Idles – Tangk: Žanrovski najmanje ortodoksno, najšarenije djelo karijere (što je zapravo sjajna vijest)
Već kroz prvih par pjesama sasvim je jasno da je žestoka družina iz Bristola pod svaku cijenu htjela izbjeći zamku u koju su se uhvatili na zadnjem djelu „Crawler“ prije dvije i pol godine. Nećemo reći da je album bio loš, niti da su počeli pokazivati znakove kompromisa, ali kao da su se krenuli ponavljati i kao da se dobitna formula počela habati.
Da će „TANGK“ biti bitno drugačija zvijer, dalo se naslutiti već po najavna tri singla. Posljednje objavljeni „Gift Horse“, po intenzitetu, pozitivnoj agresiji i svojevrsnoj jezivosti nevjerojatne vokalne ekspresije Joea Talbota slijedi sve stvaralačke uzuse koje su od Idlesa napravili jedan od najvažnijih bendova – recimo to tako – alternativne glazbene scene današnjice. Ali, za razliku od većine stvari s prethodnog albuma, „Gift Horse“ ima potencijal hita. Najčudnijeg kojeg možete zamisliti, ali hita.
Na druga dva singla Idles najavljuju svoje novo lice, „Grace“ je odmak prema ritmičnijem i sanjivijem indie rocku, podsjetit će na trenutke i po atmosferi na još jedne aktualne genijalce Fontaines D.C., a za „Dancer“ je dovoljno reći da je ova sjajna pjesma plod suradnje s kraljevima pomaknute plesne glazbe LCD Soundsystem i da je u svom frenetičnom, galopirajućem ritmu nasađenom na super tvrdu, ali neodoljivu bas liniju, ipak nešto najplesnije dosad u kajdanci koja sad već broji preko šezdeset naslova.
Idlesi se mijenjaju, „Tangk“ im je žanrovski najmanje ortodoksno, odnosno najšarenije djelo i to je zapravo sjajna vijest. Ne tapkaju u mjestu. Rastu. Napreduju.
Avangradna, zvukom klavira vođena i elektronskim beatovima prošarana uvodna balada „Idea 01“ (a nije po ugođaju daleko ni sasma ogoljela i minimalistička „uspavanka“ „A Gospel“), lijepo bi se uklopila i na neki Radiohead album od „Amnesiaca“ nadalje. Možda to i nije čudno kad se zna da je „Tangk“ prva suradnja Idlesa i Nigela Godricha, čovjeka koji je producirao sve albume Radioheada od 1995. naovamo.
„Pop pop pop“ ima premalo popa u sebi da bi mogli reći da je ime pjesme i njen program, no i ona je priličan odmak od njihove standardne pjesme, kao da ju je napisao njihov sugrađanin Tricky, a onda su u studiju od nje Idlesi skrojili čudnovati trip-hop po svojoj mjeri.
Naredna „Roy“ je nešto najbliže „stadionskom“ refrenu u povijesti benda i u njoj se sudaraju naizgled nespojive ideje, kao da se u jednoj točci spajaju zlokobnost jednih The Birthday Party s mladim Caveom u glavnoj ulozi, i topla, melodična, a opet od meinstreama odmaknuta genijalna druga strana „The Joshua Tree“ notornih U2.
U „Hall & Oates“, jednom od bržih momenata i „najravnijoj“ novoj stvari, bend pokazuje sklonost garažnom rocku, baš kao i nešto za njih tipičnijoj „Gratitude“, a „Jungle“ će nas prije refrena uvesti u svijet psychobillyja jednih The Cramps. Zaključna „Monolith“ još je jedna uvrnuta, atmosferična, tiha i spora stvar ispod koje se prostire svojevrsna napetost koju na kraju ugasi umirujući zvuk saksofona…
Joe Talbot je u najavama albuma tvrdio da su sve nove pjesme ljubavne i da je ovo njihov „ljubavni“ album. E pa, ili lažu ili je njihovo poimanje ljubavi prilično uvrnuto. Dvosmisleni i metaforički stihovi uglavnom vrište od tjeskobe, cijela je atmosfera prije zagonetno mistična, negoli vesela. „Tangk“ je, kako smo apostrofirali na početku, drugačija zvijer. Drugačija čak i u odnosu na njih same, da ne pričamo o svemu što se na današnjoj sceni može čuti.
„Tangk“ ne dopušta ovlaš slušanje, uvlači u svoj svijet, iziskuje angažman i iscrpljuje. Miješa emocije kod slušanja, naizgled djeluje slušljivo i prohodno, istovremeno privlači i malo plaši ta skoro fanatična predanost, ta glazbena mašina što poput uragana tu i tamo trga sve pred sobom, pa utihne, pusti slušatelja da odahne i sabere se. Da, slušanje novih Idlesa može biti kao preživljavanje oluje, adrenalin proradi, hvatate zrak. Na kraju ste nekako sretni što ste izvukli živu glavu. I hoćete još.
Objava Idles – Tangk: Žanrovski najmanje ortodoksno, najšarenije djelo karijere (što je zapravo sjajna vijest) pojavila se prvi puta na Novi list.
pročitaj cijeli članak