Treći i četvrti studijski album Filma, “Sva čuda svijeta” i “Signali u noći”, vrhunci su ovoga benda i ukupnog Stublićevog stvaralačkog opusa. Danas dok ih slušam, kao da slušam psalme Novoga vala, psalme svoje mladosti i tih čudnih osamdesetih. Doista, u to je vrijeme Jura pisao u zanosu nekoga vedrog i pridodanog biblijskog proroka. Pjesma sa “Signala u noći” naslova “Rijeke pravde” je, uz “Pjevajmo do zore”, bila radijski hit jeseni 1985, kada sam ja izašao iz vojske. Jedan je, inače alkoholu sklon, stručni suradnik pri nekakvoj komisiji centralnog komiteta bosanske partije na nekom skupu napao pjesmu da je ustaška. Jer kakve su to “rijeke pravde”? Jer što to pjesma najavljuje, a pjesmom nije izrečeno?

Tko kuca na vrata, tko nam dolazi, pitao se pijani bosanski komunistički funkcioner. No, na kraju nije došao nitko. I kao što je metafizički iskaz dovršen tek u vječnosti, ili u tom beskonačnom prostoru od jedne zvijezde do druge, koji je opjevavao Nikola Šop, nakon što je Isusa doveo kod nas, tako se ova pjesma Jure Stublića i grupe Film dovršava negdje iza i negdje poslije pjesme. U nekoj dalekoj budućnosti, ili sasvim izvan vremena. Miljenko Jergović za svoj blog.

Jergović o Juri Stubliću i “Rijekama pravde”: Tko nam dolazi? Na kraju nije došao nitko – Monitor.hr.