Da je svijet svojevrsno društvo spektakla u kojem s jedne strane svjedočimo zadivljujućem razvoju i napretku, civilizacijskim dosezima kakvih nikad prije nije bilo, a s druge strane suočavamo se s pogubnim posljedicama sukoba, ratova, prirodnih katastrofa i sveopćim sumnjama u opstanak i budućnost Zemlje i ljudi, i nije neka nova spoznaja, jedino što je sve naglašeno do granice pucanja u posljednja dva i pol desetljeća 21. stoljeća, globalno umreženog i digitaliziranog u svim aspektima, pa i onim medijskim.

U tom i takvom, širem i dubljem, kontekstu mogu se promatrati i tumačiti i sveprisutne političke afere i skandali kojih je zapadnjačka demokracija krcata (da sad ne idemo u one druge, totalitarističke i nedemokratske režime), pa se tim i takvim devijacijama naveliko bave mediji prezentirajući javnosti gladnoj senzacija tko je, kada i gdje napravio kakvu nedopuštenu radnju, upao u neki skandal koji ga je stajao karijere, pa i završio u zatvoru zbog korupcije.

Riječi i djela

– Koliko god nam se činilo da su sveprisutni, skandali su ipak rijetke devijacije, i u društvu i u politici. Da su česti, ne bi bili skandalozni. Afere bi se normalizirale i ne bi izazivale burne reakcije. No, unatoč tome što nisu česti, skandali dugo odjekuju i imaju dugoročne posljedice. Jedna od njih jest upravo pad povjerenja u politiku i političare. Dok god zlouporaba političke moći, neprimjereno ponašanje i nepristojna komunikacija, izazivaju zgražanje javnosti – dobro je! Društvo pokazuje svijest o tome što je prihvatljivo, a što nije. Kad javnost osuđuje, zgraža se, a institucije kažnjavaju, društvo dobro funkcionira. Problem nastaje kada se devijantno ponašanje normalizira, pa čak i romantizira. Kad nepristojni političari postaju heroji nacije, kad se agresivnost nagrađuje i slavi, kada su korupcija i nepotizam sastavni dio života. E, tad se trebamo početi zabrinjavati. Skandali su znak da još uvijek postoje vrijednosti, mjere, pravila i norme koje se poštuju, a odmaci od njih se osuđuju, kaže izv. prof. dr. sc. Gabrijela Kišiček, pročelnica Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Rasprava o političkim skandalima uobičajeno se svodi na medijski razvikane primjere iz 20. stoljeća, ali ni 21. stoljeće nije pošteđeno takvih devijacija. Pritom je, očekivano, medijska uloga nezaobilazna, bilo u pozitivnom bilo u negativnom smislu. U pozitivnom kad se razotkrivaju velike afere od, primjerice, Nixona i Watergatea preko Reagana i afere Iran-Kontra, Billa Clintona, Berlusconija, Sarkozyja, Christiana Wulffa, Johnsona do Trumpa danas. U negativnom smislu pak kad u prezentaciji većih i manjih skandala prevladava senzacionalizam, medijsko žutilo i crnilo, kad se isprepleću informacije i dezinformacije, pa javnost ne zna što je istina, a što laž.

– Mislim da razmjeri nekog skandala ovise o konkretnom društvu. Neke su pojave u određenoj državi skandalozne, a u drugoj prođu ispod radara. Sjetimo se, primjerice, Sexgate afere Billa Clintona, koja je obilježila njegov mandat i nepovratno mu uništila reputaciju. Takve ljubavničke afere i urušavanje obiteljskih vrijednosti u SAD-u tada su smatrani skandaloznim. Danas je uz Trumpa i njegovu reputaciju to na neki način ublaženo, ali ipak obiteljske, moralne vrijednosti političara u SAD-u su važnije negoli primjerice u Italiji. Berlusconi je punio novinske stupce svojim raskalašenim zabavama, prostitutkama i općenito životnim stilom jedne rock-zvijezde, a nitko se nije pretjerano zbog toga uzrujavao. Isto vrijedi za korupciju i financijsku malverzaciju. U Hrvatskoj kao da smo naviknuli na to. Da, to je još uvijek afera, omanji skandal, ali smo toliko naviknuli da nismo šokirani viješću da je neki političar kupio zemljište pa ga prenamijenio i na njemu zaradio. Takve su stvari u skandinavskim zemljama skandali golemih razmjera i neopozivih ostavki.

