Rezimirati sve ono što je predsjednik Republike Zoran Milanović u svojem mandatu servirao hrvatskoj javnosti u najmanju ruku zvuči kao izazovno. Nije međutim Milanović samo kroz predsjednički mandat dokazao da je osebujna figura domaće politike, već je to učinio i sada kada je na iznenađenje mnogih odlučio da izlazi na parlamentarne izbore na kojima će kao nezavisni kandidat predvoditi svoj SDP. S knedlom u grlu tu su vijest dočekali HDZ-ovci, no s još više nelagode tu su obavijest primili na desnom političkom spektru.

Hrvatska se desnica naime donedavno klela u Milanovića predstavljajući ga kao svojeg vođu koji se zbližio s braniteljskom populacijom, Vukovarcima i Hercegovcima, generalima i svima onima koji su u njegovom svadljivom karakteru i uvredama koje je sipao na račun pojedinaca s ljevice prepoznali svojevrsno političko preobraćenje.

Da Milanović nije nikakav desničar već pragmatik koji gradi svoju političku poziciju već je na začecima njegova navodnog preobraćenja upozoravao doktor Andrija Hebrang, koji je pri tome podsjećao da je Milanović u svojoj nekadašnjoj Vladi surađivao i sa Predragom Matićem, i sa Vesnom Pusić te sa brojnim drugima sa lijevog političkog spektra koji su se u Milanovićevom premijerskom mandatu uskomešali onda kada se saznalo da Perkovića i Mustaća moraju isporučiti njemačkom pravosuđu što današnjem predsjedniku nije padalo na pamet.

Zašto desničari nisu oduševljeni?

Kada je došao na Pantovčak Milanović je iz Ureda predsjednika izbacio Tuđmanovu bistu, oprostila mu je to desnica, baš kao i one kontroverze oko pozdrava Za dom spremni zbog kojeg se okretao i odlazio s raznih obljetnica pri tome tvrdeći da HOS-ovu ploču iz Jasenovca treba maknuti. Zaboravili su na desnici da je Milanovićeva transformacija krenula onoga časa kada je uhvaćen na druženju u Slavonskoj usred afere Janaf, s tim da nikada nije ozbiljno objasnio što je točno tamo radio, a zaboravilo se i da je Milanović isti onaj premijer protiv čije su vladavine branitelji dizali šator u Savskoj.

Sada pak Milanović još jednom pokazuje tko i što uistinu jest pa pred birače izlazi u suradnji sa SDP-om kojemu bi se trebali pridružiti Možemo, ali i Most ako za to bude bilo potrebe, i baš to što s takvom družinom izlazi na izbore Milanovića bi moglo stajati pobjede na njima. ‘Milanovića kao predsjednika mogu podržati, ali ruka bi mi se osušila da glasam za Možemo i SDP’ gotovo u glas ponavlja se na desnici bez koje će Milanović teško moći pobijediti Plenkovića koji iza sebe još uvijek ima stabilnu HDZ-ovu mašineriju, ali i one koji će mu se prikloniti samo kako ovi s lijeva ne bi došli na vlast.

U isti mah i oni na ljevici koji su Milanovića doveli na Pantovčak pitaju se koliko ima smisla glasove dati proruski orijentiranom političaru koji je vrijeđao nacionalne manjine i Europsku uniju, Sanju Sarnavku i razne druge aktiviste dok je u isti mah koketirao s krajnjom desnicom, vratio Glavašu odlikovanja i ispijao rakije s Miloradom Dodikom.

Milanović nije vjerodostojan

Da Milanović nije vjerodostojan možda se ponajbolje može vidjeti na primjeru njegova odnosa sa Miloradom Pupovcem kojega je posljednjih godina nerijetko vrijeđao zbog suradnje s Plenkovićem. Zanimljivo je da je Milanović u svojoj Kukuriku vladi odlično surađivao s tim istim Pupovcem koji se podsjetimo našao na njegovim listama za Europski parlament u kojega je zahvaljujući Milanovićevoj podršci skoro i otišao.

Moglo bi se Milanovića propitkivati i kroz njegov bučan pristup zaštiti Hrvata u Bosni i Hercegovini pošto je na testu dosljednosti pao baš tamo gdje ih je doista trebao i zaštititi- – na NATO-ovu summitu u Madridu, gdje je bučni hrvatski predsjednik ostao bez riječi. Bez obzira na sve riječi koje je Milanović izrekao, izborni zakoni u BiH još nisu promijenjeni u korist Hrvata, koje će i dalje predstavljati nelegitimno izabrani Željko Komšić.

