Svi oni koji vole domaću besedu, muziku i dobru zabavu slobodno već sada mogu rezervirati termin za sljedeći petak.

Zašto? Zato što će 23. kolovoza na Crekvini večer poezije i glazbe upriličiti Mauro Staraj. Dobro je on znan u našem kraju.

Skladatelj, tekstopisac i pjevač na glazbenoj sceni pojavio se još kao dječak u bendu Faloti, zatim je svirao u Koktelsima, a prije jedanaest godina započeo je solističku karijeru u kojoj ga prati La Banda.

»Ma kakova mora bit«, »Mića rožica, »Reci da«, »Lampadine« koje je snimio s Pehlin Kingsima, samo su neke od pjesama koje njegova publika voli. U razgovoru za naše novine otkrio je kako je nastala zbirka poezije »Vreme kroz prsti«, ali i ponešto iz obiteljskog života.

Cvjetana Miletić

Prvo pitanje vezano je uz pjesničku večer – koncert, performans koji pripremate u petak 23. kolovoza na Crekvini. Otkrijte nam bar dio onoga što ste osmislili za tu večer, a ostalo neka bude iznenađenje.

– Ta večer neće biti samo običan koncert ili klasično čitanje poezije – to će biti malo putovanje kroz vrijeme, spoj onoga što mi je najbliže srcu: glazbe i stihova koji su sazrijevali sa mnom kroz godine. Sve to u jedinstvenom ambijentu našeg Kastva, na predivnoj Crekvini, mjestu koje u sebi nosi nevjerojatnu energiju i uspomene. Na toj pozornici osjećam se kao kod kuće i svaki put kad se vratim, iznova se oduševim. Pripremili smo i nekoliko iznenađenja – suradnje s dragim ljudima koji su obilježili moj put.

Kako je nastala knjiga poezije koju potpisujete, »Vreme kroz prsti«?

– Knjiga »Vreme kroz prsti« nastala je na gotovo sudbinski način, kao plod slučajnog susreta s gospođom Cvjetanom Miletić koja je u meni prepoznala nešto što sam ja vjerojatno davno negdje potisnuo.

Njezin topao i poticajan, gotovo roditeljski pristup zaslužan je što sam na jedan »kup« stavio stare uspomene, stihove i priče koje su godinama bile zaboravljene u prašnjavim ladicama. Isprva sam bio skeptičan, jer kako sve to posložiti, kako dati smisao onome što je kroz godine stvarano?

No, Cvjetana mi je dala poticaj i inspiraciju, podsjetivši me da svaki stih nosi dio mene, dio mog života, i da je važno ostaviti taj trag za buduće generacije. Jedna njena rečenica utkala mi se u pamćenje: »Ne radiš ovo samo za svoju djecu, radiš ovo i za svoje unuke i za sve one praunuke koje nikada nećeš upoznati.«

Nakon toga znao sam da to moram napraviti. Knjiga je na kraju postala više od zbirke poezije; postala je moj dnevnik, moj put kroz vrijeme.

Kreiranje te knjige bilo je putovanje kroz prošlost, kroz sve te godine koje su oblikovale ne samo mene kao umjetnika, već i kao čovjeka. Ono što mi je posebno važno jest to što je knjiga pisana na čakavštini, mom materinjem jeziku, jeziku kojim mislim, dišem i stvaram. Na taj način doprinosim očuvanju našeg jezika, naše besede, i vjerujem da je to jedan od najvrjednijih doprinosa koje mogu dati.

Foto: VIVIANA LOKMER ŠULINA I ŽAN BETI

»Ne arivan«

Pretpostavljam da vam je inspiracija bila život koji vas okružuje i drage vam osobe?

– Naravno, inspiracija je svuda oko mene – u svakom trenutku života, u ljudima koji me okružuju, u svakodnevici koja nosi i surovost i ljepotu. Svaki dan donosi novu priču, nova iskustva koja oblikuju moj pogled na svijet.

Često me inspiriraju »mali i obični« ljudi, oni koji su možda neprimjetni u ovom brzom svijetu, ali koji nose u sebi »ono nešto« i da ih nema, nedostajali bi. U njihovoj jednostavnosti, u njihovim životnim pričama, pronalazim ono što je zaista važno. Oni su ti koji me nadahnjuju, jer u njima vidim ono pravo – život.

