Znameniti hrvatski povjesničar i arhivist Vinko Foretić rođen je na Korčuli 2. kolovoza 1901. godine. Studirao je povijest i zemljopis u Pragu, Beču i Zagrebu, gdje je 1923. na Filozofskom fakultetu diplomirao i 1936. doktorirao. Radio je najprije kao gimnazijski profesor, kasnije kao arhivist u Državnome (Povijesnom) arhivu u Dubrovniku više od tri desetljeća, a od 1944. do 1963. mu je bio i ravnatelj.

Od 1950. član je suradnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, danas Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Umirovljen je 1973. u zvanjima višega znanstvenoga suradnika i arhivskoga savjetnika.

U svom radu ponajviše se bavio proučavanjem bogate prošlosti Dubrovnika i Korčule, a naročiti doprinos je dao istraživanju opće hrvatske ranosrednjovjekovne povijesti, života i rada Marina Držića te hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji. Napisao je oko 250 tematski raznih znanstvenih i stručnih radova. Dio njegovih napisa posvećen je arhivskoj problematici, u kojoj se, uz rad na sređivanju Dubrovačkog arhiva, osobito istaknuo na području izradbe arhivskoga zakonodavstva i u pitanjima restitucije dubrovačkoga gradiva. Njemu u čast, posmrtno je 1994. godine izdan Zbornik radova o Vinku Foretiću. Glavna djela su mu: Otok Korčula u srednjem vijeku do 1420. godine, Povijest Dubrovnika do 1808., te Župa Pridvorje 1584–1984.

Vinko Foretić je umro u Dubrovniku na današnji dan, 17. srpnja 1986. u 85. godini života.