Mislim da je najveći skandal kada se političare »ulovi« da krše pravilo live what you preach, odnosno kada javnost shvati da je život koji političar vodi u suprotnosti s vrijednostima koje propagira. Nije afera kad Ivana Kekin prizna da je zapalila joint, ali bi bio ozbiljan problem kada bi se, primjerice, otkrilo da neki demokršćanski političar vodi dvostruki život. Dakle, ono što javnost najteže oprašta jest diskrepancija između riječi i djela, kaže Gabrijela Kišiček.

Ostavština Watergatea

– Politički skandali, bilo na globalnoj ili lokalnoj razini, narušavaju povjerenje građana u političke lidere i institucije, čega je moguća direktna posljedica apatija i smanjeni angažman građana. S druge strane skandali dovode do promjena, reformi. Nakon afere Watergate Sjedinjene Države uvele su niz reformi koje su ograničile moć predsjednika i povećale transparentnost. U Hrvatskoj su, ne zaboravimo, afere također potaknule antikorupcijske mjere. Stoga, dok politički skandali produbljuju političke podjele i nepovjerenje u društvu, posebno kada su rezultat otkrivanja zloporabe sustava, njihov su ishod i promjene u smislu transparentnosti, reformi, ali i političkih promjena. Nije svako zlo za zlo, ili, iz lošega ponekad nastupi dobar ishod. Pojavnost skandala i promjene, bilo političke ili legislativne, koje im slijede kao ishod, poentiraju kako živimo u demokracijama, medijskom pluralizmu, kaže Denis Avdagić, geopolitički analitičar i politički konzultant u konzultantskoj tvrtki INMS (Ideje novih medijskih strategija). Prema njegovim riječima Watergate, po mnogima najvećoj političkoj aferi u povijesti, ostaje poučni primjer i u suvremenom kontekstu.

– U eri dezinformacija, političke i općenito društvene polarizacije i pojačanih tenzija između različitih grana vlasti lekcije o potrebi za transparentnošću, odgovornošću i slobodnim medijima nikada nisu bile važnije. Watergate nas podsjeća na ranjivost demokracije i potrebu stalnog angažmana građana, zakonodavnih tijela, političkih aktera i medija kako bi se osiguralo da se položaji i ovlasti ne zlorabe, kako bi demokracija kao najbolji sustav našeg čovječanstva opstala i nastavila pružati u ljudskoj povijesti neviđenu razinu sloboda i mogućnosti za svakoga od nas, kaže Avdagić.

– Skandali 20. stoljeća postali su simboli političkih izazova s kojima se suočavaju moderni demokratski sustavi. Nixon i Watergate afera razotkrili su zloupotrebu moći na najvišim razinama američke politike. Ta afera ne samo što je rezultirala Nixonovom ostavkom nego je i ostavila trajnu sumnju u političku elitu i pokrenula duboke reforme u političkom sustavu SAD-a. Reaganova afera Iran-Contra (1986.) bila je primjer kako tajne političke operacije i vanjska politika mogu ugroziti legitimitet cijele administracije. S druge strane, skandal s Billom Clintonom i Monicom Lewinsky bio je moralne naravi, ali je pokazao kako osobni životi političara mogu utjecati na njihov javni imidž i povjerenje birača. Berlusconi je nizom skandala, uključujući korupciju i seksualne afere, postao sinonim za političku kontroverzu u Italiji, a Sarkozyjevi izazovi s pravosuđem (potkupljivanje) pokazali su na što su sve političari spremni – odnosno ti neki koji su razotkriveni pokazali su što je sve moguće i kako se sustav pojedine države odnosi prema tome. Podsjetimo se još nekih slučajeva.

Primjerice, bivši njemački predsjednik Christian Wulff u ulozi premijera pokrajine Niedersachsen od bogatih je prijatelja dobio kredit od pola milijuna dolara za kupnju kuće, i to pod povoljnijim uvjetima od onih na bankarskom tržištu. Uz navedeno, Wulffu su zamjerili što nije temeljito i argumentirano iznio cijelu tu priču pred javnost, nego je s vremenom dopunjavao priču raznim detaljima. Predsjednik Wulff je pozivima novinarima Bilda čak pokušao i zaustaviti priču. Ukratko, Wulff je dao ostavku, a mi svi smo naučili da ono što je jednima normalno, drugima je skandal, kaže dr. sc. Nikolina Borčić, docentica je na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, čija nova knjiga »Vrag je u detalju«, o važnosti jezika u političkoj komunikaciji, izaziva veliku pozornost javnosti i medija.

