Posjećivati Novi Vinodolski, a ne upoznati njega, otprilike je kao i otići u Rim, a ne vidjeti papu. Jer, ako bismo pokušali zamisliti kako u materijaliziranom obliku izgleda simbol ovog primorskog mjesta, kako izgleda sam koncept lokalpatriotizma, onda bismo prstom sasvim sigurno uprli u njega – novljanskog slavuja koji je kao pupčanom vrpcom vezan za grad Vinodolskog zakona, grad slavnih Mažuranića i Frankopana, mesopusta i još koječega lijepog i vrijednog. Vezan je on i za čitavo Primorje, ali rodne Krmpote i Novi Vinodolski ne bi dao, kako kaže, ni za sto Amerika.

I ne kaže to napamet ili tek tako da nešto kaže, već je to mišljenje duboko promišljeno i iskustveno potkrijepljeno. Jer, nastupao je čak i ondje, i to ne jednom. Džentlmen staroga kova, boem u duši, ali prije svega jednostavan, skroman i pomalo samozatajan čovjek, sve je to prvi glas Novog Vinodolskog – Joso Butorac.

Ugodno s korisnim

Na sceni je prisutan već više od pola stoljeća, što će reći – živi za glazbu, od glazbe i uz glazbu. Život je posvetio pjesmi, od pjevanja na terasama i feštama, i to najviše uz svoju grupu Vivak s kojom je nastupao četiri desetljeća, preko pjevanja u klapi Novljani, pa sve do nastupa na festivalima i današnjih belkanto koncerata. Široj javnosti poznatiji je po uspješnim nastupima na Melodijama Istre i Kvarnera, na kojima nastupa od 1993. godine. Od tada do danas na MIK-u je prisutan nevjerojatnih 25 godina, identičan broj godina kao i Duško Jeličić i tek jednu manje nego rekorderka Vesna Nežić Ružić.

Prvu pobjedu odnio je 2006. godine, a do danas je slast pobjede osjetio čak šest puta. Jedini izvođač s više pobjeda od Jose Butorca je Toni Kljaković, koji je pobjeđivao sedam puta. S Josom se nalazimo u predivnom Pavlomiru, gdje uz čašicu vrhunske žlahtine započinjemo razgovor o impresivnoj karijeri dugoj 50 i više godina. Logično, prvo pitanje bilo je: »Odakle crpite snagu, volju i energiju kroz sve te godine, nije li vam pjevanja već preko glave?«

– Ma, kakvi! To je ono što volim i za što živim. Još uvijek ne razmišljam o tome da ću jednoga dana prestati pjevati. Pjevanje je moje najveće zadovoljstvo. Jednom prilikom sam na televiziji gledao prilog o arhitektu iz Zagreba koji ima 85 godina. Voditeljica ga je pitala zašto još uvijek radi kad ima toliko godina, a on joj je rekao: »Ne, ja ne radim, ja to volim i u tome guštam.« To je to, ako nešto voliš, onda to ne doživljavaš kao posao i ne može ti biti teško. Cijeli život spajam ugodno s korisnim, šali se Butorac, izrazivši tek nadu da će ga u budućnosti poslužiti zdravlje – na to ne mogu utjecati, a volje imam, dodaje.

Kako kaže, pjevati je počeo od malih nogu, svi u obitelji vječito su nešto pjevušili.

– To je stvar genetike, reći će Joso.

Pitamo ga u kojem je trenutku odlučio da će se pjevanjem baviti »za ozbiljno«.

– Bilo je to davne, čini mi se 1970. godine. U tadašnjem riječkom kinu Jadran održalo se natjecanje pjevača amatera pod nazivom »Sijelo 18«. Prvo mjesto dijelio sam s Mensurom Puhovcem. Imali smo isti broj glasova. U konkurenciji je bilo između 15 i 20 pjevača, a publika je glasovala tako što je ubacivala papiriće s imenima u kutiju koja je bila postavljena u tu svrhu, prisjeća se Joso samih početaka karijere, prepričavši nam kako su nakon toga uslijedile svirke po terasama i feštama, i to s novoosnovanom grupom Vivak.

Novi – Amerika

Repertoar je bio šarolik, uglavnom su izvodili popularne pop i zabavne pjesme, a uvijek su se trudili pratiti trendove i biti »in«.

– Punih 20 godina nastupao sam po terasama, u turističkom naselju Zagori u Novom, na terasi hotela Slaven u Selcu, hotela Esplanade, Omorika, Therapia u Crikvenici… Ljeti je svaku večer bilo krcato, po 500 ljudi je slušalo naše nastupe, a mi smo se trudili najnovije hitove prezentirati publici.

Pjesmu koja bi pobijedila na nekom festivalu, recimo San Remu, mi bismo presnimili tog istog dana i već iduću večer izveli na terasi, kaže novljanski slavuj.

