Antonio je u Fonou došao prije 3 godine, kao jedan od founding inženjera, i razvijao se paralelno s tvrtkom:

Praktički sam iz nule izradio sve ove core sustave koje sada imamo, kroz cijeli spektar naših proizvoda. To je bilo dosta zanimljivo razdoblje, dosta eksperimentalno. Mogli smo raditi i isprobati dosta stvari: sva vrata su ti otvorena i možeš birati što želiš.

Fonoa je uskoro našla svoj product market fit, krenule su investicije i prodaja te se sve diglo na veću i ozbiljniju razinu. Antonio se prisjeća kako je napredak tvrtke prirodno doveo i do njegovog napretka:

Kroz taj rast organizacije napredovali su i ljudi koji su unutra. Broj ljudi se povećavao, raslo je poslovanje – sve je raslo, tako da se prirodno javila potreba za engineering manager ulogom.

Neformalno sam preuzeo ulogu na neko vrijeme. Htjeli smo vidjeti kako će ići – jer, kad pogledaš klasični karijerni put jednog softverskog inženjera, to je velika prekretnica. Jako puno ljudi misli da mora ići u menadžerskom smjeru kako bi napredovali dalje, no ispostavi se da to nije što oni zapravo žele raditi.

Bio sam poprilično uvjeren da bi meni to moglo odgovarati, ali nikad ne znaš dok ne probaš.

Svaki EM ima svoj stil, ali svi imaju ove zajedničke kvalitete

Antonio – samoprozvani štreber – dojam o tome kakva je uloga EM-a dobio je čitajući svu dostupnu literaturu o tom radnom mjestu. Želio je naučiti iz tuđih grešaka. Priznaje da su nekima urođene sposobnosti EM-a, ali i kako se kroz iskustvo i edukaciju puno toga može usvojiti.

Svjedočio je različitim EM stilovima unutar različitih radnih kultura, ali određene vrline i kvalitete su svim dobrim EM-ovima bile zajedničke:

Po meni se prvenstveno ističe empatija. To je rad s ljudima. Naravno, tehnička je domena i moraš biti tehnički potkovan, ali, na kraju krajeva, želiš stvoriti tim koji je u mogućnosti napraviti nešto više, stvoriti nešto što je veće od tebe samog.

Zatim pozitivnost: moraš dovesti dobar duh na radno mjesto. Kada je netko pozitivan, kada uđe u prostoriju ili u Zoom call i bude energičan i pozitivan, to aktivira i druge, odmah se osjećaju bolje što su tu.

Potrebna je i jedna vrsta inovativnosti: ne ista kao ona tehnička inovativnost, već u smislu da možeš uvijek pronaći rješenje nekom problemu. Dosta često ćeš se naći u prilici da ti se nešto čini nemoguće, nekakav zahtjev klijenta ili nepredvidiva situacija. Ako imaš mindset u kojem govoriš: „Ajme meni! Kako ću ovo? Jadan ja. Ovo se ne može, to je nemoguće.“ – to neće dobro završiti.

Dobar EM treba imati otpornost i biti inovativan u pronalasku rješenja, razmišljajući na način: „Ova je situacija kao neka kartaška igra. Ovo su karte koje ja imam. Kako najbolje postupiti u ovoj situaciji?“.

I to je nešto što uvijek treba vrtjeti u glavi – jer kad firma raste, kad radimo u ovako dinamičnom okruženju, s ovako velikim klijentima koji na nas stavljaju dosta velike zahtjev – toga uvijek ima, iz dana u dan. Mi se moramo potruditi pronaći rješenje svakom problemu koji se nađe pred nama.

Odnos s timom bio je ključan za prelazak u novu ulogu

Antonio ističe da su mu na putu do uloge EM-a kolege dali punu podršku:

Prirodno bih se javljao na zadatke i izazove koji nisu bili direktno u domeni softverskog inženjerstva, bili to razgovor s klijentima, konferencije i sl. i to se u timu osjetilo. U timu kužiš tko je interesiran za što te mu želiš dati podršku i pogurati ga da ide u tom smjeru –kada su kolege i nadređeni primijetili da imam sklonosti za tu ulogu, dali su mi stopostotnu podršku.