(Ne)dopušteno ponašanje

– Najopasniji politički skandali su oni koji uključuju zloupotrebu vlasti i narušavanje povjerenja u ključne institucije. Ili ruše povjerenje u pravdu, rad institucija i općenito autoritete. Svjesni smo da su korupcija i nepotizam slaba točka našeg društva, stoga su te teme dio oruđa i oružja u političkim raspravama. Povjerenje u institucije i u autoritet dijelom ovisi o tome koliko smo puta svjedočili da su kažnjeni oni koji su bili dio nekog financijskog, političkog ili, na primjer, moralnog skandala, kaže Nikolina Borčić.

– Svaki nedopušteni oblik ponašanja utječe na promjene u društvu, izaziva niz disfunkcija u pojedinim društvenim podsustavima (npr. politici, gospodarstvu, zdravstvu, obrazovanju), te time usporava ili onemogućuje napredak. I korupcija, nepotizam, financijske malverzacije, ali možda i najučestalije i najteže prepoznatljive – klike. I to na svakoj razini, ne samo političkoj. Sve dok u jednom društvu postoji osuda samo određenih pojavnih oblika korupcije, a ne svih – imamo problem i nismo na putu da ga kao društvo riješimo. Naime, hoće li, na primjer, političar ili liječnik, ili profesor, ili blagajnik, ili vozač iskoristiti svoju društvenu poziciju odnosno društvenu ulogu kako bi sebi pribavio neku osobnu korist, jednako je relevantno ako želimo perspektivno društvo bez korupcije.

Primjerice, ako ja kao sveučilišna profesorica imam nedopušten odnos prema kolegicama i kolegama, bilo da je riječ o studentima, bilo o nastavnicima ili administrativnom osoblju, onda bi takvo moje ponašanje izazvalo, uz pravne posljedice, opću moralnu osudu, i akademske zajednice i šire javnosti. I to s punim pravom! Međutim, uzmimo drugi primjer – ako se svjesno koristim svojom pozicijom i društvenom umreženosti koja otuda proizlazi kako bih prije i/ili kvalitetnije dobila određenu potrebnu zdravstvenu uslugu. Vjerujem da u potonjem slučaju osuda mene ne bi bila tako »jednoglasna«. A to bi onda značilo da mi kao društvo u određenim slučajevima još uvijek imamo razumijevanje i toleranciju prema nekim nedopuštenim oblicima ponašanja.

Naravno, nije jednak doseg posljedice ako je neki političar korumpiran ili ako je neki vozač korumpiran. Političar zasigurno ima veću moć, tj. veće ovlasti, neposredno vidljive u upravljanju javnim politikama, pa su samim time i posljedice teže i obuhvatnije. A i medijski vjerojatno pomnije popraćene. Međutim, i jedno i drugo je »istovrijedno« znakovito i problematično, razlika je samo narušava li se sustav u većoj ili manjoj mjeri. Ali se u oba slučaja narušava, stav je izv. prof. dr. sc. Ksenije Grubišić s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu – Katedre za sociologiju.

Počelo sa Sanaderom

Ni Hrvatska nije bila, niti je danas, pošteđena političkih skandala.

– Nekako svi uzimamo da je sa slučajem Sanader započelo otkrivanje političkih skandala u Hrvatskoj. Vjerojatno i jest. Je li ih bilo i prije (mislim na bivšu državu)? Vjerojatno i to jest. Ali to je bilo društvo u kojem nisu postojale demokratske vrijednosti, pa onda ni ponašanja koja danas nazivamo imenima »afere«, »skandali« nisu bila tako protumačena. Zato što je sustav vrijednosti bio potpuno drukčiji. U trenutku kada su temeljne (ustavne) vrednote postale sloboda, jednakost, ravnopravnost, otvorenost, transparentnost, dostupnost, sloboda tiska itd., tek od tada ustaljeni obrasci ponašanja postali su neprihvatljivi. Želim reći, Sanader ili netko drugi ponašali su se i koristili svojom pozicijom vjerojatno kao što se to nekad prije činilo. Ništa gore – nažalost.

