stranici Christian Concern pojasnio doktor Mike Davidson, predsjedavajući Zakladom, “objasniti kako i profesionalci i laici mogu imati koristi od edukacije čiji je cilj pomoći onima koji se bore sa seksualnošću i rodom”.

Nevolje s rodom

Naziv ovogodišnje konferencije bio je “Preokretanje smjera: Međudisciplinarni pristupi seksualnosti i rodu” (eng. ‘Turning the Tide’: Cross Disciplinary Approaches to Sexuality and Gender), dok Davidson na web-stranici Cristian Concern još navodi kako “brojne osobe koje se bore sa seksualnošću i rodom imaju rane od, primjerice, zlostavljanja” te su, stoga, zdrave zajednice poput crkvi mjesta gdje se može naći iscjeljenje.

Godišnja konferencija IFTCC-a dio je vizije navedene organizacije čiji je cilj daljnji osobni razvoj onih koji, kako to opisuje organizacije, podržavaju osobe koje žele napustiti istospolnu privlačnost i rodni nesrazmjer (eng. gender incongruity), dok skraćeni program konferencije koji je dostupan online donosi sažetak deset ključnih točaka IFTCC-a.

U navedenih deset točaka ističe se, između ostalog, kako zabrana “konverzijske terapije” predstavlja kršenje ljudskih prava i sloboda te kako će zabrana ove vrste terapije “proširiti ‘kulturu otkazivanja’ (eng. cancel culture), utišati neslaganje i inhibirati slobodni govor”.  “Konverzijska terapija” spominje se i u sažetku konferencije koji je objavljen na web-stranici Christian Concern, gdje je zabrana okarakterizirana kao “drakonska” i “viktorijanska”.

Niti IFTCC, kao ni Core Issues Trust, registrirana dobrotvorna organizacija iz Sjeverne Irske čiji je IFTCC projekt, otvoreno ne podržavaju “konverzijsku terapiju” za koju IFTCC smatra, kako piše na svojim stranicama, “lažnim terminom s političkom agendom”, iako Core Issues Trust na svojim stranicama također navodi kako “podržavaju one koji napuštaju LGBT identitete, ponašanja, privlačnosti i životne odabire”.

“Liječenje traume”

Zajednička istraga naših kolega iz UK-a, Njemačke i ruskog medija iStories Media u egzilu, pokazala je da je javno lice IFTCC-a koje cilja “promovirati brižni, neosuđujući edukativni okoliš” za ljude koji traže podršku oko pitanja vlastite seksualnosti, bitno različito od većine pseudoznanstvene i štetne retorike koja se mogla čuti na konferenciji koja je krajem listopada održana u Poljskoj (Byline Times), a na kojoj je prisustvovao prije spomenuti novinarski tim.

Uz sve navedeno, Core Issues Trust i IFTCC od 2019. godine propagiraju nešto što se naziva reintegrativna terapija (eng. reintegrative therapy). Tako se na popisu sudionika na programu konferencije koju je IFTCC održao 2022. godine u Mađarskoj nalazi i doktor Joseph Nicolosi mlađi, klinički psiholog i osnivač reintegrativne terapije koji vodi američko Udruženje za reintegrativnu terapiju (Reintegrative Therapy Association, RTA).

U pododjeljku “Znanost” na web-stranici RTA-a navodi se kako su desetljeća znanstvenog istraživanja pokazala da je seksualnost fluidna te kako traumatična iskustva iz djetinjstva mogu, kod nekih pojedinaca, utjecati na seksualnost. Reintegrativna terapija dostupna je svima, kako se navodi u tablici usporedbe između “konverzijske terapije” i reintegrativne terapije, koji se “žele riješiti traume i ovisnosti”.

Usidrivši seksualnost u traumu insinuira se, dakle, da se ona može “izliječiti” liječenjem navedene traume.

Izvlačenje iz konteksta

Cilj je “liječenje traume”, dok je promjena seksualnosti često “nusproizvod”, navodi se na stranicama Reintegrativne terapije, gdje se još ukazuje na veliku, longitudinalnu studiju sa 75 sudionika koja je pokazala kako se reintegrativna terapija može povezati sa “statistički značajnim smanjenjem istospolne privlačnosti, povećanjem heteroseksualne privlačnosti, promjenama u seksualnom identitetu prema heteroseksualnom identitetu i povećanjem psihološke dobrobiti”.

RTA želi svoj rad predstaviti kao znanstveni pa tako citiraju stvarnu znanstvenu studiju i izabiru citate koji im odgovaraju.