Jeste li ikad razmišljali čime biste se bavili da niste postali pjevač? Je li postojao neki plan B, pitamo ga.

– Ma, koji plan B? Krenuo sam tim putem pa što bude, kaže Joso.

I čini se da je itekako pogodio. Nastupao je po Njemačkoj, Italiji, Mađarskoj, Francuskoj… O Primorju, otocima i Dalmaciji ne treba ni trošiti riječi. Prije korone dvije je godine zaredom nastupao u Los Angelesu za doček nove godine. A njegovi dojmovi o Americi mogu se sažeti u tek nekoliko riječi: »Lijepo je za vidjeti i doživjeti, ali Novi ne bih dao za sto Amerika«, rezolutan je fetivi Novljanin.

Što je to toliko posebno u Novom Vinodolskom, zbog čega je za njega toliko vezan, bili smo znatiželjni.

– Znaš ljude, s njima se povežeš, dijelite slične stavove, mentalitet… Ne znam, nikad mi nije bilo jednostavno otići, odgovara.

A ne smeta vam to što je Novi mala sredina, svatko sve zna o svakome, uporno nastavljamo s potpitanjima, ne davši se smesti.

– Da, slažem se da može biti opterećujuće, ali navikneš se na to, kratko i jasno će Joso.

Mikovska druženja

Razgovor je dalje krenuo u smjeru MIK-a. Kad ste se prvi put i kako odlučili prijaviti na MIK?

– Najprije sam na starom MIK-u nastupao kao gost. Tada sam odrađivao ljetne gaže pa se nisam mogao natjecati. Potpišeš gažu s hotelom od 1. lipnja do 1. rujna i onda ne možeš nigdje mrdati. Stari MIK je znao trajati i po 15 dana, pa nisam mogao drukčije sudjelovati nego kao gost. Ali od početka mi se sviđalo nastupati na MIK-u, pjevati za našu publiku, na našem narječju… I onda me 90-ih nazvao Andrej Baša i pitao želim li se natjecati. Tako sam 1993. godine otpjevao pjesmu koju su potpisivali Andrej Baša, Nello Milotti i Daniel Načinović. Zvala se »Buona notte« i tako je krenulo, prisjeća se novljanski tenor.

A kako su izgledali ti prvi nastupi?

– Pamtim ih samo po lijepome. Druženja su bila izvanredna. MIK je trajao više dana pa bismo brodom išli u Rab, Lošinj… Bio sam mlad i kako je drukčije moglo biti nego – uživancija, kroz smijeh će Butorac.

Kao što smo već kazali, na MIK-u se od 1993. godine do lani pojavljivao 25 puta, a od tad je upisao čak šest pobjeda. Na postolje se prvi put popeo 2006. godine, otpjevavši pjesmu »Prošeći se z manun po Kvarneru« s Voljenom Grpcem i Mirkom Cetinskim. Godine 2015. lovorika se ponovo domogao s Voljenom Grpcem, ovoga puta za pjesmu »Tu san rojen«.

Prvu samostalnu pobjedu odnosi već iduće, 2016. godine, i to s pjesmom »Ružica«.

Treću godinu uzastopce, 2017. pobjeđuje s pjesmom »Živet će vavek naša beseda«, koju je otpjevao zajedno s Edijem Šegotom i kime drugim nego – Voljenom Grpcem. Godinu dana je »mirovao« i onda 2019. godine opet samostalno pobijedio s pjesmom »Primorska arija«. Joso Butorac aktualni je pobjednik MIK-a, što će reći da je lani u pratnji klape Tić izveo pobjedničku »Suzu s Kvarnera«. Josu pitamo pamti li neku godinu posebno po nečemu i bi li od nabrojenih mogao izdvojiti najdražu pjesmu.

– Mislim da su sve pjesme jako kvalitetne, ali »Živet će vavek naša beseda« mi je izvanredna. Možda nije toliko zaživjela kao, primjerice, »Prošeći se z manun po Kvarneru«, ali mi je zaista jako draga, kaže prvi glas Novoga.

Vjeran izričaj i publika

Kako kaže, najviše je surađivao s Robertom Grubišićem, ali ne želi nikoga ponaosob isticati.

– Sve su to moji prijatelji i to je jedan od razloga zašto mi je MIK uvijek u srcu. Zbog svih tih ljudi koji su ga gradili sve te godine i s kojima sam ostvario bliska prijateljstva i trenutke za pamćenje, govori Butorac.

Pitamo ga koliko jedan festival kao što je MIK znači za naše Primorje, uže i šire područje, kao i što kaže na činjenicu da MIK ove godine proslavlja jubilarno, 60. izdanje.