Samo što je sada to »odjednom« postalo neprihvatljivo i medijski temeljito popraćeno. Često se pitam da Hrvatska nije bila u procesu pridruživanja EU-u, kada bi do takvog razotkrivanja uopće došlo. Naime, zasigurno bi, s obzirom na to da živimo u demokratskom društvu. Samo se pitam – kada. U posljednjih tridesetak godina pokrenut je niz pravnih procesa, puno više nego što ih je dovršeno. Čini mi se da su u otkrivanju svih tih skandala veću, a ponekad i učinkovitiju, ulogu imaju mediji nego pravosudna tijela. Što nije dobro. Korupcija, ali i drugi oblici nedopuštenih ponašanja, ima snažan negativan utjecaj na vladavinu prava i povjerenje u institucije. A bez njihova razvoja mi smo društvo bez perspektive, smatra prof. dr. sc. Grubišić.

Denis Avdagić spominje i neke druge skandale koji su obilježili posljednja desetljeća u Hrvatskoj.

– Nebrojeni su skandali koji su se vezali uz bivšeg premijera Ivu Sanadera, a potom se tijekom pravosudnog raspetljavanja nastavilo, primjerice još uvijek nije državi uplaćeno pet milijuna eura za koje je svjedok pokajnik Robert Ježić tvrdio kako su mito od strane MOL-a, namijenjeno bivšem predsjedniku Vlade.

Jedan vrlo neugodan skandalozan slučaj je onaj vezan uz Tomislava Sauchu, bivšeg predstojnika ureda tada premijera Zorana Milanovića, osuđenog u takozvanoj aferi dnevnice. Neugodan jer se prema presudi radilo o krivotvorenju jako velikog broja putnih naloga, službenih dokumenata, nečemu što bi trebalo biti nezamislivo u uredima Vlade RH.

Nažalost, u mladoj hrvatskoj demokraciji puno je skandala i afera, njihovo razvrstavanje možete raditi po financijskim iznosima, broju aktera, prema političkoj pripadnosti, ali samo im je jedno zajedničko, a to je da su kumulativno unijeli puno nezadovoljstva i apatije među naše građane, ali i brojne promjene u funkcioniranju društva, kaže Avdagić.

Hrvatski »majstori«

Na pitanje tko su ovodobni »lideri« političkih skandala u našoj državi, te prednjači li u tome predsjednik Zoran Milanović, Avdagić kaže da je »posve jasno kako je kao predsjednik Zoran Milanović promijenio retoriku te da nema isti narativ kakav je imao tijekom premijerskog mandata.«

– Puno je onih koji će gotovo svako njegovo obraćanje od početka predsjedničkog mandata ocijeniti kao skandalozno, tu mu nema premca, kaže Avdagić. Da je ponašanje aktualnog predsjednika »skandalozno«, smatra i Gabrijela Kišiček.

– Zoran Milanović je normalizirao je određene obrasce ponašanja i komunikacije, tako da ih rijetko tko više smatra skandaloznim. Nažalost. Jer, budimo realni, način ophođenja i komuniciranja s političkim oponentima, pa čak i neistomišljenicima kakav Milanović njeguje proteklih godina nije i ne smije biti normalan za predsjednika države. Takav trampovski copy paste nije nešto što bi trebalo prihvatiti kao uzus. I mislim da kampanje samo intenziviraju takav retorički stil, a javnost se tome više i ne čudi. Zamislite da je njegova prethodnica izgovorila samo djelić onoga što je izrekao on. Sada, s vremenskom distancom, stvari koje su se zamjerale predsjednici i pretvarale u skandale, minorne su i nevrijedne spomena, kaže pročelnica Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

– Imala je hrvatska politika svojih skandaloznih izbora – od Keruma, koji je u nekom trenutku bio relevantna politička osoba, a svakim svojim nastupom, izgovorenom rečenicom, ali i ponašanjem izazivao, u najmanju ruku, čuđenje. Bilo je tu političara koji su trgovali utjecajem, bili osumnjičeni za korupcije, pogodovanja, ali i seksualne skandale, prometne nesreće… Neki skandali se pamte duže, a drugi brže odlaze u zaborav, osobito kada se političar povuče iz javnoga života. Žalosno je kada se karijere okončaju, reputacije unište, a političar ostane zapamćen samo po svom skandalu. Bill Clinton napravio je mnogo važnih stvari u svojoj političkoj karijeri, ali svi ga pamte samo po seks-skandalu, kaže dr. Kišiček.