Recimo, na svojim stranicama pišu kako “značajan broj muškaraca koji se identificiraju kao homoseksualci zapravo priznaju da ponekad osjećaju romantičnu i seksualnu privlačnost prema ženama” i pritom citiraju studiju “Uglavnom heteroseksualni i uglavnom gej/lezbijke: Dokazi za nove identitete seksualne orijentacije” (“Mostly heterosexual and mostly gay/lesbian: evidence for new sexual orientation identities”) američkog profesora psihologije Ritcha Savin-Williamsa i doktorice Zhane Vrangalove.

Međutim, u odgovoru na novinarski upit naših kolega, Savin-Williams je kazao kako smatra “nevjerojatnim što ‘desnica’ postojanje osoba koje su uglavnom heteroseksualne i uglavnom homoseksualne tumači kao ‘dokaz’ za ‘konverzijsku terapiju’” te da jedino što njegovo istraživanje pokazuje jest da je “seksualnost urođena i nije podložna promjeni”.

“Reparativna terapija”

Osnivač Reintegrativne terapije Nicolosi mlađi sin je doktora Josepha Nicolosija starijeg koji je zagovarao i prakticirao “reparativnu terapiju”, pseudoznanstveni i diskreditirani oblik “konverzijske terapije”. I iako Nicolosi mlađi tvrdi da je reintegrativna terapija potpuno drugačija od konverzijskih praksi, ne skriva da i dalje razvija očeve ideje.

Tako je, primjerice, tijekom konferencije IFTCC-a koja je 2019. godine održana u Bratislavi, psiholog Tim Long, koji je publici predstavljao reintegrativnu terapiju, kazao kako “doktor Nicolosi mlađi radi na standardizaciji tretmanskog pristupa kojega je započeo njegov otac. Doktor Nicolosi stariji je za svoje liječenje skovao termin “reparativna terapija”. Nažalost, navedeni termin je uvelike krivo shvaćen. Doctor Nicolosi mlađi (…) preimenovao ga je u reintegrativnu terapiju”, kazao je Long.

I iako se tvrdi da je cilj reintegrativne terapije liječenje traume, a ne promjena seksualne privlačnosti i orijentacije, kanal Udruženja na YouTubeu, gdje se mogu naći videi poput “Matthew Grech dijeli svoju priču prema slobodi od homoseksualnog ponašanja i osjećaja” ili “Kylie Delia dijeli svoju radost zbog slobode od lezbijskih odnosa”, sugerira drugačije.

Prema Nezavisnoj forenzičkoj stručnoj skupini za konverzijsku terapiju, reintegrativna terapija jest oblik konverzijske prakse.

Odjek u Hrvatskoj

U sažetku programa prošlogodišnje konferencije održane u Poljskoj poziva se i na potpisivanje IFTCC-ove Međunarodne deklaracije o “konverzijskoj terapiji” i terapeutskom odabiru (An International Declaration on “Conversion Therapy” and Therapeutic Choice) u kojoj stoji kako su zabrane “konverzijske terapije” nepouzdane sve dok potencijalne uzročno-posljedične veze između traume i istospolne seksualne privlačnosti i “rodne disforije” ostaju neispitane.

Deklaraciju je potpisalo, između ostalih, i nekoliko osoba iz Hrvatske (arhiviranu poveznicu s punim popisom potpisnika moguće je pronaći ovdje). Uz nekoliko anonimnih potpisa “zabrinutih pojedinaca” za koje se samo navodi da su “administrativni radnici” ili “roditelji”, jedan je i potpisan punim imenom i prezimenom.

Radi se o Berislavu Bulatu, obiteljskom liječniku i predsjedniku Povjerenstva Hrvatske liječničke komore (HLK) Virovitičko-podravske županije. Obratili smo se Bulatu jer nas je zanimalo zašto je potpisao deklaraciju i što misli o reintegrativnoj, kao i “konverzijskoj terapiji”. On kaže kako, osim spomenute Deklaracije, nije upoznat s radom IFTCC-a, ni u Hrvatskoj, niti u svijetu.

Kao odgovor na naše pitanje zašto smatra da je navedena Deklaracija važna, Bulat odgovara da su, po njemu, deklaracije “način demokratskog izražavanja pripadnika raznih naroda o međunarodno važnim temama”. Dodaje da duže od dvadesetak godina prati “znanstveni i javni diskurs o ‘konverzijskoj terapiji’ kao pojmu u širem kontekstu ljudskog spolnog ili rodnog identiteta”.

