RIJEKA  Hrvatski rukometaši su se pred četvrtfinalom Olimpijskih igara našli kao Tatari pred Kineskim zidom, morali su se okrenuti i vratiti doma prije no što su planirali i željeli. Bolni je neuspjeh pod lupom javnosti, kao što su to bili brojni uspjesi kroz dugi niz godina, od nastanka reprezentacije koja je tek niknula u mladoj državi Hrvatskoj. Činjenica kako je ova igra u nas česta tema ćakula svjedoči da je rukomet u našoj javnosti sport »in«, bilo da je spominjan po dobru, ili sada, po lošem.

– Činjenica je da je rukomet u Hrvatskoj na visokoj razini popularnosti. Široke narodne mase ga vole, prate nastupe reprezentacije. Zaslužili smo to mi svi zajedno tolikim medaljama i uspjesima. Vidimo kako je to teško postići u ekipnim sportovima, doći do neke od medalja na najvećim natjecanjima. Rukomet je dugo godina uveseljavao ljude u ono ključno vrijeme u siječnju i početkom veljače, kada je neka sportska rupa i ljudi su se malo pomalo poistovjetili prvo s onom generacijom iz 1996. godine. Kada je to izblijedjelo, onda se pojavila ona naša generacija koja je »gurala« negdje do 2010-2012. godine – kaže Mirza Džomba, legendarna riječka zlatna ljevica svjetskoga glasa. »Nebeski skakač« s desnog krila itekako je pridonio toj popularnosti dok se naigrao za reprezentaciju za koju je nastupao 173 puta i te nastupe zalio kišom od čak 667 golova. Vrijedilo je to olimpijskog i svjetskog zlata, te svjetskog srebra. I on se suočava sa silaznim trendom hrvatskih rezultata, što će neminovno utjecati na privlačnost ove igre brojnim našim navijačima.

Pravi pad

– Imamo taj nekakav trend lagani pad, koji sada već nije lagan, nego je baš pravi pad. Činjenica je da već nekoliko godina, izuzev onog srebra na EURO-u 2020. godine, gdje je Duvnjak odigrao turnir života, mi od 2016. godine nemamo značajnih rezultata. Imali smo rupu od četiri godine, sada imamo ovu novu. To potvrđuje činjenicu da smo u padu te da u posljednjih nekoliko godina to nisu ti rezultati. Mislim da će se to lagano osjetiti, a osjeti se već i sada, kada je riječ o popularnosti rukometa u našoj javnosti. Ljudi su se, naime, već navikli gledati rukomet, ali ne bude li uskoro nekakvih opipljivijih rezultata, mislim da će polako i to od ranije pasti u zaborav. Realno, sport je takav da moraš stalno vući, uvijek biti negdje pri vrhu. To pogotovo vrijedi za ovaj naš sport koji nije, recimo, na razini svjetske popularnosti koju imaju košarka, a da ne govorim nogomet, ali u Hrvatskoj je stvarno bio zastupljen na visokoj razini zanimanja. Mislim da je sada na ovim igračima da to vrate na ono nekadašnje mjesto.

Mirza Džomba/Foto PIXSELL

»Igra bez igre« na rukometni način, jedna je od asocijacija na nastupe hrvatske reprezentacije na Igrama, koja je uglavnom lutala pariškim parketom tražeći nekakva rješenja u napadu, a vraćala se u zonu kao da to čini po kazni. U to se uklapa traženje postave sve do posljednje utakmice, pri tome su pak eksperimenti poput napadanja bez golmana znali završiti »autogolovima«. U jeku loših igara posebno odzvanjaju onih »minus 11« sa Švedskom u rekordnom porazu Hrvatske na Olimpijskim igrama te teško ponovljivo prvo poluvrijeme i gledanje kako Španjolci lako jure k pobjedi.

Nedostatak kvalitete

– Činjenica je da nismo uhvatili taj ritam, onu energiju i atmosferu koja je potrebna na ovakvom turniru, osim što ti igra mora imati glavu i rep. Moraš biti siguran u ono što radiš. Uz to se mora poklopiti niz drugih detalja. Prvi put se sada dogodilo da smo imali negativan rezultat, a da nismo imali problema sa zdravljem i to nismo iskoristili. Turnir traži maksimalno odricanje, koncentraciju, da ti igra bude na vrhunskoj razini te da dva, tri igrača odigraju kako bi bili kandidati za najbolju sedmorku. Sve to je nužno da bi imao nekakve šanse dokopati se nekakvog četvrtfinala ili polufinala. Naime, realno tek sada na Igrama kreće onaj ozbiljan turnir, u sudarima ove osmorke se pokazuje prava snaga. Što se nas tiče po ovom viđenom, ne znam nabijamo li sebi preveliki pritisak. Činjenica je da je sve iskombinirano, i nedostatak kvalitete i to što igrači trenutno nisu u top formi, trener pak nije uspio ispuniti te neke svoje optimističke planove. Cijeli miks svega toga je doveo da smo se jedva dokopali Olimpijskih igara na kojima smo, nažalost, ispali odmah u prvom krugu. Definitivno, nisam očekivao da će Hrvatska potonuti nakon pobjede s Njemačkom, očekivao sam da će »eksplodirati« s obzirom na to da je pobjeda trebala za samopouzdanje. Ali, kada sve sagledam, meni je možda naša bliža slika ono što smo odigrali sa Švedskom. Realnija mi je to slika stanja nego utakmica s Njemačkom. Uglavnom, borimo se i borimo, a onda na brzinu sve prospemo. To je stvarno simptomatično, događa se na dugom nizu prvenstava. Recimo, lani na SP-u se toliko pričalo o ključnoj utakmici s Egiptom i onda su nam se, kao i sada, u ključnoj utakmici noge odsjekle. Često nam se to događa. Ne možemo uhvatiti kontinuitet na turnirima. Ne znam što ćemo morati napraviti, ovo je loše. Da znam rješenje, vjerojatno bi ga već znali i drugi. U sportu, nažalost, jednostavno nekada ne ide.

»Adieu Paris«, prerani je pozdrav naših rukometaša Igrama, a kako vrhunski sport stalno nudi nove ispite, misli već lete k novom velikom događaju, Svjetskom prvenstvu iduće godine, kojem je domaćin i Hrvatska. U eri »mršavih krava«, nedostatka rezultata, pitanje je nije li vrijeme za eru »debelih krava«.

– Iskreno se nadam da možemo nešto ostvariti na Svjetskom prvenstvu jer činjenica je da su Olimpijske igre jedno stvano posebno natjecanje, već sam boravak u olimpijskom selu i druge stvari te pomalo izbace iz takta. Ali u Hrvatskoj će sigurno biti podrška pune dvorane navijača i igrači će svakako biti 20-30 posto agresivniji, ne znam da li i bolji. Činjenica je tek da uz punu dvoranu i atmosferu naša igra dolazi do izražaja. Što mogu nego se optimistički nadati da ćemo zajedno stvoriti neko pozitivno ozračje, da će nastati optimizam, da ćemo ući u Svjetsko prvenstvo s pobjedama i ponovno graditi onaj ugled koji smo izgubili.

Objava Legendarni riječki rukometaš nakon neuspjeha u Parizu: “Sigurdssonu treba dati podršku” pojavila se prvi puta na Novi list.