“Ego ukloni – neka ostane samo znatiželja”

Antonio je naglasio da je povjerenje stečeno u timu tijekom njegovih inženjerskih dana bilo ključno za nastavak njihove suradnje i odnosa jednom kad je postao EM:

U Fonoi ne vjerujemo u hijerarhiju, niti da posao treba biti mjesto gdje se odmjeravaju snage, da ti netko dođe i kaže: „Slušaj sad, ja sam tvoj šef. Ti to moraš napraviti.“. Zbog toga je važno biti samosvjestan jer ako dođeš i postaviš se tako, na način da nisi pristupačan, da ti osoba ne može nešto reći, da ti ne može dati feedback, stvorit ćeš toksičnu dinamiku u timu. Ne možeš dobiti povjerenje od svoga tima i to jednostavno ne funkcionira.

Bahatost i arogancija ne dolaze u obzir. Ego mora ostati po strane, odbaci ga totalno – neka ostane samo znatiželja. Nema predrasuda. Ne možeš, kad se nešto dogodi, doći i zaključiti: „Aha – on je kriv!“. Ljudski je razmišljati tako. Napraviš prečac u glavi i kažeš: „Ti si u krivu.“, ali treba biti znatiželjan i imati razumijevanja – i kolege će to bolje prihvatiti.

Bez uvida u širu sliku, inženjeri gube motivaciju

Isti pristup znatiželje Antonio primjenjuje i kao posrednik između inženjera i uprave. Taj dio posla vidi kao jedan od najvećih izazova svoje pozicije. Svjestan je da se timovima, jer ne sudjeluju u donošenju novih odluka, one mogu doimati besmislene, bespotrebne i nasumične. Bez uvida u širu sliku, gube motivaciju.

Zato se Antonio trudi usaditi kulturu otvorene komunikacije i istraživačkog duha:

To je osnova koju postavimo kako bi nam kasnije bilo lakše pomiriti odluke uprave i ono što ćemo mi raditi kao individualci na zadatku. Kad to znamo, onda je sve lakše iskomunicirati.

Uvijek se može dogoditi nepredvidiva promjena i dojmovi mogu biti: „Zašto smo mi to sad promijenili? To je glupo. To nema smisla…“, itd…, ali to je nedostatak konteksta.

Zato kada nešto ne razumije, primjerice zašto se neka odluka donijela ili nije, Antonio nema strah pitati upravu.

S druge strane, ako to ne napraviš i samo preneseš zadatke, najčešće ne završi dobro. Izgubiš povjerenje ljudi, postanu skeptični i ti gubiš svoju funkciju. Samo si došao i prenio neku informaciju. Nisi se potrudio da ljudi to razumiju. Možda nisi ni prenio feedback tih ljudi prema upravi, a upravo je to poanta dvosmjerne komunikacije.

Zoom-out perspektiva EM-a, inženjera i industrije

Komunikacija je ključna za ulogu EM-a, ali Antonio je shvatio i da je ponekad bolje distancirati se. Iako je uživao biti inženjer – i to iskustvo mu je u trenutnoj ulozi neprocjenjivo za razumijevanje izazova tehničke prirode s kojima se suočava njegov tim, rješavanje problema te prirode strateški prepušta drugima:

Moraš se malo rekalibrirati. Tipični senior software engineer u Fonoi kada vidi problem, neće se pitati: „Je li ovo moja domena ili je to tvoja domena?“ nego će zasukati rukave i krenuti. Ponašat će se prema tom problemu, kakav god bio, kao da je vlasnik i stvarno želi da sve radi kako treba, želi ući u taj problem, ući u srž i riješiti ga.

To ne znači da ćeš kao engineering manager prestati rješavati inženjerske probleme, ali moraš stvoriti prostor za druge ljude, za ljude u svom timu i van svoga tima kako bi mogli to raditi, kako bi mogli rasti, ojačati organizaciju, kako bi mogli sebe izbrusiti kao profesionalce.