“Iako je puno manjkavosti i nepoznanica o ovim temama, brojne praktične promjene i odluke u medicinskoj znanosti i javnom odlučivanju i upravljanju već su svakodnevica u nekim dijelovima svijeta. Deklaraciju stoga smatram samo jednim od važnih upozorenja na moguće opasnosti zbog srljanja u nedovoljno ispitane aktivnosti. Još važnije, ona je upozorenje na polariziranje prema ‘ispravnim’ i ‘pogrešnim’ metodama djelovanja s tendencijom da se bez jasnog kritičkog pristupa neki pokušaji djelovanja proglase ‘pogrešnim’ i zabrane, dok se drugi s istom nepostojećom razinom kritičnosti promoviraju i potiču kao da su jedini mogući, nepogrešivi pa samim time i ispravni. Takva isključivost svakoga treba potaknuti na propitkivanje što mi, potpisnici Deklaracije i činimo”, kaže Bulat.

Bulat se, međutim, ne slaže s navodima kako sve veći broj država članica EU-a zabranjuje “konverzijsku terapiju”, “s obzirom na to da ih je trenutno tek četiri-pet koje su to zakonski provele”.

“U ostalih par koje su imale slične zakonske prijedloge, takve su ideje odbačene. Deklaraciju smatram važnom upravo i zato što poziva na oprez zbog nedovoljno kritičkog pristupa”, kaže, uz napomenu kako se nada da će i naše istraživanje “ostati objektivno i doprinijeti diskursu, a ne polarizaciji”.

Zanimalo nas je i je li se Bulat ikada susreo s ‘konverzijskom terapijom’ ili reintegrativnom terapijom ili osobama koje ih prakticiraju ovdje, u Hrvatskoj, te što misli o tim terapijama. Na to liječnik odgovara da su trenutno svi oblici medicinske terapije “u velikim problemima”, zbog zapuštenosti zdravstvenog sustava, odlazaka liječničkog kadra iz Hrvatske, ali i činjenice da sve manji broj mladih želi uopće ulaziti u sustav.

On se u svom 15-godišnjem stažu nije susreo s oblicima liječenja vezanima uz poteškoće rodnog zdravlja, ali je imao “iskustva s psihoterapijskim oblicima liječenja jer su sve prisutniji u našem općenito napaćenom društvu”.

“Dok smo ranije, npr. na početku mog radnog staža, imali jedino mogućnost psihofarmakoterapije, sada su psihološke i psihoterapijske metode liječenja praktički sveprisutne, kako u javnom tako i u privatnom sektoru. Moguće stoga da se neki od tih terapeuta bave i konverzijskom terapijom u smislu pomoći vezano uz rodno zdravlje”, zaključuje.

Zabrane u Europi

Iako Bulat navodi kako je moguće da se neki terapeuti bavi i konverzijskom terapijom u smislu pomoći vezane uz rodno zdravlje, činjenica jest da je EP u više navrata tražio zabranu ovakvih praksi.

I iako je točno da su u Europskoj uniji “konverzijske terapije” zabranile četiri države – Malta, Njemačka, Francuska i Grčka – potrebno je istaknuti i da su brojne regije u Španjolskoj stavile administrativne zabrane na prakticiranje ovakvog oblika “terapije”. Dalje, u brojnim državama EU-a predlagala se zabrana, dok se u nekim državama o njima trenutno raspravlja.

I u Poljskoj i u Portugalu postojali su prijedlozi da se ista zabrani, kao i u Irskoj, Belgiji, Nizozemskoj i Austriji gdje, primjerice, država nije smatrala da je zabrana potrebna, budući da su takve prakse zabranjene drugim odredbama.

U brifingu EP-a iz 2022. godine navodi se kako je procjena da je oko pet posto LGBT+ populacije ponuđeno da prođu ovaj tip “terapije”, dok ih je oko dva posto prošlo, iako drugi izvori sugeriraju da su stvarne brojke puno više. Ističe se i bojazan da nakon zabrane u nekoj državi osobe koje prakticiraju ovaj tip “terapije” samo presele u neku drugu državu EU-a.

Je li se terapija provodila i u Hrvatskoj?

Faktograf.hr se obratio i nizu udruga i istraživača koje se bave temama seksualnosti, roda i antirodnih pokreta. Nitko od udruga poput Zagreb Pridea, Iskoraka ili Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), istraživača poput Ivana Tranfića koji se bavi antirodnim pokretima, kao ni stručnjaci poput Zagrebačkog psihološkog društva ili Hrvatskog društva za seksualnu terapiju (HDST) nisu čuli za reintegrativnu terapiju ili da se ista prakticira u Hrvatskoj.

Iako nema službenih zabilježbi da se “konverzijska terapija” provodila u Hrvatskoj, Tranfić nam je skrenuo pažnju na članak iz Der Standarda iz 2013. godine u kojem se navodilo kako su se “konverzijske terapije” provodile i u Hrvatskoj. Također, naklada Benedikta prevodila je naslove na tu temu, pa je tako 2012. godine izdan prijevod knjige “Iskorak iz homoseksualnosti: kako razumjeti i izliječiti homoseksualnost ” (eng. Coming Out Straight).