Autor ste i brojnih tekstova koji na zabavan, humorističan način progovaraju i o ozbiljnim temama. Što ste nedavno napisali?

– Da, volim se poigravati ozbiljnim temama na humorističan način – smijeh je, na kraju krajeva, često najbolji lijek. Često se u pjesmama narugam samome sebi i volim što publika prepoznaje i nagradi tu iskrenost.

Na kraju krajeva, pronađe sebe u tim stihovima. Jedna od pjesama koju sam nedavno napisao zove se »Ne arivan«. To je priča o čovjeku koji stalno nekamo kasni, uvijek je u trci s vremenom, propušta važne trenutke u životu – prijateljevo vjenčanje, rođenje vlastita djeteta, pa čak i vlastiti rođendan!

Na kraju, sve te propuštene prilike sažmu se u jednu rečenicu na nadgrobnom spomeniku: »Ovde leži jedan ki ni arival«. Tom pjesmom želim podsjetiti ljude da ne zaborave uživati u trenutku, da ne dopuste da im život prođe u žurbi, nego da se s vremena na vrijeme zaustave i uživaju u onome što je sada i ovdje.

Uvijek vjeran sebi Da vam dijete jednog dana kaže da želi biti umjetnik, što biste mu rekli? – Rekao bih mu da slijedi svoje srce i radi ono što voli. Umjetnost je prekrasan put, ali zahtijeva strpljenje, rad i veliku hrabrost. Savjetovao bih mu da uvijek ostane vjeran sebi i da nikada ne zaboravi biti čovjek. Umjetnost je putovanje i, iako možda neće uvijek znati kamo ga vodi, najvažnije je da u svakom trenutku uživa i daje najbolje od sebe. Kao otac uvijek ću ga podržati, ali i podsjetiti da je najvažnije da pronađe sreću u onome što radi i da ne gubi upornost. Za uspjeh u bilo čemu nije dovoljan talent – puno rada, upornost i velika želja su recept za uspjeh!

Dvije karijere

Uspijevate li živjeti od svoje glazbe i umjetnosti ili ipak morate biti »agent za nekretnine« ili nešto drugo?

– Glazba je oduvijek bila moj život, moja prva i najveća ljubav, ali život je pun iznenađenja. Kad je pandemija pogodila svijet, bio sam prisiljen napraviti pauzu od onoga što najviše volim – stati na pozornicu i stvarati glazbu.

Tada sam se, gotovo slučajno, okrenuo nekretninama. Isprva sam to doživljavao kao privremeni izlaz, nešto što će me zaokupiti dok ne mogu ponovo raditi ono što volim, ali s vremenom sam pronašao novi izazov i strast u tom poslu.

Iako je glazba i dalje moj život, naučio sam da postoji svijet i izvan pozornice, svijet koji je također vrijedan istraživanja. Danas balansiram između dvije karijere – glazbe i nekretnina – i to me ispunjava te više i slobodnije mogu uživati u glazbi.

U mlađim danima, pišući sam uvijek jednim dijelom razmišljao – aha, ovo je dobro, ovo će se svidjeti publici, dakle, malo podilaziš jer o tome ovisi uspjeh sljedećeg albuma. Danas si dozvoljavam da pišem sve ono što mi je na duši, ne razmišljajući o rezultatima.

I publika se isflitrirala, pa me slušaju oni koji su se upravo sa svim napisanim poistovjetili, pronašli su se u tome. I to mi pričinjava nevjerojatno zadovoljstvo. A vjerujem da tome kumuje i taj drugi posao, jer se više ne tresem kad u subotu vidim oblake na nebu i pomislim – ništa od koncerta večeras.

Netko mudar jednom je rekao – ne stavljaj sva jaja u jednu košaru (smijeh). Svaki put kad stanem na pozornicu, srce mi zaigra i kažem: »O, Bože, ovdje sam doma«, ali isto tako uživam u izazovima koje donosi rad s nekretninama. Sve su to male pobjede. Na kraju dana, to je dio mog putovanja, i dok god uživam u svakom koraku, znam da idem pravim putem.

