Nikad to neće zaboraviti, kako i ne bi! Bio je godinama sjajan igrač Hajduka, a karijeru mu je uz pregršt dobrih klupskih igara obilježila i prva utakmica hrvatske nogometne reprezentacije, protiv Sjedinjenih Američkih Država u Zagrebu. On je Darko Dražić, prvi je potvrdio dolazak među Vatrene…

U trenucima kada je tadašnji izbornik Dražan Jerković slao masu poziva, a odazvalo se samo 14 igrača, Darko Dražić je prvi potvrdio dolazak na premijernu utakmicu Hrvatske. Kada u mnogi još kalkulirali i kada dobar dio hrvatskih igrača se čak i nije mogao odazvati, jer su morali nastupati za mladu reprezentaciju Jugoslavije koja ja na isti dan igrača kvalifikacijsku utakmicu protiv Sovjetskog Saveza.

Darko Dražić. To je junak ove naše povijesne priče. Negdje u ljeto 1980. godine zapazio je Darka Dražića, tadašnjeg omladinca i člana Bratstvo iz Travnika, Ivica Pocrnja, predsjednik Društva prijatelja Hajduka zeničke regije. Pocrnja je golobradog Darka preporučio Hajdukovim stručnjacima. Mladinić, Nadoveza, Poklepović i tadašnji trener mlađih kategorija Kovačić složili su se da Dražić odmah dođe u Split.

U Hajduku se nametnuo

Darko Dražić rođen je u Novom Travniku 17. siječnja 1963. godine. Bio je obrambeni igrač i hrvatski nogometni reprezentativac. Stigavši u Hajduk 1980. godine odmah postaje dio standardne postave tadašnjih Hajdukovih juniora. U to je vrijeme u Hajduku vladala velika konkurencija, osobito za mjesta u obrani. Boro Primorac, a kasnije i Josip Čop, bili su u momčadi nezamjenjivi. Dražić 1982. godine odlazi na jednogodišnju posudbu u drugoligaški Solin da po završetku juniorskog staža ne bi samo grijao klupu. Stekao je iskustvo kako izgleda igranje u Drugoj jugoslavenskoj ligi. lgreo je na mjestu beka, veznog igrača i centarfora,

Sljedeće 1983. godine vraća se u Hajduk i potpisuje prvi profesionalni ugovor. U pravom smislu debitirao je u Kupu Uefa protiv mađarskog Honveda u Splitu. Čop je bio ozlijeđen pa je Dražić uskočio među prvih 1. Hajduk je pobijedio 3:0. Ubrzo potom Dražić odlazi u vojsku.

S Hajdukom je osvojio tri kupa Jugoslavije u sezonama 1983/84., 1986/87. i 1990/91. godine. U bijelom dresu Hajduka odigrao je 210 utakmica i postigao 27 zgoditaka. Iz Hajduka odlazi 1991. godine u Njemačku gdje nastupa za Fortunu iz Düsseldorfa do 1998. godine kad se vraća u Hrvatsku. Godine 1995. Dražić je bio izabran za najboljeg libera 1. njemačke lige. Po povratku u Hrvatsku do 2000. godine nastupa za prvoligaš Šibenik. Igračku karijeru završio je u njemačkom drugoligašu Oberhausenu, nakon čega se posvetio trenerskom pozivu.

Radio kao trener i u Iranu

Prvo trenersko odredište bila mu je druga momčad Fortune iz Diisseldorfa 2000. godine. Potom je od 2003. do 2008. godine tri puta odlazio u Iran. Najprije je bio pomoćni trener u Persepolisu, zatim također pomoćni trener u Pegahu, a u trećem navratu prvi je trener u Pegahu. U 2008. godini vraća se u Hrvatsku i postaje trener Zmaja iz Makarske da bi se nedugo potom vratio u Iran i postao prvi trener momčadi Saba Battery iz Robat Karima.

Potom je neko vrijeme do veljače 2011. godine bio trener u klubu Damash kad se vratio u Hrvatsku. Godine 2011. bio je trener GOŠK-a iz Gabele, a potom u klubu Mes Kerman u Iranu. Od kolovoza 2012. godine ponovno je u Iranu gdje je bio trener momčadi prvoligaša Damash Gilana,

Za hrvatsku reprezentaciju odigrao je kao nogometaš Hajduka od 1990. do 1991. godine dvije utakmice. Prva je bila ona povijesna protiv reprezentacije SAD-a u prijateljskoj utakmici u Zagrebu 17. listopada 1990. godine (2:1), a druga također prijateljska igrana je protiv reprezentacije Slovenije u Murskoj Soboti 19. lipnja 1991. godine (1:0).

Poruka Boysa, Modri na prekretnici: ‘Daj odmah otkaz, ako kažeš da voliš Dinamo’

Najviše pamti prvu utakmicu

Od svih utakmica u karijeri Dražić rado ističe toliko spominjanu utakmicu hrvatske reprezentacije protiv reprezentacije SAD-a u Zagrebu, prvu od uspostave neovisnosti, O njegovoj igri na toj utakmici, u kojoj je nastupio s brojem tri na leđima, pisao je tih dana hrvatski tisak hvalospjeve. Evo citata iz Sportskih novosti: “Vrlo poduzetan, po običaju bez kompleksa i kompromisa. Od njegove igre zastajala je Amerikancima kost u grlu. Ne, nije bio preoštar, bio je taman onakav kakav treba biti. Profesionalac”.

Svega onoga što je prethodilo toj utakmici, izjavio je Dražić, sjećao bi se da ima sto života. Bilo je to vrijeme kad je balvan revolucija bila u punom zamahu, a od Splita do Zagreba putovalo se desetak i više sati. Darko Dražić je ostvario dvostruki san. Nastupio je za državnu reprezentaciju samostalne hrvatske države. U jednom danu doživio je Dražić ostvarenje svojih sportskih i domoljubnih snova. Imao je čast biti među 11 odabranih mladića koji će prvi s hrvatskim grbom na grudima slušati Lijepu našu, Tim činom ušao je u povijest nogometa i hrvatske države.

Premda je ta utakmica bila prijateljska i revijalna, to nije umanjilo njen značaj. Poseban ponos bio je nositi hrvatski nacionalni dres. Kad je istog dana ponovno otkriven spomenik banu Josipu Jelačiću u Zagrebu, nacionalni ponos bio je na vrhuncu..

.

Objava Junak osnivanja Vatrenih, prvi se odazvao pozivu: Neki su se bojali Beograda, ali ne ovaj Hrvat pojavila se prvi puta na Dnevno.hr.