Nikolina Borčić kaže kako ne bi nikoga u Hrvatskoj izdvajala kao »lidera« političkih skandala.

– Smatram da u Hrvatskoj ima puno osoba iz političkog života koje bi trebalo spomenuti ako bismo krenuli licitirati s imenima. No istaknula bih sljedeće: Vuk Vuković, istraživač s doktoratom na Oxfordu, dublje se bavio temom korupcije na lokalnim razinama vlasti u Hrvatskoj. Njegova istraživanja pokazala su da birači ne kažnjavaju političare za korupciju dok god ona ostaje unutar nekih »prihvatljivih« granica. Drugim riječima, ako političari znaju pametno balansirati između osobnog interesa i povremenih ustupaka zajednici, birači će ih vjerojatno zadržati na vlasti. Ta dinamika postavlja važna pitanja o tome gdje pojedinci povlače granicu između neprihvatljivog i prihvatljivog ponašanja te što je za nas kao društvo stvaran skandal, zaključuje, docentica Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Treba li »ubiti glasnika«?

Kada je o skandalima riječ, veliku ulogu imaju i mediji. Kakvo je medijsko izvještavanje o političkim skandalima, žive li mediji od skandala, uključujući i one političke naravi ili je njihova uloga puno »dublja« od osiguravanja vlastite egzistencije.

– Skandali osiguravaju publici emocionalnu angažiranost, omogućuju medijima da sebe postave kao »čuvare morala« i razotkrivače nepravilnosti, što povećava i relevantnost te kredibilitet nekog medija. Također, kako sve što je bizarno, negativno, nemoralno, skandalozno naočigled privlači pažnju ljudi, jasno je da prenošenje informacija vezano uz neki skandal utječe i na porast brojki vezano uz angažman publike ako se radi, primjerice, o sadržaju na portalu ili nekoj društvenoj mreži, dakle profit.

Što se tiče povijesnog konteksta, osobe poput Williama Randolpha Hearsta i Ruperta Murdocha imale su ogroman utjecaj na to kako su mediji počeli pristupati skandalima. Hearst, koji je bio pionir žutog tiska, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, svojim je senzacionalističkim novinama postavio »standard« u upotrebi skandala kao ključne teme. Njegova upotreba senzacionalizma oblikovala je način na koji su novine tada počele izvještavati o političarima i društvenim događajima, često pretvarajući male kontroverze u velike političke krize. Rupert Murdoch, vlasnik globalnih medijskih carstava poput Fox News i tabloidnih novina, nastavio je tu tradiciju u modernom dobu. Murdochove publikacije poznate su po senzacionalizmu i agresivnom izvještavanju o političkim skandalima, često s jasnim političkim ciljevima, kaže dr. sc. Nikolina Borčić.

– Mediji su u širenju skandala iznimno važni, čak i presudni. To je nedvojbeno. Ono što jest dvojbeno je pitanje jesu li mediji zbog toga »negativci«. Uz imena spomenutih medijskih mogula vezuju se negativne konotacije, a jedini interes koji imaju jest profit. Stvaraju skandale da bi na njima mogli zarađivati. Ipak, zasluge medija u promicanju istine, pravde i slobode su velike. Neke afere nikada ne bi bile otkrivene da nije bilo istraživačkih novinara, neke bi se zataškavale i gurale pod tepih da nije bilo inzistiranja medija, neki bi političari možda još bili na svojim pozicijama da nije bilo medijskih pritisaka. Vrlo je lako medije optužiti za »žutilo« ili clickbite, a glavnog aktera skandala amnestirati. Ne bi mediji imali od čega stvoriti skandal da im političari nisu za to dali materijala.

Ulazak u politiku nosi sa sobom teret odgovornosti prema javnosti, građanima i biračima. I političar prestaje biti samo osoba s imenom i prezimenom, on postaje funkcija. Nikome ne bi bilo bitno kako Zoran Milanović kao osoba komunicira, ali Zoran Milanović predstavlja instituciju predsjednika države. Njegovo je ponašanje slika funkcije, odraz institucije, pa posredno i cijele države, smatra dr. Gabrijela Kišiček.

