Usredišnjoj dionici priče „Grobnica za Borisa Davidoviča“ Danila Kiša opisani su dugotrajni i iscrpljujući pregovori između isljednika staljinističke tajne policije Fedjukina i utamničenog revolucionara B.D. Novskog o sadržaju lažnog priznanja koji će potonji potpisati. Da je optužba za špijunažu, sabotažu i neprijateljsko udruživanje u cijelosti izmišljena, obojici aktera bilo je jasno, no ipak je svaki od njih nastojao da se sadržaj i ton službenog „priznanja krivnje“ u što većoj mjeri prilagodi onome što je tog trenutka smatrao vlastitim interesom. Tražio se kompromis između dviju suprotstavljenih težnji. Zanemarimo li spomenute nijanse, tako, ključna razlika u „pregovaračkim pozicijama“ B.D. Novskog i J. Assangea leži u činjenici da režim koji je tiranizirao onoga prvog nije sebe nazivao demokratskim.

Učini li vam se da politički dogovoren rasplet “slučaja Assange” sam po sebi potvrđuje kako je bila riječ o političkome suđenju, to je signal da se niste sasvim udobno smjestili u ciničnu matricu održavanja statusa quo, pa utoliko i razlog za brigu, jer fond sumnjivaca postaje sve širi. Viktor Ivančić za Novosti.

Ivančić: Šifra Fedjukin – Monitor.hr.