– Važno je da MIK opstaje i ostaje vjeran svom izričaju i da ga na tom putu cijelo vrijeme prati jednako tako vjerna publika. Mikovske večeri uvijek budu krcate, u kojem god mjestu da se održavaju. Ovaj festival jako puno znači za ovaj kraj, a bitno je da mikovske pjesme žive tako što se kroz cijelu godinu puštaju po raznim radiopostajama i na taj način promiču našu baštinu. Ljudi s MIK-a uvijek znaju odabrati prave pjesme koje se slušaju cijele godine.

Nije MIK ništa lošiji od, primjerice, Melodija Jadrana. To je vrhunski i itekako značajan festival za naše podneblje, zaključuje Joso Butorac.

Ove godine na MIK-u će se predstaviti pjesmom »Pisme puka moga« u pratnji klape Tić, za koju je glazbu napisala Adela Dobrić Jelača, a tekst David Kabalin.

– To je pjesma u koju su ukomponirane i tri stare izvorne novljanske pjesme. Ona možda nije toliko za šire mase, ne znam hoće li doprijeti do publike, ali je drukčija od ostalih i vjerojatno će s vremenom ljudima postajati sve zanimljivija, napominje Joso.

Nakon desetljeća i desetljeća svirki i koncerata s grupom Vivak, Joso se pomalo umorio od razmišljanja o gažama, organizaciji, tegljenju opreme, razglasa… Kratko vrijeme bio je i prvi tenor klape Novljani, no u konačnici je odlučio ponovo pjevati belkanto uz klavir, kao nekad na terasama i feštama, i toga se, kako kaže, drži posljednjih 10-ak godina.

– Nastupam zajedno s Mladenom Žmakom na klaviru, a ponekad nam se priključi i Zoran Papić na gitari. To mi paše, ljudi to vole, intimnije je, opuštenije, razvija se prisniji odnos s publikom, pojašnjava Butorac.

Sve bih ponovio

A čime se prvi glas Novog Vinodolskog bavi kad ne pjeva? Ima li kakvih hobija? Ide li na ribe, boće?

– Ne idem na boće. Bunjevac iz Krmpota ne može ići niti na ribe. Ja volim druženja u konobi, kad se društvo okupi, zapjeva, karta, roštilja… Nema tu neke pretjerane filozofije, kaže Joso, dodavši i da se dobar dio vremena bavi organizacijom raznih koncerata na našem području, budući da je prije 30 godina otvorio agenciju koja se bavi upravo time.

Konačno, da se može iznova roditi, bi li opet sve ponovio i koračao putem kojim je čitava života koračao?

– Naravno, da se opet rodim, sve bih ponovio. Uopće mi nije žao što sam odabrao ovakav put. Imao sam sve predispozicije da napravim još veću karijeru u Zagrebu, čak sam imao i ponude iz Beograda. Svojevremeno me zvao Đorđe Novković, zvali su me i Rokeri z Moravu, ali je uvjet u oba slučaja bio da napustim život u Novom Vinodolskom. To sam jednostavno morao odbiti, kaže Joso Butorac.

A uz ljubav prema rodnom kraju, za Josu je podjednako važna ljubav prema onima koji te okružuju, ali i ljudima općenito.

– U životu je najvažnije voljeti ljude. Ako voliš ljude, onda će i oni voljeti tebe. Kad bismo svi poštovali samo jedno Božje pravilo, a to je ono koje kaže: ne čini drugome ono što i sam ne bi htio da drugi učini tebi, svima bi nam život bio pjesma, smatra prvi glas Novog Vinodolskog – Joso Butorac.

Josin MIK

1993. »Buona notte« (s grupom Vivak)

1994. »Ciao lipoto« (s grupom Vivak)

1995. »Jubav si, moja jubav« (s grupom Vivak)

1996. »Lip je bil kanat moj« (s grupom Vivak)

1997. »Vieni con me« (s Novellom)

1998. »Vrnula si mi smih va oko« (s grupom Vivak)

1999. »Koltrina«

2000. »Nigdi na svitu« (s klapom Krk)

2002. »Ja niman sna«

2003. »Tvoji lancuni«

2004. »Lipo zlato moje« (s klapom Mareta)

2005. »Na škalinama života« (s klapom Mareta)

2006. »Prošeći se z manun po Kvarneru« (s Voljenom Grpcem i Mirkom Cetinskim)

2007. »Galeb i more«

2008. »Dite s otoka«

2011. »Srićno ti bilo sine«

2012. »More je moja kuća«

2014. »Oprosti mi«

2015. »Tu san rojen« (s Voljenom Grpcem)

2016. »Ružica«

2017. »Živet će vavik naša beseda« (s Voljenom Grpcem i Edijem Šegotom)

2019. »Primorska arija«

2020. »Inkantan«

2022. »Još duraju naše cime«

2023. »Suza s Kvarnera« (s Voljenom Grpcem i klapom Tić)

Objava Joso Butorac: Važno je da MIK opstaje i ostaje vjeran svom izričaju pojavila se prvi puta na Novi list.

pročitaj cijeli članak