– Otkrivanje afera i skandala je dobro, ali kada komunikacija postane zatrovana, kada bez posljedica i bez temelja padaju optužbe, a nema pravosudnih raspleta, stječe se dojam kako smo društvo bez budućnosti. Vidite, kada se otkrije nešto, primjerice korupcijski ili skandal vezan uz zloporabu položaja i ovlasti, a on dobije sudski epilog, nema dojma potpune nepravde, ali kada politički akteri neprestano optužuju, bez dokaza, sve to ostaje visjeti u komunikacijskom prostoru. To je zapravo samo po sebi jedan veliki skandal kojeg smo nerijetko žrtve.

Razvojem medija i društvenih mreža političke afere i skandali danas postaju vidljiviji i informacije o njima šire se brže nego prije, u povijesti. Vjerojatno svi imaju dojam kako su afere sve češće, a u biti su se povećale mogućnosti otkrivanja, povećala se transparentnost. Naime, danas je nevjerojatno velika količina podataka dostupna svima, pa i njihovo pretraživanje. Na početku razgovora upozorio sam kako je uopće postojanje skandala upravo pokazatelj zdravlja demokratskog društva. Bitno je da nitko ne može i ne smije biti zaštićen, ali jednako je zato bitno afere koje to nisu jasno determinirati, odgovornost je bitna, zaključuje Denis Avdagić.

Nikad teže sakriti afere

– Zahvaljujući društvenim mrežama danas je gotovo nemoguće nešto zataškati. Brzina i lakoća širenja informacija, mogućnost anonimnosti u komunikaciji, korištenje raznih tehnologija za snimanja, prenošenja materijala… sve to pridonosi tome da je jako teško išta sakriti od javnosti. Pobornici teorija zavjera koji govore o nekim konspiracijama, tajnim dogovorima kojima se nešto skriva od javnosti, padaju upravo na ovome. Kako biste danas spriječili da netko nešto ne otkrije, proslijedi, proširi…? Ne mislim da je nemoguće, ali je mnogo teže negoli je bilo u preddigitalno doba. I to je dobro.

Dobro je za žrtve raznih kaznenih djela, dobro je za one koji razotkrivaju afere, dobro je čak i za institucije koje mogu od takvih izvora imati koristi. I kako to obično biva, u svakom dobrom aspektu razvoja tehnologije postoje i negativnosti, koje su rezultat neodgovornih ljudi koji se njima koriste. No važno je naglasiti – u politici je etos, reputacija i kredibilitet najvažniji kapital svakog čovjeka. Dugo se gradi i stvara, a lako izgubi. Odgovoran političar trebao bi to imati na umu brinući se više i predanije o svojoj reputaciji negoli o poziciji, moći i imovinskoj kartici, kaže Gabrijela Kišiček, ocjenjujući važnost modernih tehnologija i platformi koje se sve više koriste.

– U digitalnom 21. stoljeću, mediji i skandali imaju gotovo simbiotski odnos. Skandali, osobito političke naravi, postali su jedan od najbrže rastućih i najčešće korištenih sadržaja u digitalnim medijima, jer privlače veliku pozornost i stvaraju visoku razinu angažmana publike. Bilo tko s pametnim telefonom može postati »novinar« i objaviti informacije koje potencijalno mogu izazvati skandal. Ta decentralizacija informacija znači da politički skandali, koji su nekada prolazili relativno neopaženo ili su bili pod kontrolom tradicionalnih medijskih kuća, sada mogu eksplodirati u vrlo kratkom roku, često prije nego što političari imaju priliku reagirati ili njima upravljati. S druge strane, toliko je takvih priča i komentara na sve strane da su ljudi zasićeni te često samo »skrolaju« po, primjerice, X-u čitajući o tome što je neki političar ili javna osoba napravio. Katkad mi se čini da smo potpuno kognitivno usahnuli kada je riječ o »onkraj-ponašanjima« i ničemu se više ne čudimo, mišljenje je Nikoline Borčić.

Objava Je li društvo oguglalo na skandale: ‘Problem je kad se devijantno ponašanje normalizira’ pojavila se prvi puta na Novi list.

pročitaj cijeli članak