Raspad bivše Jugoslavije ostavlja duboke ožiljke u povijesti regije, a razlozi koji su doveli do tog raspleta i dalje su predmet analize i rasprava. Jedan od ključnih faktora koji su potaknuli Hrvate na ustajanje protiv Jugoslavije bio je osjećaj ekonomske nepravde i sistematske diskriminacije koju su osjećali pod vladavinom Savezne Republike Srbije.

Hrvati su željeli izaći iz Jugoslavije iz više razloga, a ključni faktori uključivali su političke, ekonomske i socijalne aspekte.

Nakon Drugog svjetskog rata, Hrvati su postali dio nove federativne države, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, pod vodstvom Josipa Broza Tita. U ovom socijalističkom sustavu, Hrvati su imali određeni stupanj autonomije unutar federalne strukture, ali su se i dalje suočavali s političkim ograničenjima i represijom.

Kako su Srbi iskorištavali Hrvate u Jugoslaviji

Kako piše Mirko Valentić u svojoj knjizi “Rat protiv Hrvatske”, u to vrijeme, hrvatska ekonomija bila je grubo izrabljivana od strane federalne vlade u korist drugih republika, posebno Srbije. Statistike pokazuju da je 50% deviza ulazilo preko Hrvatske, dok je Hrvatska zadržavala samo 7%. Također, federalna vlada je dodjeljivala znatno manje sredstava Hrvatskoj u usporedbi s drugim republikama, poput Srbije, koja je dobivala gotovo tri puta više proračuna.

Godine 1969. u vrijeme pojave hrvatskog proljeća Hrvati su činili u saveznoj upravi države 8,6% osoblja, iako je njihov udio u SFRJ bio 22 %. Srba je u administraciji bilo 73,6% iako je njihov udio u stanovništvu iznosio 39,6 %. U upravnim strukturama savezne drzave je bilo 7,2 % Crnogoraca, dakle gotovo kao Hrvata. U JNA je u časničkoj strukturi bilo 62,5% Srba a 10,4 Hrvata.

Ova duboka nepravda i korupcija u jugoslavenskom sustavu potaknuli su osjećaje frustracije i bunta među Hrvatima. Osjećaj zanemarivanja i nepravedne distribucije resursa rezultirao je sve jačim zahtjevima za većom autonomijom i konačno, za neovisnošću. Upravo ta nepravda, koja se nastavila akumulirati tijekom godina, postala je katalizatorom konačne pobune i razbijanja bivše Jugoslavije. Raspad te države nije bio samo posljedica etničkih ili nacionalističkih sukoba, već i rezultat duboko ukorijenjenih ekonomskih i političkih nepravdi koje su bile nepodnošljive za mnoge narode u njoj.

Politika dominacije Srba

Politika dominacije Srba u Jugoslaviji i danas je jedan od najčešćih razloga koje će vam netko navesti. Osjećaj političke marginalizacije bio je duboko ukorijenjen među Hrvatima. Tijekom razdoblja Jugoslavije, Srbija je imala dominantan položaj u političkim strukturama, što je rezultiralo manjkom autonomije i kontrolom nad vlastitom sudbinom među Hrvatima.

Ekonomska nejednakost snažno je morila Hrvate. Osjećali su da su ekonomski izrabljivani u okviru Jugoslavije. Distribucija resursa, proračuna i financijskih sredstava često je bila na štetu Hrvatske, s federalnom vladom koja je favorizirala druge republike, poput Srbije. Kulturni i nacionalni identitet predstavljali su također jedno od važnih pitanja. Hrvati su željeli zaštititi i očuvati svoj nacionalni identitet, jezik i kulturu.

Osjećaj da su njihovi interesi i vrijednosti zanemareni unutar Jugoslavije potaknuo je želju za stvaranjem vlastite države u kojoj bi mogli slobodno njegovati svoj identitet, a tu su bili i povijesni antagonnizmi između Hrvata i drugih naroda unutar Jugoslavije, posebno sa Srbima. Ovi sukobi, koji su sezali u prošlost, dodatno su pogoršali odnose i potaknuli želju za neovisnošću.

Ovako su izgledale trgovine u Jugoslaviji: ‘Ljepša vremena, možeš misliti’

Zapad je bio daleko ispred Jugoslavije

Važan razlog zašto su Hrvati željeli otcijepljenje osim što su Srbi pokrenuli agresiju je i rastuća demokratska svijest tijekom 20. stoljeća te je i ona potaknula želju među Hrvatima za vlastitom demokratskom državom, u kojoj bi imali veći utjecaj na političke odluke i procese. Posve je jasno kako je Jugoslavija, bez obzira na sva ublažavanja koja stižu s ljevice, bila duboko nedemokratska država u kojoj se u zatvor išlo iz političkih razloga, u kojoj je umjetnost bila strogo nadzirana, u kojoj se kontrolirala mišljenje, a ono nepoćudno sankcioniralo na razne način. Što zatvorskim kaznama, što društvenom izolacijom.