Psiholog Alen Peruško je 2011. godine na portalu Katolik.hr objavio članak (arhivirano ovdje) “Homoseksualnost sa znanstvenog gledišta” u kojem, između ostaloga, iznosi i teze o liječenju homoseksualnosti i da su “homoseksualci prema istraživanjima znatno skloniji pedofiliji od heteroseksualaca”. Peruška su tada, zbog navedenog članka, lezbijska grupa “Kontra” i Centar za prava seksualnih i rodnih manjina “Iskorak” prijavili Hrvatskoj psihološkoj komori. (Katolik.hr)

Slučaj Ane Dragičević

Iz Zagreb Pridea su nam kazali kako su se u svom radu susretali s ‘konverzijskim terapijama’ (ne “reintegrativnim terapijama”), iako na “anegdotalnoj bazi”, te kako službeno nije dokumentiran niti jedan slučaj.

Iz te udruge također skreću pažnju na slučaj koji je prije 14 godina okupirao hrvatsku javnost, onaj Ane Dragičević, koja je pet godina života provela u Psihijatrijskoj ustanovi Lopača. Dragičević su u tu ustanovu kao šesnaestogodišnjakinju smjestili roditelji kako bi je “izliječili” od homoseksualnosti (Libela, Večernji list). Kada je navršila 18 godina, zadržana je u navedenoj ustanovi, iako im nije dala pismeni pristanak te su ju vezali, drogirali, bacali u samicu. Dragičević je na slobodu puštena kada je doktorici rekla da je “izliječena” i da “više ne voli cure”.

Tadašnja ravnateljica Psihijatrijske ustanove Lopača Mirjana Vulin je 2017. godine nepravomoćno osuđena na deset mjeseci bezuvjetnog zatvora (Novi list) jer je “u razdoblju od 9. rujna 2005. do 13. svibnja 2008. godine pacijenticu Anu Dragičević s dijagnozom poremećaja u ponašanju bez suglasnosti i privole tada punoljetne djevojke prisilno hospitalizirala, bez da je prethodno utvrdila postoje li razlozi za to” i jer je “protuzakonito donijela odluku o njezinom zadržavanju, a o tome nije obavijestila niti nadležni Županijski sud”.

Pozitivni primjer

Većina naših sugovornika navela je da se LGBT+ osobe u hrvatskom javnozdravstvenom sustavu uglavnom susreću s podrškom, a kao posebno pozitivan primjer istaknuta je Klinika za psihijatriju Sveti Ivan u Zagrebu koja je sredinom 2023. godine pokrenula i inicijativu za osiguravanje terapijske podrške LGBT+ osobama koje se nose s manjinskim stresom kroz Program zaštite mentalnog zdravlja LGBTIQ+ osoba pod nazivom BOJE – “Bolnica otvorena jednakima”.

“LGBTIQ+ osobe svakodnevno su izložene predrasudama, stigmi, diskriminaciji, a nerijetko su i žrtve psihičkog, fizičkog, seksualnog ili ekonomskog nasilja. Okruženje u kojem žive kroz različite mehanizme stvara i akumulira stresore s kojima se te osobe kontinuirano susreću, što često dovodi do iscrpljivanja prilagodbenih mehanizama te narušenog mentalnog zdravlja. Okupili smo se kao multidisciplinarni tim stručnjaka educiranih iz područja psihoterapije kako bi omogućili konkretnu pomoć u vidu savjetovanja, psihoedukacije te psihoterapijskog tretmana, a sve u sigurnom i depatologizirajućem okruženju”, navodi se u letku o programu kojega je objavila bolnica.

U Splitu su, primjerice, LGBT+ osobe “još uvijek ozbiljno marginalizirane i isključene”. Pokazalo je to istraživanje koje je proveo sociolog Pavao Parunov, asistent na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru koji je istraživao tri splitske LGBT+ udruge.

LGBT+ osobe se i znatno češće nose s narušenim mentalnim zdravljem, kazao je Parunov u intervjuu za Nacional te zaključio kako “kontinuirano prilagođavanje svojeg ponašanja, skrivanje identiteta i nemogućnost otvorenog izražavanja mogu značajno utjecati na mentalno zdravlje i opću emocionalnu dobrobit” osobe.

Inicijalno istraživanje proveli su kolege novinari i novinarke Finbarr Toesland, Antonia Gross i Rina Nikolaeva. Njihovo istraživanje financijski je podržao Journalismfund Europe.

Post Novinarsko istraživanje pokazalo da neki akteri u Europi još zagovaraju “prakse konverzije” LGBT osoba je prvi puta viđen na Faktograf.hr.

pročitaj cijeli članak