Sva ta buka tek je jedan u nizu primjera Milanovićeve političke nedosljednosti, koju desno biračko tijelo zaboravlja i gura pod tepih kako bi u krizi kroz koju desnica prolazi našli opravdanje za svojeg novog, transformiranog vođu koji je zamalo na zahtjev generala potpisao zahtjev za pomilovanje Perkovića i Mustača. Premda Milanović u strahu od gubitka potpore i udbašku dvojku nije pomilovao, već je time što se ta ideja našla na dnevnome redu ipak dao naslutiti o čemu se zaista promišlja u sklopu njegova političkog djelovanja na Pantovčaku, na kojem se predsjednik zaista često susreće s generalima, koje nastoji preoteti HDZ-u, što mu je pošlo za rukom.

Ćipe rekao što misli o Milanoviću i Plenkoviću: ‘Oni predstavljaju istu kriptojugoslavensku politiku’

Desnica se pogubila

Vremena se mijenjaju, no je li se Milanović doista transformirao u desničara kao što se čini iz njegovih istupa ili je posrijedi još jedna u nizu obmana koje se podmeću rastrojenoj desnici koja se nikada nije uspjela dokraja ujediniti i zajednički, pod vodstvom jednog snažnog lidera, izaći na parlamentarne izbore, čemu su nerijetko pridonosile velike taštine pojedinaca na desnom političkom spektru. Zna to vrlo dobro i Milanović, koji i danas ispija kave sa Stipom Mesićem, svojim najvažnijim savjetodavcem, koji vjerojatno ni na križanjima ne skreće desno jer je njegov prezir prema desnici toliko izražen da se drugačije i ne može percipirati.

Ako se Milanović savjetuje s Mesićem, kako onda može biti vođa desnice? I ako je Milanović doista s Peđom Grbinom sastavljao veliku lijevo-liberalnu koaliciju, kako onda može biti novi vođa desnice? Kako desnicu može predvoditi netko tko u Knin stiže u društvu liberalnog splitskog gradonačelnika Puljka i onaj tko u svojem timu pred desne birače izlazi i sa Katarinom Peović?

Sve su to pitanja i nejasnoće koje se povezuju s likom i djelom aktualnog predsjednika, a na jednom dijelu raslojene desne scene nude svoju verziju priče pa kažu kako Milanović nije nikakav vođa desnice, nego upravo suprotno, razbijač desnog biračkog tijela i desnih stranaka. Naime, s obzirom na to da desne parlamentarne opcije prolaze kroz krize i vode borbe za političko pozicioniranje, Milanović se odlučio istaknuti kao lider desnice kojoj pravi vođa nedostaje. Na taj se način desnica razbila, a šanse svih onih koji istinski na desnom polju nešto nastoje postići bivaju sve manje.

Ne treba mu vjerovati

Ne treba vjerovati Milanoviću smatra se među desničarima s kojima smo razgovarali, a koji su podsjetili da se predsjednik i u jeku svojih desnih transformacija u Brezovici družio s Franjom Habulinom i njegovim antifašistima. Nema se Milanović namjeru odreći Milanovića, a ni ljevica se nema namjeru odreći Zorana Milanovića koji po svemu sudeći nije posve zadovoljan ni limitiranim predsjedničkim ovlastima, ali se unatoč tome i kao kandidat za premijera ne odriče predsjedničke fotelje.

Nije onda ni čudno što Milanović u pokušaju da zadrži taj status koketira i s desnicom, koja se više puta pokazala naivnom, što vjerojatno i jest jedan od razloga zbog kojih do danas u sabornici nije imala značajne predstavnike uz izuzeće DP-a koji i sada dosljedno poručuje da Milanovića ne misle podržati.

Most se ne može nazvati adekvatnom desnom opcijom, riječ je o stranci koja se deklarira kao politička opcija desnog centra, što nije daleko od ovog Plenkovićeva HDZ-a kojim desnica nije zadovoljna, a osim toga, mostovci se u HDZ-u smatraju Milanovićevom produženom rukom u parlamentu, što je više puta otvoreno rekao i sam premijer Plenković, koji je zbog toga posebno prozivao bračni par Raspudić.

Objava Milanoviću će biti teško, nije računao na moguće probleme: ‘Ruka bi mi se osušila’ pojavila se prvi puta na Dnevno.hr.