Osobe koje su politički odstupale od komunističkog jednoumlja i bili drugačijeg mišljenja kao disidenti, jugoslavenski režim je zbog „napada na bratsvo i jedinstvo“ osuđivao na dugogodišnje kazne tijekom politički montiranih sudskih postupaka kao primjerice Marka Veselicu, Franju Tuđmana, Brunu Bušića i brojne druge.

U tom kontekstu ne treba zaboraviti niti činjenicu kako masovne grobnice Jugoslavije pronalazimo i dan danas. U njima su uglavnom tijela hrvatskog naroda koji je nastradao od strane države kojoj su predstavljali prijetnju. Dovoljno je da se i sjetimo našem imigracije i koliko je samo ljudi pokušalo pobjeći iz Jugoslavije u potrazi za boljim životom na Zapadu. Jugoslavija je dovela industrijalizaciju u Hrvatsku, ali Zapadni svijet je u to vrijeme već bio daleko, daleko ispred, a državno upravljanje cijelim gospodarstvom pokazalo se na kraju vrlo nepouzdanim i štetnim.

Sve ove faktore zajedno stvorile su snažnu želju među Hrvatima za napuštanjem Jugoslavije i stvaranjem neovisne države koja bi bolje odražavala njihove interese, vrijednosti i aspiracije. U cjelini, položaj Hrvata u Jugoslaviji bio je složen i često kontroverzan, obilježen političkim napetostima, nacionalnim sukobima i promjenjivim odnosima s drugim narodima u državi. Nakon raspada Jugoslavije, Hrvatska je postala neovisna država koja je nastojala osigurati svoju suverenost i zaštititi interese svog naroda.

Nećete vjerovati što se proizvodilo u Jugi, a koristio je cijeli svijet

Hrvatsko proljeće

Hrvatsko proljeće predstavlja značajan period u povijesti Hrvatske i Jugoslavije, označavajući pokret za nacionalnu slobodu i autonomiju unutar tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ovaj pokret započeo je tijekom 1970. godine, a kulminirao je u proljeće 1971. godine, kada su se Hrvati masovno suprotstavili centralizaciji vlasti u Beogradu i tražili veću autonomiju za Hrvatsku.

Proljećari su zagovarali politiku decentralizacije. Centralizacija vlasti u Jugoslaviji pod vodstvom tadašnjeg predsjednika Josipa Broza Tita dovela je do osjećaja političke marginalizacije među Hrvatima. Odluke donesene u Beogradu često su zanemarivale interese Hrvatske i njezinih građana. Hrvatska je bila ekonomski napredna republika u Jugoslaviji, ali su se osjećale nepravilnosti u raspodjeli resursa i financija.

Hrvatski intelektualci i političari tvrdili su da Hrvatska nije dobivala pravedan udio državnog proračuna i deviza. Osjećaj kulturnog i nacionalnog identiteta bio je važan faktor u pokretanju Hrvatskog proljeća. Hrvati su tražili veće priznanje i zaštitu svoje jezične, kulturne i povijesne baštine unutar Jugoslavije.

Jugoslavija ugušila pokret

Pokretači Hrvatskog proljeća zalagali su se za demokratske reforme unutar jugoslavenskog sustava, uključujući veću političku slobodu, više pluralizma i veću autonomiju republika unutar federacije.

Pokretači Hrvatskog proljeća bili su politički i intelektualni lideri Hrvatske, među kojima su se isticali Miko Tripalo, Savka Dabčević–Kučar, Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak i drugi. Ovi lideri tražili su reforme koje bi omogućile veću slobodu i autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije, uz poštivanje principa socijalističkog sustava.

Međutim, Hrvatsko proljeće brzo je ugušeno od strane jugoslavenske vlasti, koja je poslala vojsku i uvela izvanredno stanje kako bi suzbila pokret. Ovo represivno djelovanje rezultiralo je uhićenjem i suđenjem mnogih sudionika Hrvatskog proljeća, te uspostavom autoritarnog režima koji je ojačao centralizaciju vlasti u Jugoslaviji. Unatoč kraju pokreta, Hrvatsko proljeće ostaje simbolom borbe za nacionalnu slobodu, autonomiju i demokratske vrijednosti, te je ostavilo dubok i trajan utjecaj na politički razvoj Hrvatske i regije.

 

Objava Kako su Srbi iskorištavali Hrvate u Jugoslaviji: Isplivala trulež ‘bratstva i jedinstva’ pojavila se prvi puta na Dnevno.hr.

pročitaj cijeli članak