Autorica naslovnice knjige je Jelena Herceg

Knjiga za djecu

Nije uvijek jednostavno uskladiti obiteljske i poslovne obaveze. Kako to kod vas funkcionira?

– Obitelj je uvijek na prvom mjestu, a sve ostalo dolazi nakon toga. Prvo sam tata i muž, zatim glazbenik, a onda sve ostalo. To je moj izbor i tako sam postavio prioritete. Djeca i supruga su mi najveći dar i vrijeme s njima me ispunjava na način koji ništa drugo ne može.

Život s blizancima donosi svoje izazove, ali i beskrajnu radost. U trenucima kad kaos zavlada našim domom, znam da su to oni trenuci kojih ćemo se jednog dana prisjećati s osmijehom.

S obzirom na to da u svojim pjesmama nerijetko tematizirate aktualne teme, kad je riječ o društvu u kojem živimo, što vam se sviđa od tradicionalnog načina razmišljanja, a što smatrate da je pase?

– U svemu treba pronaći balans. Uzimanje najboljeg iz prošlosti i sadašnjosti, ključ je za zdravu budućnost. Sve sam više grintav i sve mi više smeta smjer u kojem svijet ide jer čini mi se da u trci za tehnološkim napretkom gubimo onu ljudsku toplinu i jednostavnost.

Tradicionalne vrijednosti poput obitelji, prijateljstva i poštovanja za mene su neprocjenjive. Da, moramo biti otvoreni za promjene i prilagodbu modernim vremenima, ali ne smijemo se izgubiti i otići u krajnosti, a imam osjećaj da smo se počeli gubiti i stvarno otišli u krajnost.

Ono što se posljednjih godina događa, uvijek objašnjavam rečenicom koju zna izgovoriti moja nona: »Deca, puna van je rit sega!« Da, razmaženi smo i svega imamo previše te smo počeli raditi gluposti, na svjetskom nivou. Važno je zadržati ono što nas čini ljudima, ali ne bojati se prigrliti novo.

Kakvi su vam daljnji planovi?

– Planova je mnogo, a svaki nosi svoju posebnu priču. Najviše me trenutačno veseli rad na novom albumu s mojom La Bandom – ekipom s kojom dijelim binu i dobro i zlo već dugi niz godina. Svaki put na pozornici iznova se oduševim talentom i muzikalnošću mojih kolega, a najviše volim kad stvaramo nešto novo.

Novi album bit će spoj naših iskustava s ceste, života koji se isprepliću, i vjerujem da će publika osjetiti tu energiju.

Također, radim na knjizi za djecu, nečemu što mi je već dugo želja, pogotovo sada kad su moja djeca mala.

To je projekt koji mi je posebno prirastao srcu jer želim da kroz tu knjigu mogu i njima, ali i mnogoj drugoj djeci, prenijeti ljubav prema priči, jeziku i mašti. Uživam u svakom koraku tog stvaralačkog procesa i radujem se svemu što dolazi.

Martinina pjesma Što ste najromantičnije napravili za suprugu i koju ste joj pjesmu posvetili? – Martina je zaista moj najveći oslonac i ona uvijek drži onaj konop mog balona na zrak kad malo previše odletim u svoj svijet te me prizemlji i vrati u realan svijet, što je sanjaru poput mene izuzetno bitno. Jednom sam joj, kad smo se tek počeli viđati, poklonio CD sa snimljenom pjesmom koju sam napisao samo za nju. Bilo je to prije puno godina i drago mi je da je ta pjesma ostala naša mala tajna, nešto što dijelimo samo nas dvoje. Možda je potajno i željela da pjesma ugleda svjetlo dana, ali ja sam to mudro izbjegao samo da imam asa u rukavu ako nešto gadno zeznem. Ponekad se šalim da još nisam napisao najljepšu pjesmu za nju jer se ta pjesma još uvijek piše. Martina je moj dom, moj balans, mama najljepša dva dečka na svijetu i najveći ljubitelj bilo čega slatkog što možete zamisliti, pa se često samo jednom bijelom čokoladom izvlačim iz nevolja.

Objava Mauro Staraj uoči posebne večeri na Crekvini: ‘Zbirka poezije je moj dnevnik, moje putovanje kroz prošlost’ pojavila se prvi puta na Novi list.

pročitaj cijeli članak