Tako da, kad ti kao bivšem full-time inženjeru dođe poriv da negdje uletiš i napraviš nešto, bolje je malo odstupiti, “zoom-outati”, sagledati to s neke više instance i onda dati prostora ekipi da to riješi sama.

“Svakome bih savjetovao da gledaju na stvari i van svoje direktne struke”

Antonio je na poziciji EM-a uvidio koliko njegova nova perspektiva, iz daljeg kuta, zapravo može biti od koristi svakom inženjeru:

Ono što bih svakome savjetovao je da pogleda van svoje direktne struke, porazgovara sa svojim kolegama koji nisu inženjeri i pokuša razumjeti što se događa oko poslovanja, zašto se naš proizvod prodaje, zašto ga klijenti vole…

Kad napraviš izlet na drugu stranu, van inženjerstva, mislim da možeš jako puno toga naučiti i primijeniti u svom području. Tako da se ne osjećam kao da sam izgubio dodir s inženjerstvom. Dapače, mislim da danas-sutra, ako bih se ponovno našao u inženjerskoj ulozi, bilo bi mi lakše donositi odluke zato što gledam širu sliku. Ja bih na to ohrabrio sve inženjere, neovisno o senioritetu, da malo izađu van svoje zone komfora i pokušaju stvari sagledati iz šireg plana. To će im definitivno pomoći i da donose bolje odluke na najnižoj razini – na razini samog koda.

“Ovo je okruženje u kojem čak i ljudi koji za sebe mogu reći da su vidjeli sve, ipak vide nešto novo”

Antonio se prethodnog savjeta drži i kao EM jer ima priliku proširiti svoje viđenje industrije kroz suradnju s nekim od najuspješnijih IT tvrtki na svijetu:

Ono što je zanimljivo i specifično za Fonou i moju ulogu je aspekt u kojem surađujemo s doslovno najvećim firmama na svijetu. Kada otvoriš mobitel, 9 od 10 aplikacija koje vidiš tamo – radimo s njima.

Antonio priliku za razvoj vidi upravo u tvrtkama koje, poput Fonoe, rastu kroz razvoj digitalnih proizvoda na globalnoj razini, pružajući servis klijentima diljem svijeta. Tako dinamična okolina poticajna je jednako za menadžere kao i inženjere, bez obzira na senioritet i afinitete, smatra Antonio:

Ovo je okruženje u kojem čak i ljudi koji za sebe mogu reći da su vidjeli sve, ipak vide nešto novo. Možeš danas kodirati, sutra ćeš voditi tim i nekakav sastanak, prekosutra sjedneš na avion i odeš na drugi kraj svijeta, razgovaraš s genijalcima iz Silicijske doline i vratiš se doma.

Imamo priliku okušati se u svemu. Pitanje je kako ćeš te prilike iskoristiti i koje od tih prilika ćeš uzeti. Najčešće je kod inženjera pitanje hoće li postati menadžer. Što dalje raditi nakon nekoliko godina kao senior? Nastaviti u tehničkom ili menadžment smjeru? Fonoa nudi najbolje od oba svijeta, a ako ste zainteresirani nam se pridružiti provjerite naše stranice karijera.

Antonio, uz velike ambicije, mogućnosti i postignuća, naposljetku cijeni ljudsku, prizemljenu i realističnu stranu poslovanja:

Nije bitno u kojem si dijelu organizacije i čime se baviš, uvijek je zanimljivo čuti tuđu perspektivu. Volim kad ljudi podijele ne samo svoje uspjehe, kad se netko hvali i kaže: „Ha! Ja sam ti odradio sto nekih dobrih stvari!“ već recimo kad ti netko kaže: „E slušaj, moram ti ispričati (s nekakvim šaljivim spinom) kako sam ja failao i što sam naučio iz toga.“

S obzirom na to da naše kolege dolaze iz najvećih firmi na svijet – WS, Google, Microsoft –kad čuješ priče koje se događaju i njima u tim velikim ozbiljnim organizacijama koje vrijede milijarde dolara, onda to bude olakšanje. Svi smo na kraju krajeva ljudi.

pročitaj cijeli članak